Unutar zidina spaljene crkve sv. Ante, pod kninskim nebom, i pod nekoliko nagorjelih greda koje su pomalo sablasno stršile nad okupljenima – šibenski biskup Srećko Badurina predvodio je 13. kolovoza svetu misu, prvu nakon što su vojno-redarstvene snage 5. kolovoza 1995. oslobodile Knin. S nevjericom na licu i pitanjem: »Je li moguće?« stajali su okupljeni pomalo ukočeno od snažnih dojmova čekajući što će biskup reći. Biskup Srećko je kasnije komentirao kako se i sam našao pred pitanjem: »Što sada reći?« Onda je – pred zbornom molitvom toga dana – zastao, pa izustio: »Kada već smijemo Boga zvati Ocem, da bi se u nama obnovio duh sinovstva!« Time je uputio istinsku poruku nakon svih pustošenja i zala kojima su ljudi bili izloženi, a što se krojilo upravo u Kninu.

Braćo i sestre! Kristov pozdrav »Mir vama« danas u Kninu, u crkvi sv. Ante, ovakvoj kakvu vidimo, zvuči neobično, a ipak radosno i utješno. I mi taj navještaj Krista Gospodina primamo i kao njegov dar, kao njegovo obećanje i kao njegovu nagradu za patnju i stradanje i nas kao ljudi i ove crkve, koja je slika mnogih crkava na ovakav način uništenih. U ovoj crkvi nije se služila sveta misa od zadnjih dana rujna 1991. Ali je bila ostala čitava i ja sam se intimno nadao da će biti sačuvana, jer su stari Kninjani, ne samo katolici nego i pravoslavni, častili sv. Antu. Na sv. Antu 1991. imao sam ovdje svetu misu. I rekli su mi oni koji poznaju bolje ljude ovdje od mene da je u crkvi na svetoj misi bilo podjednako i katolika i pravoslavnih. A onda je pred blagdan sv. Ante 1993. crkva zapaljena.

Mi sa zahvalnošću primamo Božji dar i slavimo ovu svetu misu u prvom redu za katoličku zajednicu Knina, koja je raspršena, koja će se opet okupiti. Ali slavimo i za one Kninjane koji su po razumu, po vjeri i po moralu trebali biti u svojim kućama, trebali ostati ovdje i živjeti zajedno s nama. Molit ćemo se za pokojne, za žive, za pale, za patnike, za čitavu našu domovinu. Molit ćemo se za mir i pravednost, koju otvaramo s pouzdanjem prema našoj budućnosti. Molit ćemo se da nam ne ponestane snage, da ne bismo klonuli pred teškim zadatkom obnove koji nam se otvara, ali i da bismo u svemu tome bili ustrajni na Božjem putu, da ne bismo skrenuli, da ne bismo iznevjerili svoje krštenje, svoju moralnu i duhovnu hrvatsku baštinu.

Propovijed:

Mnogopoštovani oče provincijale, oče gvardijane i župniče, braćo svećeni­ci, braćo i sestre! Ovo je čas koji svatko od nas intimno proživljava tako da nije u stanju ni izreći značenje, dubinu i zamašnost ovog časa. Ovo je sveti čas. I mogli bismo ponoviti riječi Svetog pisma: »Ovo je dan što ga učini Gospodin.« Ovo je dan u skromnosti, u uvjetima koji pokazuju muku i nevolju, stradanje i patnju. Ali, ovo je kao čas u kojem je klica iznikla i obećava da će postati stablo na kojem će počivati ptice nebeske, da se poslužimo Isusovom slikom o gorušičinu zrnu.

Župna crkva sv. Ante u Kninu nakon Domovinskog rata/Foto: svetianteknin.com

Ako sam dobro upamtio, čini mi se da se ove godine navršava 300 godina otkako Provincija presvetog Otkupitelja, koja je nastala nešto kasnije, obavlja župničku službu u Kninu. U Knin je šibenski biskup ušao 1688. u rujnu, kada je Knin oslobođen. Za početak je ovdje postavio župnika, dijecezanskog svećenika, a franjevci su bili vojni kapelani na tvrđavi. Ali su ubrzo na ovom mjestu bili u mogućnosti stvoriti središte i tako je započelo moderno vrijeme i moderna povijest Crkve na ovim prostorima, nastavljajući nekako na ona predturska vremena, ali sasvim drukčije.

Mi smo, dakle, sada na ispunjenju trećeg stoljeća moderne povijesti Knina i Crkve Božje u Kninu. I danas smo se ovdje okupili da nastavimo ono što je bilo nasilno prekinuto. Okupili smo se slušati Božju riječ, slaviti presvetu euharistiju i moliti kao što smo molili u današnjoj zbornoj molitvi: »Kada već smijemo Boga zvati Ocem, da bi se u nama obnovio duh sinovstva.« Isus nas je ovlastio da njegova Oca zovemo svojim Ocem. On nas je ovlastio i to nam je omogućio tako da nas je sjedinio sa sobom, pa smo mi s njime sinovi u Sinu, onako kako je on u slici rekao: »Ja sam trs, a vi ste loze.« Isti božanski život struji u njemu i u nama ako li smo vjerni, ako li u sebi na poseban način gajimo vjeru o kojoj nam govori drugo čitanje današnje svete mise.

Isus je neke ljude hrabro korio te im je rekao: »Vaš je otac Đavao. I vi činite djela svoga oca.« A duh sinovstva znači: kao Isus poznavati Oca, ljubiti Oca, častiti Oca, vršiti volju Očevu. »Neka tvoja volja bude, Oče, a ne moja.« Ovo su dvije vrste ljudi. Oni kojima je Bog Otac i koji vrše djela Božja, i oni za koje Krist govori: »Vaš je otac Đavao i vi vršite djela svoga oca.« Uzmimo samo jedno pravilo što ga baštinimo iz Svetog pisma Novog zavjeta: da bismo bili zaista ispunjeni duhom sinovstva, treba da trajno imamo na pameti i ostvarujemo: »Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi tebi čini. Čini drugome ono što bi želio da drugi tebi čini.« Nama su napravili ono što ne žele da mi njima učinimo. Ova crkva je znak. Gotovo sve naše crkve, 45 crkava do kojih sada možemo doći, znak su da su nam činili ono što ne žele da mi njima činimo. Kuće, domovi – zapaljeno, porušeno, opljačkano. Poginuli, mrtvi, izmučeni, izranjeni. Činili su nam ono što ne žele da drugi njima čine.

Ali, ne prestaje li i za nas vrijediti to pravilo? I za nas – i sada, i u ovoj situaciji -vrijedi: »Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čini. Čini drugome ono što želiš da tebi drugi čini.« Postoji opasnost, u nama je, da naša djela ne budu znak da je u nama duh sinovstva, da nam je Bog Otac, da činimo djela Božja. Postoji napast i postoji mogućnost da se prepustimo te da i za nas vrijede riječi Isusove: »Vaš je otac Đavao, jer vršite njegova djela«, ako se ne držimo pravila: »Ne čini drugome ono što ne želiš da tebi drugi čini.«

Biskup Srećko Badurina na prvoj misi u crkvi sv. Ante u Kninu nakon ‘Oluje’/Foto: svetianteknin.com

Tko neće razumjeti tugu, bol, uzbuđenost, pa i bijes čovjeka koji se vratio na svoje ognjište i našao zgarište, čovjeka koji zna da mu je tamo poginuo otac ili majka? I možda čak zna tko je to učinio. I događa se da onda netko dođe do kuće onoga tko je to učinio i ne može se suzdržati. Ali, to nije srce odgojeno po Isusu Kristu. To još nije izgrađen karakter čovjeka po evanđelju. I stoga, dolaziti da budemo nahranjeni Božjom riječi, dolaziti da se hranimo presvetim Tijelom Kristovim i da primamo njegovu snagu, njegovu milost i da se u nama umnaža duh posinstva – znači liječiti naše rane, liječiti naše muke, liječiti onu duhovnu ruševinu koja je možda često slična ovoj materijalnoj. Stoga, braćo i sestre, ovaj početak svetog bogoslužja u crkvi sv. Ante u Kninu neka nam svima bude znak i poziv da taj novi početak zaista bude početak nove povijesti duha, nove povijesti kršćanstva shvaćenoga u najdubljem i bitnom smislu riječi. Da to bude povijest obnovljenog evanđelja, obnovljenog dubokog živo ta vjere, ufanja i ljubavi. I to ljubavi onako kako je Isus formulirao: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameću svojom, a bližnjega svoga kao samog sebe.« Svakoga bližnjega svoga. To će u našu dušu unositi svjetlo, smirenje, samopouzdanje i unutarnji doživljaj čistoće savjesti, čistoće srca, čistoće našeg duhovnog pogleda. To je ta snaga Božja što smo je primili i pronosimo je iz naraštaja u naraštaj kroz našu hrvatsku povijest. Primili smo evanđelje. Primili smo Isusa Krista. Primili smo to da Boga smijemo zvati Ocem i da možemo i smijemo moliti da on u nama umnaža duh posinstva.

Iz ovog pada, pada civilizacijskoga, pada duhovnoga, pada humanoga treba se izdizati, treba se prepustiti Božjem duhu da nas izliječi, da nas odgaja, da nas uzdiže, da bi se tako zaista obnovila duhovna zajednica, zajednica djece Božje i da bi to bio onaj bitni kvasac, kvasac u tijestu, kvasac u narodu, kvasac u prostoru, kvasac u povijesti ovdje kamo nas je Bog poslao i postavio prije toliko stoljeća. To je dar i to je odgovornost. Primimo taj dar. Odgajajmo u sebi tu odgovornost, da se Crkva obnovi, da se narod obnovi. Amen.

