14. Rastavljeni i ponovno oženjeni

Gian Guido Vecchi (Corriere della Sera, Italija): Sveti Oče, Vi ste i na ovom putovanju više puta govorili o milosrđu. Vezano uz primanje sakramenata od strane razvedenih i ponovno oženjenih, postoji li mogućnost da se štogod promijeni u disciplini Crkve? Da ti sakramenti budu prigoda za približavanje tih osoba, a ne barijera koja ih odvaja od drugih vjernika?

Papa Franjo: To je tema koja se uvijek traži. Milosrđe je veće od tog slučaja kojeg Vi postavljate. Vjerujem da je ovo vrijeme milosrđa. Ova promjena vremena, kao i mnogi problemi u Crkvi – poput ne dobrog svjedočanstva nekih svećenika, također problemi korupcije u Crkvi, također problem klerikalizma, samo kao primjer – ostavili su mnoge rane, mnoge rane. A Crkva je Majka: treba ići liječiti ranjene, s milosrđem. Ali ako se Gospodin ne umara opraštati, mi nemamo drugog izbora osim toga: prije svega, liječiti ranjene. Crkva je mama i mora ići tim putem milosrđa. I naći milosrđe za sve. Ali ja mislim, kad se razmetni sin vratio kući, tata mu nije rekao: “Ma ti, slušaj, odgovori: što si učinio s novcem?”. Ne! Priredio je slavlje! Onda, možda, kad je sin želio govoriti, govorio je. Crkva treba činiti tako. Kad postoji netko… ne ih samo čekati: ići ih tražiti! To je milosrđe. I ja vjerujem da je to kairós: ovo vrijeme je kairós milosrđa. Ali tu prvu spoznaju je imao Ivan Pavao II., kad je započeo s Faustinom Kowalskom, Božansko Milosrđe… on je imao nešto, shvatio je da je to potreba ovog vremena. Vezano uz problem Pričesti za osobe u drugoj vezi, jer razvedeni mogu primati Pričest, nema problema, ali kad su u drugoj vezi, ne mogu. Držim da je to potrebno sagledati u cjelini pastorala braka. I zato je problem. Ali i – jedna zagrada – pravoslavni imaju drugačiju praksu. Oni slijede teologiju ekonomije, kako ju zovu, i daju drugu mogućnost, dopuštaju je. Ali držim da ovaj problem – zatvaram zagradu– treba proučavati u okviru pastorala braka. I stoga, dvije stvari; prvo: jedna od tema za savjetovanja s ovih osam iz Vijeća kardinala, s kojima ćemo se sastati 1., 2. i 3. listopada, je kako ići dalje u pastoralu braka, i taj će se problem tamo pojaviti. I druga stvar: prije petnaest dana je kod mene bio tajnik Sinode biskupa, radi teme sljedeće Sinode. Radilo se o antropološkoj temi, ali razgovarajući i ponovno razgovarajući, naprijed i nazad, vidjeli smo tu antropološku temu: kako vjera pomaže planiranju osobe, ali u obitelji, i odlučili stoga ići na pastoral braka. Na putu smo za jedan dublji pastoral braka. A to je problem sviju, jer mnogo ih ima, zar ne? Na primjer, reći ću samo još nešto: kardinal Quarracino, moj prethodnik, je govorio da je po njemu polovica brakova ništava. Ali zašto je tako govorio? Jer se vjenčaju nezreli, vjenčaju se a da nisu svjesni da je to za čitav život, ili se vjenčaju jer se društveno moraju vjenčati. I u to ulazi pastoral baka. A također i problem pravnog poništenja brakova, to treba ponovno sagledati, jer crkveni sudovi nisu za to dovoljni. Složen je problem pastorala braka. Hvala.

15. Papa kao isusovac

Carolina Pigozzi (Paris Match, Francuska): Dobra večer, Sveti Oče. Željela bih znati osjećate li se Vi, otkad ste Papa, i dalje isusovcem…

Papa Franjo: To je teološko pitanje, jer isusovci polažu zavjet poslušnosti Papi. Ali ako je papa isusovac, možda treba položiti zavjet slušati isusovačkom Poglavaru… Ne znam kako se to rješava… Ja se osjećam isusovcem u mojoj duhovnosti; u duhovnosti Vježbi, duhovnosti koju imam u srcu. Ali toliko se takvim osjećam da ću za tri dana ići slaviti s isusovcima blagdan sv. Ignacija: služit ću Misu ujutro. Nisam promijenio duhovnost, ne. Franjo, franjevac: ne. Osjećam se isusovcem i razmišljam kao isusovac. Ne licemjerno, nego stvarno mislim kao isusovac. Hvala Vam.

