Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje današnje liturgije nudi nam lijepu rečenicu koju uvijek molimo u Anđeoskom pozdravu i koja sama otkriva značenje Božića: “Riječ je tijelom postala i prebivala se među nama” (Iv 1,14). Ove riječi, ako razmislimo o njima, sadrže paradoks. One spajaju dvije suprotne stvarnosti: Riječ i tijelo. “Riječ” ukazuje da je Isus vječna Riječ Očeva, beskonačna, koja je uvijek postojala, prije svih stvorenih stvari, a “tijelo” pak ukazuje na našu stvorenu stvarnost, krhku, ograničenu, smrtnu. Prije Isusa postojala su dva odvojena svijeta: Nebo nasuprot zemlji, beskonačnost nasuprot konačnom, duh suprotan materiji. I postoji još jedna suprotnost u Prologu Ivanova evanđelja: svjetlo i tama (usp. r. 5). Isus je svjetlo Božje koje je ušlo u tamu svijeta. Bog je svjetlo: u njemu nema neprozirnosti; u nama, međutim, ima mnogo tame. Sada se s Isusom susreću Svjetlo i tama: svetost i krivnja, milost i grijeh.

Što Evanđelje želi navijestiti ovim suprotnostima? Jednu sjajnu stvar: Božji način djelovanja. Pred našom slabošću, Gospodin se ne suzdržava. On ne ostaje u svojoj blaženoj vječnosti i u svojoj beskrajnoj svjetlosti, nego se približava, postaje tijelo, silazi u tamu, naseljava prostore koji su mu strani. On to čini jer nije pomiren s činjenicom da se možemo izgubiti udaljavanjem od njega, udaljavanjem od vječnosti, udaljavanjem od svjetla. Ovdje je Božje djelo: doći među nas. Ako se smatramo nedostojnima, to ga ne spriječava. Ako ga odbacimo, nikad se ne umara tražiti nas. Ako ga nismo spremni i voljni primiti, on ipak radije dolazi.

Draga braćo i sestre, često se držimo na udaljenosti od Boga jer mislimo da ga nismo vrijedni iz drugih razloga. I to je istina. Ali Božić nas poziva da stvari sagledamo iz njegovog kuta gledišta. Bog se želi utjeloviti. Ako ti se srce čini previše okaljano zlom, neuredno, nemoj se zatvarati, ne boj se. Sjeti se betlehemske štalice. Isus se rodio tamo, u tom siromaštvu, da ti kaže da se ne boji posjetiti tvoje srce, živjeti otrcanim životom. Prebivati. To je glagol koji se danas koristi u Evanđelju: izražava potpuno dijeljenje, veliku intimnost. To je ono što Bog želi.

A mi, želimo li Mu napraviti mjesta? Riječima, da, ali konkretno? Možda postoje vidovi života koje držimo za sebe, koji su ekskluzivni, ona unutarnja mjesta gdje se bojimo da će Evanđelje ući, gdje ne želimo Boga staviti u središte. U ove božićne dane trebali bismo upravo tamo dočekati Gospodina. Kako? Na primjer, zaustavljajući se pred jaslicama, jer one pokazuju Isusa koji dolazi nastaniti se u naš konkretan, običan život, gdje ne ide sve dobro, gdje ima mnogo problema: pastiri koji naporno rade, Herod koji prijeti nevinima, veliko siromaštvo… Ali usred svega toga je Bog, koji želi prebivati među nama. I čeka da mu iznesemo svoje situacije, ono što proživljavamo. Dakle, pred jaslicama razgovarajmo s Isusom o našim konkretnim događajima. Pozovimo ga službeno u svoj život, osobito u mračne krajeve, u naše “unutarnje štalice”. I bez straha mu pričajmo o društvenim i crkvenim problemima našeg vremena, jer Bog voli prebivati među nama.

Neka nam Majka Božja, u kojoj je Riječ tijelom postala, pomogne njegovati veću prisnost s Gospodinom.