O NAVIJEŠTANJU

Isusovac među ‘partijanerima’: Naš suradnik Hrvoje Juko evangelizirao je na Ultri, ovo je njegovo iskustvo…

“Oblik ‘izlaska na periferije’, kažem si, premda i u meni skeptik pita: koliko realnog učinka može takav pristup postići? Mediji su pisali da na takvim tulumima ima svega. Pijanstvo, pa i droga… Koliko je tu učinkovita evangelizacija?”

Hrvoje Juko (u sredini) na Ultri s volonterkama Marijetom Martić i Eminom Dabo Hunjak i posjetiteljima festivala. Foto: Euangelion

Ultra evangelizacija. Čuo sam za taj projekt još prije par godina, kad je održan prvi ili drugi put. Dijeljenje besplatne vode „partijanerima“, prilika za razgovor i možda malo svjedočanstvo o Isusu Kristu dok u pozadini DJ vrti techno beatove i laseri s pozornica projiciraju svjetlosni show.

Ove godine sudjelujem i ja s nekolicinom mlađih isusovaca. Dok nas trojica prve večeri hodamo prema Splitskom sjemeništu, pitam subrata Mateja da nam kaže što točno možemo očekivati. Što točno trebamo uopće raditi?

Kad uđeš na party u stadion – objašnjava mi – više nema izlaženja i ponovnog ulaženja. Cijene su unutra zato jako napuhane. Ono, 50 kuna za pola litre vode, a da ne kažem za ostalo. Mi zato ljudima nudimo besplatnu vodu. To ih obično zaintrigira, pogotovo ako vas vide obučene kao svećenike. Pitat će te: zašto to radite? Tko ste vi? Jednostavno im reci tko si i o čemu se radi: da im želimo pomoći. Podijeli s njima, ako vidiš da ih zanima, svoje osobno iskustvo Božje ljubavi i, ako to žele, pomoli se s njima. To ti je otprilike to.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oblik „izlaska na periferije“ onda, kažem si, premda i u meni skeptik pita: koliko realnog učinka može takav pristup postići? Mediji su pisali da na takvim tulumima ima svega. Pijanstvo, pa i droga… Koliko je tu učinkovita evangelizacija? Pitam se je li ovo poglavito nekakav PR stunt? Tipa, kupimo selfije među ekipom, objavljujemo ih na Instagramu i Facebooku i podižemo sebe u svojim očima i očima svijeta dok promjene srca teško da igdje ima.

Sumnje takve vrste odjekuju mi glavom dok ulazimo u sjemenište i pozdravljamo neke od organizatora. Među sudionicima vidim nekoliko poznatih lica i pozdravljam skoro pa zaboravljene prijatelje koje nisam vidio 6 godina ili poznanike koje sam zadnji put sreo prije 3 godine. Nekoliko online prijatelja prvi put upoznajem uživo.

U kapelici je u tijeku molitva prije odlaska na teren. Nakon nekoliko pjesama, svećenik iznosi Presveti sakrament. Svi klečimo neko vrijeme u šutnji i potom pristupamo za blagoslov poslanja. Dok svećenik moli nada mnom, sjećam se svojih prijašnjih misli i dodajem u sebi: „Gospodine Isuse, neka moje ime bude zaboravljeno, a neka se tvoje proslavi.“

Klanjanje traje čitavu noć. Dok smo vani „na terenu“, pred Isusom kontinuirano barem jedna osoba moli za nas i za sudionike na Ultri. Kad se ljudi iscrpe, mogu doći i obnoviti se u poklonu Gospodinu i tišini.

Dok izlazim iz kapelice, odlučujem da ne trebam očekivati nešto dramatično. Ako učinim i malo djelo ljubavi pružanjem čaše vode ili pokoju utješnu riječ o Bogu, Gospodin može i takvu pukotinu iskoristiti kao kanal za nabujalu milost – pa možda i mjesecima ili godinama kasnije. Tješi me pomisao na teoriju kaosa – vrlo ugrubo, da i minoran čini poput lepršanja leptirovih krila nad Atlantikom može u velikim i kompleksnim sustavima proizvesti ogromne učinke, poput uragana nad Kineskim morem. Idem onda lepršati krilima.

Foto: Euangelion

Prve večeri raspoređen sam na jedan od štandova s vodom oko ulaza u stadion gdje je glavni događaj. Nekoliko punih čaša na pultu, kontakt očima i ispružena ruka većini su dovoljno jasni indikatori toga što im nudimo. Ne treba dugo da priđe prva osoba. Moji razgovori s prolaznicima uglavnom su kratki. Mnoge pitam odakle su i raspon odgovora dotiče skoro sve kontinente. Brojni su ogrnuti zastavama svoje domovine. Kanada, SAD, Francuska, Južna Afrika, Švedska, Njemačka, Švicarska, Brazil, Slovenija, Australija, naravno Hrvatska, Španjolska… Toliko Španjolaca. Kad bih morao nagađati na temelju svojeg anegdotalnog uzorka, rekao bih da je možda pola ljudi bilo iz Španjolske.

„Vi ste iz Crkve?“, „Zašto to radite?“, „To je voda? Besplatno?“, „Jeste vi pravi svećenici ili je to kostim?“ neka su od najčešćih pitanja. Mnogi se žele slikati s nama. Selfie s klericima vodonošama neobična je stvar na tulumu, pretpostavljam.

Isusovac? Poznaješ li ovoga iz Španjolske? – pita me jedan tip, pokazujući mi na mobitelu sliku španjolskog subrata kojeg sam upoznao prije skoro 10 godina. Da, znam ga, kako ne. Jesi iz isusovačke škole? Studiraš na našem sveučilištu možda? – pitam ga dok on podiže mobitel za fotku. Ispostavilo se da su mnogi od mladih srednjoškolci iz katoličkih škola – uglavnom isusovačkih, ali i onih Opusa Dei.

Jedan Irac, vidljivo pod gasom, dolazi i uzima čašu. Nakon nekoliko gutljaja izobličava lice, gnječi plastičnu čašu, gleda me u oči i kaže: „Voda?!“ Prilazi mi u osobni prostor, stavlja ruku oko vrata i kaže: „Prijatelju, reći ću ti nešto… Kao prijatelj… Ako Ircu ponudiš vodu… netko će te udariti šakom u lice.“ Sumnjam da misli išta stvarno loše. Kažem mu: „Ma ne, frende, vi ste daleko preljubazni za to!“ On se smije i daje mi pet. Čini se da ga je prijateljski ton razoružao. Dolaze druga dva Irca po njega i zahvaljuju nam na onome što činimo. Daj, to ti je svećenik – kažu svojem pripitom kompanjonu, skuživši situaciju. Sve pet. Bog vas blagoslovio – dobacujem im dok odlaze.

U jednom trenutku prilazi mi djevojka i pita: Mogu li vas zagrliti? Mislim da je to što radite divno. Ja sam iz Čilea, ali moji baka i djed su iz Hrvatske. Svaka vam čast.

Dok DJ na obližnjoj platformi mijenja miks, kratko razgovaramo na iznenađujuće dobrom hrvatskom.

Kako noć odmiče, umor raste i ekstrovertirane sposobnosti iščezavaju. Obični razgovori mi postaju sve naporniji i koncentriram se na jednostavno dijeljenje vode.

Ne znate koliko je dragocjeno ovo što činite – kaže meni i subratu jedan mladi Španjolac. Nasmijemo se, no nijedan od nas ne pokušava razgovor usmjeriti dalje. Propuštena prilika? – razmišljam dok nastavljam puniti novu čašu vode. Jesam li ja doista ikome posvjedočio išta ovdje? I ako jesam, koga? Sebe ili Isusa?

Na prijedlog subrata, odlučujem s još par volontera prošetati okolo i vidjeti bi li itko htio popričati s nama. Susrećemo par skupina, s nekoliko od njih se na inicijativu drugih na koncu i pomolimo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No nisam zadovoljan. Osjećam kako sam u svemu tome pasivan, neproaktivan. Ne znam kako bih uopće vodio razgovor od „Would you like some water? Where are you from“ , „Would you like to pray?“, ili što bih im mogao uopće konstruktivno reći, što me ostavlja suhim. Opravdavam se introverzijom i umorom. Mislim da sam gotov za ovu večer. Malo iza ponoći vraćam se u rezidenciju i gotovo odmah padam u san.

Sljedeći dan razgovaram s ostalim isusovcima o njihovom iskustvu. Priznajem kako osjećam da su moja, duhovno gledano, poprilično oskudna. Možda je riječ o pomalo karizmatskoj duhovnosti, pitati osobu minutu nakon što si ju susreo bi li se htjela pomoliti s tobom – kažem. Možda se jednostavno ne snalazim u tom okruženju zbog temperamenta – nagađam.

Foto: Euangelion

Jedan subrat kaže: To „ulijetanje“ s molitvom nije ništa neobično ili izvanredno. To je za svećenika kruh svagdašnji. U mojem iskustvu rada u bolnici osobe to mogu još teže prihvatiti jer kad vide svećenika tamo, odmah pomisle: Evo, gotovo je! Ali ako ih pitaš: hoćemo li se pomoliti, ili još bolje: mogu li se ja pomoliti za vas, obično im bude vrlo drago. To nije ništa posebno karizmatski, nego je naš kruh svagdašnji.

Razmišljam taj dan o njegovim riječima i, pomalo posramljen, odlučujem da su mi prethodne misli bile više-manje izgovori. Stvar predajem u Božje ruke i nadam se biti hrabriji.

Posljednju večer započinjem izvan arene. Prilazi mi jedna gospođa. Rekli su mi da ćete biti tu. Molim vas, može jedan blagoslov? Radim često na ovakvim događajima i doista mi bude jako teško. Ova glazba, atmosfera ne utječe dobro na mene – objašnjava mi, dok joj glas počinje lagano podrhtavati, a suze se skupljati u krajevima očiju. Naravno – kažem joj. Pitam ju za ime i predložim da sjednemo. Nakon kratke molitve i zaziva Srcu Isusovu, pokušam ju ohrabriti s još nekoliko riječi. Hvala vam – kaže dok odlazi na još jednu za nju tešku i napornu noć.

Nešto kasnije hodam s franjevačkim bogoslovom, gledamo bi li itko htio razgovarati s nama. Hej, s tobom smo se molili ono sinoć, zar ne? Dođi, želimo se opet moliti – doviknu nam iz skupine hrvatskih mladića – vjerojatno srednjoškolaca. Stajemo u krug i priginjemo glave. Sin svetog Franje predvodi molitvu jer su njega prepoznali. Iako sam u par sličnih navrata opazio kerefeke ili podrugljivost nekih od sudionika, ovi dečki su ful ozbiljni i doista mole. Kroz misli mi prolazi pitanje koliko se često dogodi da na glasnom tulumu mladi dozivaju redovnike kako bi s njima molitveno predahnuli.

Oko 10 navečer ulazim kroz trostruku kontrolu na glavni događaj. Hodam s drugima od našeg štanda s vodom pri ulazu do ogromnih pozornica s kojih se projiciraju fantastični svjetlosni prizori i na kojima operiraju najveće DJ atrakcije. Nebrojni ljudi spontano prilaze, pitaju što radimo i žele se slikati s nama. Zanimljivi smo im.

Zašto si ovdje? – pita me jedna osoba.

Tu smo kako bismo pomogli ljudima, dijelimo vodu da ne bi dehidrirali te im ne bi pozlilo. Ako žele, razgovaramo s njima – odgovaram. Da, ali zašto si tu? – pita, i shvaćam da misli na moje zvanje. Kažem mu: razmišljao sam ovako. Osoba koja bi spoznala nešto daleko veće i vrjednije od bilo čega drugog u životu, a ne bi ostavila sve ostalo kako bi to slijedila bi bila luda. Ja sam odlučio da ne želim biti luda.

Wow, kužim, to mi je super! – odgovara.

Nešto kasnije prolazimo kraj skupine mladih iz, mislim, Brazila. Jedan od njih prilazi i traži blagoslov te možda ozbiljno, možda iz šale pred društvom klekne pred mene. Ja kleknem kraj njega i kažem mu da ćemo se pomoliti. I dok naglas molim za njega, oko nas se okuplja više ljudi i tiho nam se pridružuje. Kad obojica ustanemo, vidim da je bilo kakva ideja ruganja nestala te mi mladić iskreno zahvaljuje.

Vi ste dobri ljudi – kaže jednom bogoslovu i meni Španjolac od možda 18 godina dok mu pružamo čašu vode u hodu. Ja želim jednom biti krepostan poput vas – dodaje. Hej – kažem mu – nismo mi puni vrlina, ali s Božjom pomoću to možemo postati. Bog te voli. I ti to možeš.

Novi krug s punim bocama.

Dok u pozadini glazba raste prema breakdownu, usred gomile ljudi, prilazi mi jedan mladić. Možeš li me spasiti od mojih grijeha? – pita me na engleskom. Mogu se pomoliti za tebe – kažem mu, pomalo zatečen i nastavljam: Želiš li vode? Izvoli. Kako se zoveš? Želiš li da molim za neku posebnu nakanu? On kima glavom i objašnjava mi svoju situaciju. Obojica priginjemo glavu, činimo znak križa i neko vrijeme molimo. „Hang in there“, kažem mu na koncu. Čini se iskreno zahvalan te me zagrli. Dok se vraćam prema štandu s vodom kako bih obnovio zalihe, odzvanja mi u mislima njegovo pitanje: „Možeš li me spasiti?“ Sjećam se tog mladića više puta kroz noć te se nadam da će Božja milost djelovati u njegovom životu.

Nešto kasnije nam prilaze dva mladića: Brate, ovo što vi radite je super. Mogu li se slikati s vama? Ja sam iz New Yorka. Znaš, ja sam pomalo ateist – objašnjava mi jedan od nabildanih i tetoviranih sugovornika. Očito je pod utjecajem alkohola.

Ono, vjerujem u tipa gore – kaže mi – ali zašto se tolika sr… događaju dobrim ljudima ovdje? Toliko patnje, toliko patnje – kaže i gleda u mene, očekujući nekakav odgovor.

Kroz glavu mi brza što bih mogao reći. Hoće li išta što bih mogao smisliti biti zadovoljavajuće? S obzirom na njegovo stanje, ima li smisla reći mu išta, hoće li me uopće razumjeti?

Frende, to je jedno od najtežih pitanja – kažem mu, odlučivši da vrijedi ipak pokušati i nastavljam – Ne pravim se da imam odgovor, nitko se ne bi trebao praviti da ga ima. No mislim da grozna patnja koju vidimo nije sva priča. Kao što je sv. Terezija Avilska jednom rekla, sve će se boli ovoga svijeta iz perspektive vječnosti činiti poput samo jedne loše noći u zapuštenom hotelu. Slava koju nam Bog želi dati toliko je veća od bilo kakve patnje kojoj sad ne vidimo razloga, tako da će se ona činiti beznačajnom u usporedbi sa spasenjem koje nam pruža u Isusu.

Vidim da je pohvatao nešto od mojeg odgovora i kako razmišlja o njemu. Čovječe, teško je to – kaže. Jest – složim se. Njegov prijatelj, jednako nabildan, ali očito trijezan, kaže mi da je on pak Jehovin svjedok i da nije susreo ovdje puno ljudi poput nas te da je zahvalan. Grli nas i obojica nastavljaju svojim putem.

Kasnije susrećemo još jednu grupu iz Španjolske. Vi ste katolici? To nije kostim? – pitaju nas. Objašnjavamo im što radimo. „Wow, prvi put vidim tako nešto! To je divno“ – govori nam jedna osoba. Druga djevojka, čuvši da sam isusovac, govori mi da započinje studij na isusovačkom sveučilištu Comilias u Madridu. „To što vi činite mi daje puno vjere“ – kaže, dok se pozdravljamo.

Novi krug. Slični susreti. Nove molitve. Novi krug. Tako dok god imamo vode.

Štandove na koncu zatvaramo nešto iza ponoći. Svi se vraćamo umorni u sjemenište koje nam je služilo kao baza. Razgovaram s drugim sudionicima o njihovom iskustvu. Jedan od organizatora mi kaže da ima tri dogovorene kave u Zagrebu s ljudima koje je ovdje sreo i koji se sljedeće godine žele pridružiti evangeliziranju. Ja mu pričam o svojem inicijalnom skepticizmu i skromnim očekivanjima. Kažem mu da mi se čini kako bi se stvar doista isplatila samo i zbog malih djela ljubavi i svjedočenja prisutnošću, ali da sad mislim da mogu reći kako to nije ni izbliza jedino što se tamo događa. Evangelizacija je stvarno ultra.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. srpnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi