Draga braćo i sestre, dobar dan!

U ovom smo vremenu svetkovali nekoliko blagdana, a svetkovina Bogojavljenja, kao što sama riječ kaže, sugerira nam što je to što omogućuje radost i u teškim vremenima. Kao što znate, riječ „epifanija“ znači „očitovanje“, a naša radost rađa se iz Otajstva koje više nije skriveno. Božji život je otkriven: mnogo puta i na različite načine, ali na krajnje jasan način u Isusu, tako da sad znamo da se, i usred mnogih nevolja, možemo nadati. „Bog spašava“: On nema drugih namjera, nema drugog imena. Dolazi od Boga i jedino nas Božje objavljenje, epifanija oslobađa i spašava.

Pokloniti se poput mudraca pred betlehemskim Djetetom znači, također za nas, ispovijedati da smo pronašli istinsko čovještvo, u kojem sja Božja slava. U Isusu se pojavio pravi život, živi čovjek, tako da ne živimo samo za sebe, već da budemo otvoreni i u zajedništvu, te možemo govoriti: „kako na nebu tako i na zemlji“ (Mt 6, 10). Dà, božanski život nam je nadohvat ruke; očitovao se kako bi nas uključio u svoj oslobađajući dinamizam koji raspršuje strahove i omogućuje nam susretati jedne druge u miru. To je jedna mogućnost, jedan poziv: zajedništvo ne može biti prisila, a zar se može više od toga poželjeti?

U evanđeoskom izvješću i u našim jaslicama, mudraci prinose Djetešcu Isusu dragocjene darove: zlato, tamjan i smirnu (usp. Mt 2, 11). Možda se ne čine korisnima djetetu, ali izražavaju želju koja nas potiče na razmišljanje dok se približavamo kraju ove jubilarne godine. Tko daje sve, daje mnogo. Sjetimo se one siromašne udovice, koju je Isus primijetio, koja je bacila svoje posljednje novčiće, sve što imaše, u hramsku riznicu (usp. Lk 21, 1-4). Ne znamo što su mudraci, koji su došli s Istoka, posjedovali, ali njihov odlazak na put, rizik u koji su se upustili, sami njihovi darovi sugeriraju nam da sve, uistinu sve ono što jesmo i posjedujemo, treba prikazati Isusu, tom neprocjenjivom blagu. Jubilej nas je podsjetio na tu pravdu utemeljenu na besplatnom daru: on izvorno u sebi sadrži poziv na preuređenje suživota u društvu, na razdiobu zemlje i dobara, na vraćanje „onoga što imamo“ i „onoga što jesmo“ na trag Božjih snova, koji su veći od naših.

Predragi, nada koju naviještamo mora biti „usidrena“ u zemlju: dolazi s neba, ali zato da ovdje na zemlji iznjedri novu povijest. U darovima mudraca, dakle, vidimo što svaki od nas može dati da bude svima zajedničko, što se više ne može zadržati za sebe, već se mora dijeliti s drugima, kako bi Isus mogao rasti u našoj sredini. Neka njegovo Kraljevstvo raste, neka se na nama ostvare njegove riječi, neka stranci i neprijatelji postanu braća i sestre, neka nejednakosti ustupe mjesto pravdi, a ratna industrija mirotvorstvu! Kao tvorci nade krenimo drugim putem prema budućnosti (usp. Mt 2, 12)!