KOMENTAR IVE DŽEBE

Nasilje u Charlottesvilleu jasno je razotkrilo: Alternativna desnica velika je zamka za kršćane

Suludi izbor koji nam ovaj puta žele servirati desni, a u nekim drugim slučajevima lijevi, ekstremisti po principu „ili naš ekstremizam, ili njihov ekstremizam“, očito je lažan. Ovdje se nema što za izabrati, osim dva različita načina kako što prije uništiti što je preostalo od zapadne civilizacije

Nasilje u Charlottesvilleu Charlottesville protest alt-right alternativna desnica

Dio prosvjednika skupa “Ujedinimo desnicu” u Charlottesvilleu/Foto: Anthony Crider, Wikimedia Commons

Nasilje koje je prije nekoliko dana izbilo u Charlottesvilleu tijekom skupa „Ujedinimo desnicu“, pred oči šire javnosti iznijelo je problematiku koji se već neko vrijeme manifestira ponajviše obračunima preko društvenih mreža u režiji tzv. „keyboard warriorsa“, to jest onih koji iz sigurnosti svog doma, najčešće preko lažnih profila, prijete ispred tipkovnica. Naravno, to ne znači da su društvene mreže kreirale probleme koji su izbili na površinu, ali poslužile su kao medij preko kojeg se značajno olakšalo širenje ekstremnih stavova koje se mnogi ne bi usudili izreći u društvu. Oscar Wilde je rekao „Čovjek je najmanje on sam kada govori osobno. Daj čovjeku masku i reći će ti istinu“. U suvremenom svijetu bi se to dalo prevesti u riječi „Otvori čovjeku lažni profil i pokazat će ti svoje prave stavove“, a kad ih se više ‘zamaskiranih’ lažnim profilima prepoznalo sa sličnim stavovima, strah je pomalo popustio i maske nekima više nisu trebale, ohrabrili su se slobodno paradirati ulicama.

Kao i obično, i u ovom događaju treba razlikovati povod događaja od njegovog uzroka. Povod događaju je bila odluka lokalnih vlasti da se ukloni spomenik generalu Robert E. Leeju. No ako se obazremo samo na činjenicu da je Peter Cvjetanovic, mladić hrvatskih korijena koji je preko noći postao zaštitno lice prosvjednika, prešao put dugačak oko 4 000 km kako bi bio tamo, jasno je da je teško povjerovati da bi jedan izoliran čin bio dovoljan da ga motivira na toliki put. Uzrok događanja znatno je složeniji problem, a kako bismo ga mogli otkriti, moramo vidjeti tko su oni koji su ga uzrokovali i kojim skupinama pripadaju.

Odmah na početku valja reći da nam nadmudrivanja oko toga jesu li prosvjednici ili protuprosvjednici prvi započeli s agresijom neće puno pomoći u ovom pothvatu. Prosvjednici okupljeni pod sloganom „Ujedinjena desnica“ će reći da su oni uredno prijavili svoj prosvjed, da se druga strana pojavila kako bi pravila nerede, te kako osuđuju čin osobe koja se automobilom zabila u protuprosvjednike ubivši jednoga. No nije li se licemjerno iščuđavati nad epilogom prosvjeda ako su među svojom grupom imali osobe s nacističkim obilježjima, predstavnike Ku Klux Klana, i sličnih grupacija? Zar je bilo tako teško predvidjeti da bi netko tko se poistovjećuje s tim grupama koje otvoreno pozivaju na ubijanje ili protjerivanje pojedinih društvenih skupina mogao i postupiti prema svojim uvjerenjima? Pa čak i kada bi se tvrdilo da su takvi bili u manjini, postavlja se pitanje kako to da su na tom skupu odorom odlučili iskazati svoju pripadnost jer za pretpostaviti je da obično ne hodaju ulicama u svojim kostimima.

Nije teško pogoditi da su se odvažili zato što su grupe koje su organizirale sam prosvjed njima svjetonazorski vrlo bliskih stavova, a može ih se objediniti pod nazivom ‘alt-right’ – alternativna desnica. Alt-right je pokret nastao prije otprilike deset godina kao odgovor na nezadovoljstvo ‘mainstream’ konzervativnom scenom. Ono što je alt-right pokret učinilo popularnim u protekle dvije godine bilo je aktivno uključivanje u promidžbu Donalda Trumpa za vrijeme izborne kampanje, pa su čak neki od njih ulogu alt-righta u ‘buđenju svijesti’ američkog naroda za vrijeme izbora prepoznali kao odlučujuću. Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: kojim je to idejama alt-righta ‘budio svijest’ Amerikanaca, to jest, koje temeljne ideje stoje iza pokreta.

Na ovo je pitanje teško dati jednoznačan odgovor jer se pojedinci i grupe koji se svrstavaju u alt-right scenu neće složiti oko stavova po svim pitanjima, ali ipak se mogu izvući neki njihovi zajednički naglasci i istaknuti temeljne ideje: bijela rasa kao temelj američkog identiteta i zapadne civilizacije, neprijateljski stav prema Židovima, pozivanje na vlastitu europsku povijest i identitet, borba protiv lijevo-liberalnih ideja, protivljenje daljnjem primanju izbjeglica i migranata koje vide kao ugrozu sigurnosti i identitetu, snažna država utemeljena ili na rasi ili etničkoj pripadnosti, pri čemu odbacuju predodžbu Amerike kao države utemeljene na zajedničkoj ideji. Od svih ovih naglasaka, upravo naglasak na bjelačkoj rasi kao temelju identiteta je onaj koji se najčešće stavlja u prvi plan, barem od strane vodećih predstavnika alt-righta. Riječima Jareda Taylora, jednog od najistaknutijih predstavnika alt-right scene, alt-right je: „široki disidentski pokret koji uključuje mnogo različitih web stranica, organizacija i stajališta. Neki članovi imaju različita stajališta o spolnim ulogama, slobodnom tržištu, oblicima vlasti i vanjskoj politici, ali se svi slažu po jednom pitanju: jednakost je opasan mit. Alt-right je ujedinjen u odbijanju trenutne dogme da su sve rase jednake. Rase su različite, različite su po nivoima inteligencije [u videu govora se u pozadini prikazuje graf nepoznatog izvora koji prikazuje kako crna rasa i Hispanoamerikanci imaju najniži stupanj inteligencije], ne rade jednaka društva, i nema razloga vjerovati da će nebijelci održati zapadnu civilizaciju. Civilizaciju koju su stvorili bijelci.“

Zamka za kršćane

S obzirom na to da se alt-rightovci prilično agresivno žele nametnuti kao jedini autentični i uspješni borci protiv lijevo-liberalnih zala, smatrajući sve druge metode borbe premekanima i dokazano neuspješnima, a sebe same kao tobožnje branitelje zapadne civilizacije, otvara se opasnost za kršćane da prihvate ideje i metode alt-right scene, ili da ih barem simpatiziraju prema onoj ‘neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj’, pri čemu neki smatraju da se na njihove teške zablude u tu svrhu može i zažmiriti. Na kraju krajeva, kako tvrde, njihova se uspješnost dokazala na najvećoj sceni – izborima za predsjednika SAD-a, a ako to nije pokazatelj da pokret može poraziti njima mrsku ljevicu, što bi onda trebalo biti. No prihvaćanje alt-righta kao pobjedonosne momčadi kojoj bi se i kršćani, prema nekima, trebali priključiti je doslovno istjerivanje đavla Beelzebulom, đavolskim poglavicom.

Jer gotovo da nema ničega što bi bilo u većoj suprotnosti s kršćanstvom od alt-rightove temeljne pozicije razdvajanja ljudi po boji kože te građenja identiteta određenog pokreta (nakon čega bi se prešlo i na državu), na rasi. Svetac 20. stoljeća, sv. Josemaria Escrivá, lijepo je izrazio jedini ispravan kršćanski stav po ovome pitanju: postoji samo jedna rasa, rasa djece Božje. Ova temeljna jednakost utemeljena na jednakosti ljudi pred Bogom bez obzira na rasu toliko je bitan element da se svaki oblik koketiranja s onima koji bi to htjeli na bilo koji način dovesti u pitanje s kršćanskog aspekta treba smatrati apsolutno neprihvatljivim. Kako ovakva temeljna pogreška u razumijevanju čovjekove biti nikada ne može za sobom ne vući i druge teške zablude, tako se i neki od najprominentnijih predstavnika alt-righta poput Richarda Spencera, jednog od njegovih idejnih začetnika, zalažu za pobačaj jer tvrde kako u Americi značajan udio pobačaja otpada na Latinoamerikance i Afroamerikance. Budući da je za Spencera temeljna vrijednost rasa, a ne ljudski život kao takav, jasno je da će tom cilju trebati podrediti i ostale za njega manje važne vrijednosti poput ljudskog života.