16. Lijepe i ružne stvari

Nicole Winfield (Associated Press, SAD): Svetosti, još jednom hvala što ste došli “među lavove”. Svetosti, u četvrtom mjesecu Vašeg pontifikata, željela bih zamoliti da napravite malu bilancu. Možete li nam reći koja je bila najbolja stvar biti Papa, neku anegdotu, i koja je najgora stvar, i koja je stvar koja Vas je u ovom razdoblju najviše iznenadila?

Papa Franjo: Pa ne znam kako na ovo odgovoriti, zaista. Velikih stvari, velikih stvari nije bilo. Lijepih stvari, da; na primjer, susret s talijanskim biskupima je bio jako lijep, jako lijep. Kao Biskup glavnog talijanskog grada, s njima sam se osjećao kao kod kuće. I to je bilo lijepo, ali ne znam je li bilo boljega. Također i jedna bolna stvar, ali koja je dosta ušla u moje srce, posjet na Lampedusu. Ali ono je za plakati, to mi je koristilo. Ali kad stignu te barke ostavljaju ih nekoliko milja od obale i oni moraju, barkom, sami stići. I to me boli jer mislim da su te osobe žrtve jednog svjetskog društveno-ekonomskog sustava. Ali najgora stvar – oprostite mi – koja mi se dogodila je išijas – stvarno! – kojeg sam imao prvi mjesec jer su me za intervjue smještali u jedan naslonjač i to mi je naškodilo. Vrlo je to bolan išijas, vrlo bolan! Ne želim to nikome! Ali te stvari; razgovarati s ljudima; susret sa bogoslovima i redovnicama je bio prekrasan, prekrasan. Kao što je i susret s učenicima isusovačkih škola je bilo prekrasan, lijepe stvari.

Nicole Winfield: Koja je stvar koja Vas je najviše iznenadila?

Papa Franjo: Osobe, osobe, dobre osobe koje sam susreo. Susreo sam mnogo dobrih osoba u Vatikanu. Mislio sam što reći, ali to je istina. Pravedan sam kad to kažem: mnogo dobrih osoba. Mnogo dobrih osoba, mnogo dobrih osoba, ali dobrih, dobrih, dobrih!

17. Slučaj Vatileaks

Elisabetta Piqué (Argentina):  Papa Franjo, prije svega u ime 50 tisuća Argentinaca koje sam susrela tamo i koji su mi rekli “Putovat ćeš s Papom, molim te, reci mu da je bio fantastičan, prekrasan; pitaj ga kad će doći, ali Vi ste već rekli da nećete ići… Stoga, postavit ću Vam jedno teže pitanje. Jeste li se uplašili kad ste vidjeli izvještaj o Vatileaksu?

Papa Franjo:  Ne! Ispričat ću ti anegdotu o izvještaju “Vatileaks”. Kad sam otišao susreti papu Benedikta, nakon što smo se pomolili u kapeli, bili smo u njegovoj radnoj sobi i vidio sam veliku kutiju i ogromnu omotnicu. Oprostite…

Benedikt mi je rekao: “U ovoj velikoj kutiji su sve izjave, stvari koje su rekli svjedoci, sve je tu. Ali sažetak i konačna prosudba je u ovoj omotnici. I ovdje se kaže to-to-to …”. Imao je sve u glavi! Pa koji um! Sve na pamet, sve! Ali ne, nisam se uplašio, ne. Ne, ne. Ali to je ogroman problem, ha? Ali nisam se uplašio.

18. Nedostajanje Buenos Airesa

Sergio Rubín (Argentina):  Svetosti, dvije stvari. Ovo je prva: Vi ste mnogo inzistirali o zaustavljanju gubitka vjernika. U Brazilu je bilo vrlo snažno. Nadate se da će ovo putovanje doprinijeti tome da se ljudi vrate u Crkvu, da ju osjete bližom? I drugo, osobnije: Vi jako puno volite Argentinu i jako Vam u srcu Buenos Aires. Argentinci se pitaju nedostaje li Vam puno taj Buenos Aires, Vi ste ga obilazili autobusom, hodali ste ulicama. Mnogo hvala.

Papa Franjo: Vjerujem da Papino putovanje uvijek koristi. I vjerujem da će to koristiti Brazilu, ali ne samo prisutnost Pape, nego ono što se u ovom Danu mladih učinilo, oni su se mobilizirali i učinit će to jako dobro, možda će mnogo pomoći Crkvi. Ali ti vjernici koji su se od nje udaljili, mnogi nisu sretni jer osjećaju da pripadaju Crkvi. Držim da će to biti pozitivno, ne samo zbog putovanja, nego prije svega zbog Dana: Dan ne bio jedan predivan događaj. A Buenos Aires, da, ponekad mi nedostaje. A to se osjeća. Ali to je vedro nedostajanje, vedro nedostajanje, vedro nedostajanje. Ali vjerujem da me Vi, Sergio, poznajte bolje od svih drugih, Vi možete odgovoriti na to pitanje. Knjigom koju ste napisali!

19. Pravoslavni

Alexey Bukalov (ITAR-TASS, Rusija): Dobra večer, Sveti Oče. Sveti Oče, vraćajući se na ekumenizam: danas pravoslavni vjernici slavi 1.025 godina kršćanstva, velika se slavlja odvijaju u mnogim glavnim gradovima. Ako biste željeli dati komentar na ovu činjenicu, bio bih sretan. Hvala.

Papa Franjo: U Pravoslavnim crkvama su sačuvali onu prvotnu liturgiju, tako lijepu. Mi smo malo izgubili smisao za klanjanje. Oni ga čuvaju, oni hvale Boga, klanjanju se Bogu, pjevaju, vrijeme nije važno. Središte je Bog, i to je bogatstvo koje želim reći u ovoj prigodi kad mi postavljate to pitanje. Jednom prigodom, govoreći o zapadnoj Crkvi, o zapadnoj Europi, prije svega o najvećoj Crkvi, rekli su mi ovu rečenicu: “Lux ex oriente, ex occidente luxus”. Konzumizam, blagostanje su nam nanijeli mnogo zla. A vi naprotiv čuvate tu ljepotu Boga u središtu, referencu. Kad se čita Dostojevskog – držim da za sve nas on treba biti autor kojeg treba čitati i iščitavati, jer ima jednu mudrost – zamjećuje se kakva je ruska duša, orijentalna duša. Stvar je to koja će nam mnogo koristiti. Potrebna nam je ta obnova, taj svježi zrak Istoka, to svjetlo Istoka. Ivan Pavao II. je to napisao u svom Pismu. Ali mnogo puta luxus Zapada čini da gubimo obzor. Ne znam, to mi je došlo da kažem. Hvala.

20. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.

Valentina Alazraki (Meksiko):  Pitanje od strane svih Meksikanaca bi bilo: kad ćete ići u Guadalupe?… To je međutim pitanje Meksikanaca… Moje bi bilo: Vi ćete kanonizirati dvojicu veliki Papa: Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Željela bih znati kakav je – po Vama – model svetosti koji proizlazi iz jednog i drugog, te koji je utjecaj koji su imali u Crkvi i na Vas?

Papa Franjo: Ivan XXIII. je pomalo lik “seoskog svećenika”, svećenik koji voli svakog vjernika, koji zna liječiti vjernike i to je činio kao biskup, kao nuncij. A koliko je tek izdao lažnih potvrda o krštenju u Turskoj u korist Židova! On je hrabar, dobri seoski svećenik, s tako velikim, tako velikim smislom za šalu, i jednom velikom svetošću. Kad je bio nuncij, neki u Vatikanu ga baš nisu voljeli, i kad bi dolazio donijeti stvari ili nešto pitati, u nekih uredima je morao čekati. Nikad se nije žalio: molio je krunice, čitao Časoslov, nikad. Blag, ponizan, također jedan koji se brinuo za siromašne. Kad se kardinal Casaroli vratio s jednog pohoda – mislim iz Mađarske ili ondašnje Čehoslovačke, ne sjećam iz koje od ovih dviju – otišao je k njemu objasniti mu kako je obavljena misija, u to vrijeme diplomacije “malih koraka”. I imali su audijenciju – 20 dana kasnije Ivan XXIII. je umro – i dok je Casaroli odlazio, zaustavio ga je: “Ah Preuzvišeni,– ne, nije bio Preuzvišeni – Uzoriti, jedno pitanje: odlazite li i dalje onim mladima?” Jer Casaroli je odlazio u Zatvor za maloljetnike Casal del Marmo i igrao se s njima. I Casaroli je rekao: “Da, da!”. “Nikad ih ne zaboravite”. To jednom diplomatu, koji je došao s vrlo zahtjevnog diplomatskog puta, Ivan XXIII. je rekao: “Ne napusti nikad te dečke”. Pa on je velik, velik! Onda ono o Koncilu: čovjek je to poslušan Božjem glasu, jer mu je to došlo od Duha Svetoga, došlo mu je i on je bio poslušan. Pio XII. je to mislio učiniti, ali okolnosti nisu bile sazrele. Vjerujem da ovaj [Ivan XXIII.] nije mislio na okolnosti: on je to osjetio i to je učinio. Čovjek koji se prepuštao voditi od Gospodina. O Ivan Pavlu II. dolazi mi da kažem “veliki misionar Crkve”: on je misionar, on je misionar, čovjek koji je Evanđelje nosio posvuda, vi to znate bolje od mene. Ali koliko ste putovanja izveli? Ali išao je! Osjećao je tu vatru Gospodinovu Riječi nositi dalje. On je Pavao, on je sveti Pavao, takav čovjek; to je za mene veliko. I prirediti ceremoniju kanonizaciju obojice zajedno vjerujem da je to poruka Crkvi: ova dvojica su odlični, odlični su, dvojica odličnih. Ali u tijeku je i kauza za Pavla VI. i za papu Lucianija: te dvije su u tijeku. Ali, još jedna stvar koju sam rekao, ne znam je li ovdje ili negdje drugdje: datum kanonizacije. Razmišljalo se o 8. prosincu ove godine, ali postoji veliki problem; oni koji dolaze iz Poljske, jadni, jer oni koji imaju sredstva mogu doći zrakoplovom, ali oni koji dolaze, jadni, dolaze autobusom, a već u prosincu ceste su zaleđene i mislim da treba ponovno razmisliti o datumu. Razgovarao sam s kardinalom Dziwiszem i on mi je predložio dvije mogućnosti: ili Krist Kralj ove godine, ili nedjelja Milosrđa iduće godine. Vjerujem da ima malo vremena za Krista Kralja ove godine, jer Konzistorij će biti 30. rujna i do kraja listopada je malo vremena, ali ne znam, moram o tome razgovarati s kardinalom Amatom. Ali vjerujem da neće biti 8. prosinca.

Valentina Alazraki: Ali hoće li biti proglašeni svetima zajedno?

Papa Franjo: Zajedno obojica, da.

21. Gay lobij

Ilze Scamparini (Brazil): Željela bih zamoliti dopuštenje postaviti jedno pomalo osjetljivo pitanje: još jedna slika je pomalo obišla svijet, a to je bila slika mons. Ricce i vijesti o njegovom intimnom životu. Željela bih znati, Svetosti, što namjeravate učiniti po tom pitanju? Kako se suočiti s tim pitanjem i kako se Vaša Svetost namjerava suočiti s cjelokupnim pitanjem o gay lobiju?

Papa Franjo: O mons. Ricca: učinio sam ono što Kanonsko pravo nalaže učiniti, a to je investigatio previa (preliminarna istraga). I u toj ivestigatio nije pronađeno ništa od onoga za što ga optužuju, nismo pronašli ništa od toga! To je odgovor. Ali želio bih dodati jednu drugu stvar: vidim da se mnogo puta u Crkvi, izvan ovog slučaja ali i u ovom slučaju, ide tragati za ‘grijesima mladosti’, na primjer, i to se objavljuje. Ne zločini, zločini su druga stvar: zlostavljanje maloljetnika je zločin. Ne, grijesi. Ali ako je neka osoba, laik, ili svećenik ili redovnica, počinila neki grijeh, a onda se obratila, Gospodin oprašta, a kad Gospodin oprašta, Gospodin zaboravlja i to je za naš život važno. Kad se idemo ispovjediti i uistinu kažemo: „Zgriješio sam u tome“, Gospodin zaboravlja i mi nemamo pravo nezaboravljati, jer upadamo u rizik da Gospodin ne zaboravi naše grijehe. To je opasnost. To je važno: teologija grijeha. Mnogo puta mislim na sv. Petra: počinio je jedan od najtežih grijeha, a to je da je zatajio Krista, i s tim grijehom je postao Papa. Moramo mnogo razmišljati. Ali, vraćajući se na Vaše konkretnije pitanje: u ovom slučaju, proveo sam investigatio previa  i nismo pronašli ništa. To je prvo pitanje.

Potom, govorili ste o gay lobiju. Ah! Mnogo se piše o gay lobiju. Ja još nisam u Vatikanu pronašao nikoga tko bi mi dao svoju osobnu iskaznicu na kojoj bi bilo napisano “gay”. Kažu da ih ima. Držim da kad se netko nađe s nekom takvom osobom, treba razlikovati činjenicu biti osoba gay od činjenice stvaranja lobija, jer nijedan lobij nije dobar. To je zlo.  Ako je neka osoba gay i traži Gospodina i ima dobru volju, pa tko sam ja da je osuđujem? Katekizam Katoličke Crkve to objašnjava na tako lijep način, pa kaže – čekaj malo, kako se kaže – i kaže: “ne smije se zbog toga te osobe marginalizirati, trebaju biti integrirane u društvu”. Problem nije imati tu sklonost, ne, trebamo biti braća, jer to je jedno, ali ako postoji drugo, onda je drugo. Problem je stvarati lobije te sklonosti: lobiji pohlepnih, lobiji političara, lobiji masona, mnogo lobija. To je za mene teži problem. I zahvaljujem vam puno što ste postaviti ovo pitanje. Mnogo hvala!

 Prijevod: Verica Kraš Villa

Prvi dio možete pročitati ovdje , a drugi ovdje.

[facebook]Ako podržavate papu Franju, kliknite like[/facebook]