“Nitko ne može tvrditi da netko, pa čak niti Juda, nije došao u nebo. Bog nas sve želi dovesti u nebo, nikoga ne želi isključiti”, rekao je papa Franjo na susretu s rumunjskom siročadi o kojoj brine jedna nevladina organizacija koja ih udomljava.

Riječ je o susretu koji se dogodio još početkom siječnja, ali je jučer objavljen transkript s njega.

Kako prenosi portal Crux, ove riječi Papa je izgovorio odgovarajući na pitanje jednog od štićenika udruge. On je Papi ispričao kako je u sirotištu umro jedan njegov prijatelj, a svećenik mu je nakon toga rekao kako će njegov prijatelj završiti u paklu jer je umro kao grešnik.

Papin odgovor na njegovo pitanje na tragu je onoga što je ranije rekao na tu temu.

U knjizi Oče naš Papa je odgovarao na pitanje Marca Pozze, teologa i studentskog kapelana koji je upitao:

“Papa Frane, nešto ću vam priznati: bio sam od onih koji smatraju da tko pogriješi, mora trunuti u zatvoru. Danas mi Bog iskazuje milost da tim ljudima budem pastir, da budem zajedno s njima. Sjećam se našega susreta, sjećam se dana i trenutka. Od toga dana moj život više nije bio isti: osjetio sam stid, ali i začetke preporođenja. Shvatio sam to čitajući jedan vaš tekst o tome kakva je milost znati stidjeti se. Stidio sam se što sam Boga prognao iz života i našao sam se na putu povratka u potrazi za Ocem. U svojemu srcu najljubomornije čuvam to da sam se pogledao u zrcalo i neizmjerno se zastidio jer sam se udaljio od njega. Od naše kuće.”

Papa Franjo je odgovorio:

U izvješću o Isusovoj muci tri zgode govore o stidu. Tri se osobe stide. Prva je Petar. Petar čuje kukurijekanje pijetla i toga trenutka u sebi nešto osjeti te spazi Isusa kako izlazi i gleda ga. Stid je toliki da je gorko zaplakao (usp. Lk 22,54-62). Drugi je slučaj dobroga razbojnika: “Mi smo ovdje”, veli sudrugu u nesreći, “jer smo radili opačine i nepravde, a ovaj nedužni jadnik ništa nije kriv.” Osjeća se krivim, stidi se i tako je, drži sveti Augustin, tim stidom ugrabio raj (usp. Lk 23,39-43). Treći, onaj koji me najviše gane, jest Judin stid.

Judin je lik teško shvatiti i ima mnogo tumačenja njegove osobnosti. Ipak, na koncu, vidjevši što je učinio, odlazi “pravednim” svećenicima: “Sagriješih predavši krv nedužnu.” Oni mu odgovoriše: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar” (usp. Mt 27,3-10). Tako on ode s krivnjom koja ga guši. Da se namjerio na Gospu, možda bi se stvari promijenile, ali jadnik odlazi, ne nalazi izlaza i objesi se. No nešto me navodi na pomisao da priča o Judi tu ne završava…

Netko će možda pomisliti: “Ovaj papa je heretik…” Naprotiv! Idite pogledati srednjovjekovni kapitel u bazilici svete Marije Magdalene u Vézelayu u Burgundiji. Srednjovjekovni su ljudi držali vjeronauk uz pomoć kipova i slika. Na tomu kapitelu s jedne je strane obješeni Juda, ali s druge je Dobri Pastir koji ga stavlja na svoja ramena i odnosi ga sa sobom. Na usnama Dobroga Pastira naznačen je, ne kažem ironičan, nego pomalo suučesnički osmijeh.

Iza svojega radnog stola držim fotografiju toga kapitela podijeljenoga u dvije cjeline jer me navodi na razmatranje: ima mnogo načina kako se može stidjeti; očaj je jedan od njih, ali trebamo nastojati pomoći očajnima kako bi pronašli pravi put stida, a ne da idu onim koji završava s Judom. Ova mi tri lika iz Isusove muke puno pomažu. Stid je milost. Kod nas u Argentini osobu koja se ne zna ponašati i čini zlo naziva se “bestidnikom”.

Knjiga Oče naš dostupna je u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr, a o njoj možete saznati na linku ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Bitno.net