Za pretpostaviti je da dio ljudi koji su na društvenim mrežama ‘lajkali’ ili dijelili pojedine alt-right uratke, posebice za vrijeme američke izborne kampanje, nije nikada previše propitkivao ove ideje koje stoje iza pokreta. Većini su uglavnom služili za smijanje na račun ljevice, ili kao izraz crnog humora. To nam danas može poslužiti kao opomena za budućnost: činjenica da pojedinci ne shvaćaju ozbiljno način na koji koriste društvene mreže, ne znači da ne postoje oni koji njihovo neozbiljno ponašanje neće ozbiljno iskoristiti za svoju agendu i širenje antikršćanskih i anticivilizacijskih ideja.

Uz one koji će naučiti lekciju, vjerojatno će, nažalost, i u Americi, kao i kod nas, i dalje postojati pojedinci koji će, unatoč teškim zabludama alt-righta, smatrati da ipak treba ‘surađivati’ i s njima kako bi se borilo protiv lijevo-liberalne agende. Njihovo me ponašanje podsjeća na citat G. K. Chestertona kako postoje ljudi koji bi „Spalili vlastite usjeve kako bi potpalili Crkvu. Uništili vlastite alate kako bi uništili Crkvu.“, naravno ovaj puta s nešto drugačijim nakanama, ali s podjednako tragičnom logikom. Oni bi spalili temeljne vrijednosti zapadne civilizacije, poput jednakosti svih ljudi i nepovredivosti ljudskog života, kako bi, tobože, spasili tu istu zapadnu civilizaciju, kao da bi se nakon toga imalo išta više za spašavati.

Suludi izbor koji nam ovaj puta žele servirati desni, a u nekim drugim slučajevima lijevi, ekstremisti po principu „ili naš ekstremizam, ili njihov ekstremizam“, očito je lažan. Ovdje se nema što za izabrati, osim dva različita načina kako što prije uništiti što je preostalo od zapadne civilizacije, a upravo njihovo odbijanje bilo kakvog dijaloga s neistomišljenicima jedna je od zajedničkih temeljnih karakteristika koja povezuje ove dvije grupacije. Jer dok je maksima ljevičarskog ekstremizma ‘nema tolerancije prema netolerantnima’, pri čemu ekstremisti netolerantnim definiraju sve one stavove koji se ne podudaraju s njihovima, koliko god bili argumentirani, dotle desni ekstremisti smatraju da sada dolazi njihovo vrijeme i da nemaju nikakvu potrebu razgovarati s onima koji ne uskaču u njihov ‘pobjednički’ brod. Jedni obično objašnjavaju svoje postojanje ukazujući na drugu skupinu predstavljajući se kao tobožnji zaštitnici od nje, stoga ne treba igrati njihovu igru, nego kada pojedina skupina dođe u fokus nju treba osuditi, bez da u tom trenutku govorimo o drugima kao kakvoj „olakotnoj okolnosti“ za njihovo ponašanje. Dat će nam, nažalost, dovoljno prilike da se i na njih osvrnemo.

Osim od ekstremne ljevice, ne treba se zanemariti niti pomoć koju alt-right dobiva i od određenog dijela medija koji nerijetko zamućuju granice između alt-righta i njegovih ideja i ostalih društvenih kritičara koji se ne uklapaju u okvir političke korektnosti zadan od strane ljevice. Kada se ne povuče jasna granica između onoga što pokret u svom temelju jest, a što nije, otvara se mogućnost da veći broj ljudi simpatizira s njegovim idejama, a njegovi mračni temelji ostaju skrivenijim. Navikli smo na slične pojave i na domaćoj sceni pa ne trebaju čuditi, ali vrijedi na njih upozoriti. Pokušaj da se preko jedne glasne ekstremističke manjine obračuna i s ostatkom desnice zadnje je što bi politički korektno ponašanje koje se promiče trebalo uključivati i svakako ne služi obračunu s ekstremizmom. U ovu kategoriju pomoći pokretu se svakako mogu uvrstiti i reakcije nakon Charlottesvillea koje su nerijetko odavale dojam kako je sljedbenika pokreta znatno više nego što jest, stvarajući konfuziju i radeći mu promociju.

U skladu s izrečenim, iz nedavnih događanja možemo izvući barem dva zaključka za budućnost. Prvi je da se od pokreta poput alt-righta treba jasno i u startu ograditi bez obzira dogodi li se slučajno da prepoznaju pojedine devijacije u društvu koje i sami uočavamo. Njihovi razlozi i metode borbe drukčiji su od onih koje kršćani trebaju prihvaćati i s njima se mogu poklopiti samo akcidentalno, ali nikada u temeljnoj ideji. Osim toga, iz povijesti je poznato da su hereze uvijek parazitirale na istinama. Ako se ponekad i dogodi da se donekle možemo složiti s pojedinom problematikom na koju alt-rightovci upozoravaju, to ne znači da je to autentično alt-rightovski pronalazak. Svaki njihov stav treba se sagledati u cjelini šire slike pokreta koja je posve neprihvatljiva. Umjesto da razmišljamo kako „nekada treba surađivati i s crnim đavlom“ za određeni cilj, prije svega trebamo imati na umu da: „Tko s đavlom tikve sadi od glavu mu se razbijaju“.

Drugi je da je plodno tlo za alt-right čini se bilo u gubitku određenog čvrstog svjetonazora od strane ‘mainstream’ političkih konzervativaca. Alt-right je ponudio jednu određenu sliku koja, iako potpuno iskrivljena, ima određeno viđenje cjelokupne stvarnosti koje ju objašnjava. Premda skupine koje čine alt-right, kako je rečeno, nisu u svemu jedinstvene, svaka od njih nudi određenu viziju svijeta koja puno lakše budi zanos kod pojedinaca od konstantnog prepucavanja za prevlast vodećih političkih stranaka, pri kojemu se nerijetko odustaje od temeljnih principa.

Ipak, trenutna situacija, osim što poziva na oprez, nudi i jednu veliku priliku za katolike da svijetu ponude bolju viziju društva. Crkva nas po ključnim društvenim pitanjima ne prepušta samima sebi, nego nam nudi svoj Socijalni nauk u kojem su položeni temeljni principi katoličkog odgovora na društvene izazove, kao i zaokružen pogled na čovjeka, njegovu narav, ulogu u obitelji, društvu, društvenim institucijama. Drugim riječima, na sve one elemente (pa i mnogo više od toga) za koje različite ekstremističke skupine nude svoje odgovore kao jedine ispravne. Zasigurno će jedan od uvjeta izgradnji stabilnog društva ovisiti o tome hoćemo li prepoznati ovaj trenutak određene krize jasne vizije društva i čovjekove uloge u njemu kao priliku za ponuditi Socijalni nauk.

Izazov za katolike bit će utoliko veći što su odgovori koje na pojedina društvena pitanja traži opće dobro puno sveobuhvatniji da bi se mogli iscrpiti u jednostavnim obrascima društvenih mreža poput ‘memova’, ‘gifova’ i sl., na čijim se krilima popularizirao alt-right, ne tražeći od velike većine svojih popularizatora preveliku intelektualnu uključenost. Proširiti jednu bizarnu ideju, ili par njih, danas je uistinu lako, a njezina uska leća obećaje jednostavno ‘razumijevanje’ cijeloga svijeta i precizno uočavanje neprijatelja. No, ako želimo bilo što zdravo izgraditi, ili obnoviti, čini se da tzv. ‘internet trolanje’ neće biti dovoljno. Morat ćemo se vratiti dobroj staroj knjizi i kršćanstvom nadahnutim autorima koji su zapadnu civilizaciju uistinu gradili.

Ivo Džeba | Bitno.net

Objavljeno: 20. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi