„Pobačaj je ubojstvo, i Crkva ne može promijeniti svoj položaj. Svakoga puta kada se biskupi ne suoče s problemom kao pastiri, zauzimaju stranu u političkome smislu.” To su bile riječi pape Franje tijekom razgovora s novinarima na papinskome letu iz Bratislave u Rim, na završetku Papina putovanja u Budimpeštu i Slovačku.

István Károly Kuzmányi (Magyar Kurír): Sveti Oče, hvala vam na vašemu posjetu Budimpešti, gdje ste citirali časnoga slugu Božjega, kardinala Mindszentyja, koji je rekao: „Ako ima milijun Mađara koji mole, ne bojim se budućnosti…” Evo mojega pitanja: Zašto ste nakon dvadeset i jedne godine odlučili – kao Papa – sudjelovati na Euharistijskome kongresu, počevši s ovim događajem? Kako vi gledate na kršćanstvo u Europi, i što mislite da mi Mađari možemo učiniti u vezi s time? Hvala.

Pa, hvala vam, mnogo vam hvala. Ispočetka me nisu dobro razumjeli: „Zar dolazite samo radi ceremonije, zar nećete posjetiti nas Mađare?” A neki su ljudi pogrješno shvatili. Ne. Već sam objasnio: posjet Slovačkoj već je bio planiran, imao sam ga na umu, a drugi je trebao početi kasnije. No obećao sam vašemu predsjedniku kada sam se susreo s njime – ovo je bio treći put što smo se sreli – obećao sam da ću vidjeti hoće li biti moguće vratiti se sljedeće godine, ili one iza nje, jer vi Mađari imate toliko lijepih vrijednosti. Dojmio me se, na primjer, osjećaj ekumenizma koji vi imate, veoma dubok osjećaj. To me se jako dojmilo. Općenito, Europa mora – to uvijek kažem – nastaviti ostvarivati snove osnivača Europske unije. Europska unija nije sastanak na kojem se trebaju obaviti neke stvari. Iza Europske unije prisutan je duh velikih ljudi – [Roberta] Schumana (časnoga sluge Božjega, op. prev.), [Konrada] Adenauera (prvog predsjednika CDU-a, op. prev.), [Alcidea] De Gasperija (talijanskog premijera i osnivača Kršćansko-demokratske stranke Italije, op. prev.) – vratite se tome. Postoji opasnost da Unija bude samo menadžerski ured, a to nije dobro. Ona se mora kretati prema jednoj vrsti misticizma, potražiti korijene Europe, i ponovno ih istaknuti. Mislim da sve zemlje moraju krenuti naprijed. Točno je da ima nekih interesa – možda ne europskih – pokušaja da se Europska unija iskoristi za ideološku kolonizaciju, a to nije dobro. Ne – Europska unija mora biti nezavisna u sebi i po sebi, i sve zemlje moraju biti na istoj razini, nadahnute snom svojih velikih osnivača. To je moja misao. A vi Mađari – bio sam s vama prošle godine [ispravak urednika: prije dvije godine] u Transilvaniji. Ona sveta Misa na mađarskome jeziku bila je predivna.

Bohumil Petrik (Dennik Standard): Cijepljenje je podijelilo kršćane, čak i u Slovačkoj. Vi kažete da je djelo ljubavi cijepiti se. Znači, kada se netko ne cijepi, kako biste vi to nazvali? Jer, neki se vjernici čak osjećaju diskriminiranima. U različitim biskupijama imamo različite pristupe tome pitanju. Čak i prije vašega posjeta, samo oni koji su bili cijepljeni mogli su doći na papinske događaje, a zatim se to promijenilo, pa su čak i ljudi s negativnim testom za Covid mogli doći. Kako da se pomirimo oko toga pitanja?

To je važno, zar ne? Stvar je malo čudna, zar ne? Jer čovječanstvo ima „prijateljsku” povijest s cjepivima: kao djeca smo primali cjepivo protiv ospica, i ono protiv dječje paralize… Sva su djeca bila cijepljena, i nitko nije rekao ni „a”, zar ne? A sada je došao ovaj problem. Možda je do njega došlo zbog zaraznosti i neizvjesnosti, ne samo oko pandemije, nego i zbog različitosti cjepiva, a i zbog reputacije nekih cjepiva, koja nisu prikladna, ili su zapravo samo nešto više od destilirane vode. To je u ljudima stvorilo strah. A onda su tu drugi, koji kažu da su cjepiva opasna zbog virusa što je unutra, i mnogo je rasprava potaknulo ovu podjelu. Čak i u Kardinalskome kolegiju ima protivnika cjepiva, a jedan je od njih, jadnik, završio u bolnici zbog toga virusa (američki kardinal Raymond Burke, op. prev.). No, život je ironična stvar. Da, ja to ne mogu dobro objasniti: neki kažu da je tako jer zbog razlike u tome odakle cjepiva dolaze nije bilo dovoljno testiranja, i zato se boje. No stvari treba pojasniti, jasno i iskreno govoriti o ovome. U Vatikanu je svatko cijepljen, osim jedne male skupine koju proučavaju, kako bi znali kako im pomoći.

Daniel Verdú Palay (El Pais): Dobar dan, Vaša Svetosti. Kako ste? U nedjelju ujutro susreli ste se s predsjednikom [urednik: premijerom] Viktorom Mihályjem Orbánom. Primijetilo se i razumjelo da među vama ima razlika oko tema kao što su migranti, Europa, nacionalizam. Htjeli smo pitati vas i doznati kako je tekao sastanak, jeste li se bavili migrantskom krizom –  koja je zbog afganistanske krize opet veoma važna – i što vi mislite o zakonima o homoseksualcima koje je premijer proveo. Pitamo vas i zato što mislimo da ste ga zamolili da ne dopusti da kršćanska Mađarska umre. No slušajući vaše govore ovih dana, čini se da postoje politike koje ubijaju kršćanske vrijednosti…

Dobro. Primio sam predsjednika (Janosa Adera, op. prev.) jer mi je došao. Bio je ljubazan i došao je. To je treći put što smo se sreli – došao je s premijerom i njegovim zamjenikom. Bila su ih trojica, ali predsjednik je govorio. Prva tema – to je dominiralo – bila je ekologija. Uistinu se divim vama Mađarima zbog vaše ekološke svijesti. Impresivno. Objašnjavao je kako čistite rijeke – stvari koje nisam znao! To je bilo glavno. Zatim sam ga pitao o prosječnoj dobi stanovnika, jer se brinem zbog demografske zime. U Italiji, ako ne griješim, prosječna je dob 47 godina, a mislim da je u Španjolskoj još gore. Mnoga su sela prazna, ili je u njima ostalo samo desetak staraca. To je ozbiljna stvar. Kako se to može riješiti? Ovdje mi je predsjednik – i dalje je on govorio – objasnio da imaju zakon kojim pomažu mladim parovima vjenčati se i imati djecu. Zanimljivo. To je je zakon… Ne znam je li… je li to slično onome što imaju Francuzi, ali još naprednije. Zbog toga Francuzi nemaju tragediju koju imaju Španjolska ili Italija…. To su mi objasnili, a onda su dodali neku stvar tehničke prirode – premijer i njegov zamjenik znaju o čemu se radi u tome zakonu. A onda, o čemu su još govorili? O imigracijama ništa. Ne, to se nije spominjalo. Onda smo se vratili na ekologiju, i na obitelj, u smislu onoga što sam bio pitao. Vidite da kod njih ima toliko mladih i djece. Pa čak i u Slovačkoj. Iznenadio sam se – toliko je djece i mladih parova, i to obećava. Izazov je osigurati im posao, da ne odu u inozemstvo, jer ako nema posla, ići će tražiti ga u inozemstvo. To su bile te stvari… No cijelo je vrijeme govorio predsjednik, a premijer i njegov zamjenik dodali su neke precizne podatke. Atmosfera je bila dobra. Sastanak je trajao dovoljno dugo, mislim, oko 35-40 minuta.

Gerard O’Connell (America Magazine): Kao prvo, svi smo sretni što je vaša operacija uspjela. Kao da ste se pomladili!

Papa Franjo: Rekli su mi da se netko – ne znam tko – želi operirati. Nije se radilo o kozmetičkoj stvari!

O’Connell: Sveti Oče, često ste govorili da smo svi grješnici, i da Euharistija nije nagrada za savršene, nego hrana za slabe. Kao što znate, u SAD-u se – naročito nakon najnovijih izbora, no zapravo još od 2004. godine – među biskupima vodi rasprava o dijeljenju Pričesti političarima koji podupiru zakone kojima se promiče pobačaj i pravo žene na izbor. I kao što znate, ima biskupa koji žele uskratiti Pričest predsjedniku i drugim dužnosnicima. (Npr. biskup Joseph Strickland i nadbiskup Charles Chaput, op. prev.) Ima drugih biskupa koji se tome protive, ima drugih biskupa, koji kažu „ne smijete koristiti Euharistiju kao oružje”. Moje je pitanje, Sveti Oče: Što mislite o svemu tome, i što savjetujete biskupima? Drugo pitanje: Jeste li vi kao biskup, u svim ovim godinama, javno ovako odbili nekome podijeliti Euharistiju?

Papa Franjo: Ne, nikada nisam nikome odbio podijeliti Euharistiju, nikome. Ne znam je li mi bio došao itko u takvome stanju, ali nikada, nikada nisam odbio podijeliti Euharistiju. To jest, dok sam bio svećenik. Istina, nikada nisam bio svjestan da ispred mene stoji osoba poput takve kakvu vi opisujete. Jednostavno, jedini put kada mi se dogodilo nešto „zanimljivo” u tome smislu bilo je kada sam pošao slaviti svetu Misu u jednome staračkome domu. Bili smo u dnevnome boravku, i ja sam rekao: „Dignite ruku ako želite primiti Pričest.” Svi – starci, starice – svi su htjeli Pričest. I kada sam podijelio Pričest jednoj ženi, ona me je uzela za ruku i rekla mi: „Hvala vam, Oče, hvala vam – ja sam Židovka.” Rekao sam: „Ne, onaj koga sam vam podijelio također je Židov…” Jedina čudna stvar je bila to što je ta žena prvo primila Pričest, a rekla tek poslije.

Ne. Pričest nije nagrada za savršene, zar ne? Sjetimo se Port Royala, pitanja s Angélique Arnaud, jansenizma – samo oni koji su savršeni mogu se pričestiti. Pričest je dar – Isusova prisutnost u Njegovoj Crkvi i u zajednici. To je teologija. Zatim, oni koji nisu u zajednici ne mogu se pričestiti, poput te Židovke, ali Gospodin je htio nagraditi ju bez mojega znanja. Zašto? Jer su oni izvan zajednice – ex-comunitate – zovu ih ekskomuniciranima. To je grub termin, ali on znači da ti ljudi nisu u zajednici, ili jer joj ne pripadaju, nisu kršteni, ili jer su se iz nekoga razloga udaljili.

Drugo: problem pobačaja. Pobačaj je više od problema. Pobačaj je umorstvo. Pobačaj… Da ne budem dvosmislen: tko god počini pobačaj, ubija. Uzmite bilo koju knjigu o embriologiji za studente medicine. Trećega tjedna nakon začeća – od trećega tjedna, često i prije nego što je mama toga svjesna – svi su organi već tu, čak i DNK… Zar to nije osoba? To je ljudski život, i točka. A svaki se ljudski život mora poštovati. To je načelo tako jasno, i one koji to ne mogu shvatiti pitao bih dvije stvari: je li ispravno ubiti jedan ljudski život kako bi se riješio neki problem? U znanstvenome smislu, radi se o ljudskome životu. Drugo bi pitanje bilo: je li ispravno unajmiti ubojicu kako bi se riješio problem? Rekao sam to javno Jordiju Évoleu (španjolskome glumcu i televizijskom voditelju, op. prev.) kada je on o tome govorio, rekao sam to radiju COPE, htio sam to ponoviti… i to je dovoljno. Ne postavljajte čudna pitanja. U znanstvenome smislu radi se o ljudskome životu. U knjigama tako piše. Pitam: je li ispravno riješiti se djeteta kako bi se riješio neki problem? Zato je Crkva tako oštra u vezi s tim pitanjem, jer kada bi ona to prihvatila, to bi bilo kao da prihvaća svakodnevna ubojstva. Jedan državni poglavar govorio mi je da je s njegovim naraštajem počeo pad broja stanovništva. Uočljiva je praznina u dobi ljudi, jer je tih godina na snazi bio tako strog zakon o pobačaju da je počinjeno šest milijuna pobačaja – takav je izračun – i to je uzrokovalo naglo opadanje broja stanovnika u toj zemlji.

Sada se vratimo na onu osobu koja nije u zajednici, koja ne može primiti Pričest jer je izvan zajednice. To nije kazna, nije. Osoba je izvan zajednice. Pričest je vaše ujedinjenje sa zajednicom. No taj problem nije teološki – to je jednostavno – problem je pastoralne naravi. Kako da mi biskupi u pastoralnome smislu postupamo s tim načelom. A ako pogledamo povijest Crkve, vidjet ćemo da su biskupi svakoga puta kada nisu tom problemu pristupili kao pastiri, zauzeli politički stav o političkome problemu. Sjetite se Bartolomejske noći: „O, da, to su heretici. Ali to je ozbiljna hereza… Sve ih poubijajmo…” Ne – to je bilo političko pitanje. Sjetimo se svete Ivane Arške, njezine vizije, sjetimo se progona vještica… Sjetimo se Campo de Fiorija (rimski trg na kojemu su spaljeni heretik Giordano Bruno i hrvatski teolog i znanstvenik Markantun de Dominis, op. prev.), Savonarole, svih tih ljudi. Kada Crkva brani neko načelo na nepastoralan način, ona djeluje na političkoj razini. A to je uvijek bilo tako, samo pogledajte povijest. Što pastir mora činiti? Biti pastir. Biti pastir, a samo stalno osuđivati. Ne osuđivati… No je li on pastir i ekskomuniciranima? Da, on je pastir, mora biti pastir i njima, biti pastir na Božji način. A Božji je način blizina, suosjećanje i nježnost. Čitava Biblija tako kaže. Bliskost je tu već u knjizi Ponovljenoga zakona, kada je on Izraelu rekao: „Recite mi koji narod ima bogove da su mu tako blizu kao što sam ja vama?”  Bliskost, suosjećanje. Gospodin ima suosjećanja prema nama, kako čitamo kod Ezekijela, kod Hošee. Nježnost je bila prisutna već na početku. Dovoljno je pogledati u Evanđelja i stvari koje je Isus činio. Pastir koji ne zna postupati na Božji način ne radi dobro, i radi mnogo stvari koje nisu pastoralne. Što se mene tiče, ne želim govoriti o specifičnoj situaciji, budući da ste govorili o Sjedinjenim Državama, jer ne znam dobro tamošnje okolnosti, pa ću izložiti načelo. Mogli biste mi reći: „Ali, ako ste bliski, nježni i suosjećajni prema nekoj osobi, biste li toj osobi podijelili Pričest?” To je hipoteza. Budite pastir, a pastir uvijek zna što mora činiti, ali kao pastir. No ako on izađe iz pastoralne dimenzije Crkve, on odmah postaje političar. To vidite u svim tim optužbama, u svim nepastoralnim osuđivanjima što ih Crkva čini… Mislim da bi uz ovo načelo pastir trebao znati dobro postupati. Načela se uzimaju iz teologije. Pastoralna služba je teologija, i Duh Sveti, koji vas vodi da djelujete na Božji način. Usuđujem se reći ovoliko. Ako kažete: „Možete li podijeliti ili ne podijeliti?” Ovo nije kazuistika, kako kažu teolozi. Sjećate li se oluje koja se stvorila kada je objavljena Amoris laetitia, s poglavljem o pratnji rastavljenih parova, i razvedenih? Krivovjerje, krivovjerje! Hvala Bogu da smo imali kardinala Schönborna, koji je veliki teolog, i koji je pojasnio stvari. Ali uvijek je tu osuđivanje, osuđivanje. Jedna ekskomunikacija je dovoljna, molim vas, ne činimo više ekskomunikacija. Ti jadni ljudi, oni su djeca Božja, i oni žele i trebaju našu pastirsku bliskost. A tada pastir rješava stvari onako kako mu Duh Sveti kaže.

Stefano Maria Paci (Sky Tg 24): Dobar dan, Sveti Oče. Poznajući vas, mislim da ćete ovu poruku koju ću vam sada dati shvatiti kao jednu vrstu dara. Znajući da ću putovati s vama, zamolila me da vam ovo dadnem. Ovo mi je jučer poslala Edith Bruck, židovska spisateljica, deportirana u Auschwitz kada joj je bilo trinaest godina, ovogodišnja dobitnica najprestižnije talijanske književne nagrade Strega Giovani. A vi ste, posve izvan uobičajenoga postupka, pošli u njezin dom u središtu Rima, kako biste se susreli s njom. Radi se o dugačkoj poruci, potpisanoj „vaša sestra Edith”, u kojoj vam ona zahvaljuje na vašim ponovljenim apelima i djelima protiv antisemitizma na ovome putovanju. Prve su riječi u poruci ove: „Dragi papa Franjo, vaše riječi o tome kako antisemitizam nije iskorijenjen danas su važnije nego ikada prije, ne samo u zemljama koje posjećujete, nego u cijeloj Europi.”

Papa Franjo: To je točno. Antisemitizam je moderan, ponovno se pojavljuje. To je jako, jako ružna stvar…

SMP: I jedno pitanje o obitelji: Govorili ste o tome s mađarskim vlastima, ponovili ste to jučer na svojemu susretu s mladima. A stigla je rezolucija iz Strasbourga, vijest je točno jučer (14. rujna, op. prev.) stigla iz Europskoga parlamenta, da on poziva zemlje članice da priznaju istospolne „brakove” i povezane roditeljske odnose. Sveti Oče, što vi mislite o tome?

Jasno sam govorio o tome, zar ne? Brak je sakrament. Ženidba je sakrament. Crkva nema moć promijeniti sakramente kako ih je Gospodin ustanovio. Postoje zakoni kojima se pokušava pomoći u situacijama mnogih ljudi koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju. I to je važno, da se ljudima pomogne… Ali bez nametanja stvari koje se, po svojoj naravi, ne slažu s Crkvom. No ako žele život proživjeti zajedno – jedan homoseksualni par – države imaju mogućnost podržati ih u civilnome smislu, dati im neku sigurnost u vezi s nasljedstvom, zdravstvenom skrbi, ali… Francuzi imaju zakon u vezi s time, ne samo za homoseksualce, nego za sve ljude koji se žele tako vezati. No brak kao sakrament je jasan, on je jasan. No postoje civilni zakoni koji… Na primjer, tri se udovice žele zakonski povezati kako bi imale zdravstvenu skrb, kako bi među sobom imale nešto nasljedstva. Naprave nešto takvo. To je francuski PACS [urednik: Pakt o građanskoj solidarnosti; više na jednoj stranici francuske državne službe]. Ne poznajem dobro taj zakon… On nema ništa s homoseksualnim parovima, ali ti ga parovi koriste, mogu ga koristiti, no ženidba je sakrament između muškarca i žene. Ponekad, kako sam već rekao, stvara se pomutnja. Da, mi moramo… Svatko je jednak, poštujte svakoga. Gospodin je dobar i spasit će svakoga. Nemojte to govoriti naglas [smijeh]: Gospodin želi da se svatko spasi, ali opet kažem – nemojte tjerati Crkvu da poriče svoje istinu. Mnogi, mnogi ljudi s homoseksualnom orijentacijom pristupaju sakramentu pokore kako bi potražili savjet od svećenikâ, i Crkva im pomaže krenuti dalje u njihovome životu, ali sakrament braka je nešto drugo.

Zatim je Papa dodao:

I hvala vam svima! Želite li znati nešto lijepo o nekome od vas? Ostavljam vam to kao cvjetić prije nego što odem. Rečeno je da je jedna novinarka dostupna za posao 24 sata dnevno, i da uvijek pušta drugima da idu prvi – ona stane straga – i da uvijek pušta drugima da postavljaju pitanja, a ona šuti. Kako je lijepo reći to o jednome novinaru, a to kaže Manuel Beltran o našoj Evi Fernandez. Hvala vam!

Napomena uz engleski tekst: Ovo je radni prijevod talijanskoga transkripta. Posljednji put ažurirano u 21.05. (15. srpnja 2021.)

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: Vatican News

Prijevod: © Bitno.net, sva prava pridržana.