Blagoslov na kraju svete mise:

Božji blagoslov zazivamo na vas ovdje, na Kninjane, na Vukovarce, na sve naše prognanike, a sada primaju novo ime – »povratnici«. Zazivamo Božji blagoslov na sve naše povratnike, da budu pripravni vidjeti ovo i ovakvo i ostati čvrsti u svojoj duši i svom kršćanskom stavu prema životu, prema ljudima, prema protivnicima, prema onima koji su učinili zlo i prema Bogu. Da budemo čvrsti u onome za što smo danas molili, da se u nama umnoži duh sinovstva, da budemo prava Božja djeca i da vršimo Božja djela. Zazivamo Božji blagoslov na one koji najviše trpe u tijelu. Jučer sam posjetio naše ranjenike u šibenskoj bolnici, a takvih ima širom Domovine. Bili su vedri i nekako puni samopouzdanja i radosti. No, biljeg onima koji su ostali živi i koji nose rane ostaje za čitav život. Ima rana u duši, u srcu. Tuge. Tuge.

Posebni Božji blagoslov na one koji su u napasti da u ovom času počine grijeh protiv čovjeka, protiv njegova vlasništva, protiv njegova života. Na njih Božji blagoslov. Da ih anđeo Božji spriječi, ako treba i ognjenim mačem, osvećivati se i činiti zlo. Božji blagoslov na cjelovitu Domovinu, na sve ove prostore, na svu ovu krv, na sve ove suze, na sav ovaj pepeo, na sve ove ruševine. Božji blagoslov neka siđe i neka po njemu iznikne nov život duha i čovječnosti.

Biskup Srećko Badurina, kratki životopis:

Srećko Badurina rođen je u Lunu na Pagu 12. svibnja 1930. godine. U mladosti je postao franjevac trećoredac, a za svećenika je zaređen u Zadru 1955. godine. Kao župni vikar djelovao je u župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, a potom kao odgojitelj redovničke mladeži u samostanu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu. Bio je profesor i poglavar u Trećoredskoj gimnaziji u Odri kraj Zagreba, te profesor moralne teologije na Katehetskom institutu u Zagrebi i Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Imenovanje šibenskim biskupom zateklo ga je u samostanu sv. Franje Asiškog u Krku, a za biskupa ga je zaredio papa Ivan Pavao II. 6. siječnja 1988. godine. Biskup Srećko Badurina umro je u Zagrebu na blagdan Uzvišenja svetog Križa, 17. rujna 1996. godine.

Njegovo biskupsko geslo “On je mir naš” (Ef 2,14) bilo je program njegova djelovanja i kršćanskog svjedočenja osobito u Domovinskom ratu u kojemu su ga ljudi različita uvjerenja i nacionalnosti doživljavali kao anđela mira i “najboljeg čovika”. Tijekom njegove biskupske službe događale su se epohalne promjene na našim prostorima, s dramatičnim iskustvom agresije na Hrvatsku. Velik dio Šibenske biskupije: skradinski, kninski, drniški, unešićki, te dio vodičkog dekanata okupiran je u rujnu 1991. godine, a iz toga dijela biskupije prognano je oko 25 tisuća katolika. Povratak je započeo u kolovozu 1995. godine, nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Posebna okolnost u kojoj se našao u vrijeme rata bila je i ta što je u gradu Šibeniku bilo sjedište episkopa dalmatinskog Srpske pravoslavne Crkve. Tadašnji episkop Nikolaj napustio je Šibenik 1991. godine , prije rujanskog napada na grad, te prešao na okupirano područje Šibenske biskupije – u Knin.

Širokim slojevima ljudi biskup Srećko postao je prepoznatljivi navjestitelj i svjedok Evanđelja snagom istine i neprijetvornosti koja je zračila iz njegove pojave, riječi i djela. Zbog svojeg evanđeoskog pristupa često je bio neshvaćen i doživljavao je otpor, protivljenja, pa i napade. Koliko je prostora za prihvaćanje Kristova spasenja uspio osloboditi u dušama ljudi, osobito katolika i pravoslavnih, nikada nećemo izmjeriti. Istinski mu je bilo stalo do dobra svakog čovjeka i naroda. U općoj pomućenosti moralnih kriterija bdio je kao dobri pastir nad svojim narodom, bojeći se da ne odluta i izgubi dušu. Stoga je jasno isticao kako je posljednji kriterij i temelj svakog napretka i obnove domovine odgovornost svakog pojedinca pred Bogom za svoje postupke.

Na njegovu grobu u šibenskoj katedrali vjernici i danas mole i potvrđuju riječi zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića da “po smrti još jače govori, a njegova smrt postala je navještaj”.

Propovijed biskupa Srećka Badurine, kao i dijelovi životopisa, preuzeti su iz knjige “Glas za čovjeka” u izdanju Kršćanske Sadašnjosti.