Gotovo je nemoguće o nečemu voditi ozbiljnu raspravu na temelju trominutnih izjava.

No tako je generalno tajništvo Sinode osmislilo generalne kongregacije na ovogodišnjoj Sinodi: trominutni govori, bez pitanja i rasprava poslije. Više je otvorenosti i razgovora u skupinama za diskusiju podijeljenima po jezičnom ključu – circuli minores, malim krugovima (ili „malim cirkusima“, kako je to duhovito pokojni o. Richard John Neuhaus namjerno pogrješno preveo u svojoj knjizi Sastanak u Rimu) – i u satu slobodne rasprave na generalnim kongregacijama na kraju nekih od radnih dana Sinode. Nažalost, generalne kongregacije Sinode ostaju kakve su uvijek bile: sati i sati govora, doduše kratkih, ali bez stvarne interakcije između govornika i slušatelja.

Usprkos svemu tome, ipak je moguće pažljivim iščitavanjem svega rečenoga u tim discorsi (trominutnim govorima) raspoznati neka pitanja „skrivena“ u pitanjima o kojima se na Sinodi raspravlja. Prvi od tih govora otkrili su neka upadljiva razgraničenja među članovima Sinode.

Jedno od tih razgraničenja je i sama definicija obitelji. Može li se ta riječ primijeniti na bilo koju vezu, kako god ona bila strukturirana i kako god se u njoj živi? Diktiraju li „znaci vremena“ kako Crkva treba razmišljati o obitelji, ili relevantni evanđeoski model za Crkvu ostaje Sveta Obitelj? Zahtijeva li put pastoralnog praćenja od Crkve da prihvati svaku definiciju obitelji po kojoj se parovi ili skupine žele određivati?

Drugo, za prethodno vezano razgraničenje tiče se definicije braka. To je danas nezgodno pitanje u cijelom svijetu, koliko god bi ta tvrdnja djelovala bizarno na Sinodi o obitelji održanoj 1980. godine, koja je sv. Ivana Pavla II potakla na pisanje apostolske pobudnice Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). Mora li Crkva ponovno osmisliti ili ponovno zamisliti obitelj za 21. stoljeće prema današnjim stavovima, onakvima kako se predstavljaju na Zapadu? Kako bi to novo osmišljanje bilo primljeno u Crkvi čije su najvitalnije mlade mjesne crkve kršćanski nauk o braku i obitelji prihvatile kao oslobođenje? A ako je i Crkva po analogiji također obitelj, u kakvom su odnosu osobe u istospolnim vezama s tom obitelji?

Sljedeće razgraničenje definiraju oni koji, s jedne strane, misle da Crkva treba promicati ono što neki nazivaju pozivom na herojsku krjepost (iako je Drugi vatikanski koncil to u enciklici Lumen Gentium, svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi, nazvao „univerzalnim pozivom na svetost“), i s druge strane, oni koji smatraju da su to s obzirom na suvremene stvarnosti nemoguće visoki standardi. Drugim riječima, i da se poslužimo specifičnim primjerom: treba li pastoralna praksa Crkve slijediti Mojsija, koji je zbog stvarnosti svoga vremena dopuštao davanje otpusnih pisama, ili Isusa, koji je naučavao da nerazrješivost braka izražava istinu o Bogom danoj naravi braka – „Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako“?

Sljedeće se razgraničenje tiče temeljnih pitanja ekleziologije, teologije Crkve. Imaju li mjesne (ili nacionalne) crkve autoritet donositi pastoralne odredbe različite od ustaljene prakse univerzalne Crkve? Ako je takva mjesna pastoralna odredba u sukobu s dugom praksom svjetske Crkve (kao što je to slučaj s mjesnim crkvama koje pripuštaju euharistiji rastavljene i civilno ponovno oženjene osobe), što to govori o odnosu te mjesne crkve prema univerzalnoj Crkvi?

To povlači za sobom prijeporno pitanje, koje označava još jedno razgraničenje: može li pastoralna praksa biti bitno odvojena od doktrinalnih načela tako da doktrina bude usvojena, ali se pastoralno praćenje ostvaruje praksom koja je po mnogima kontradiktorna načelu na kojemu se temeljila prijašnja praksa?

Sljedeće razgraničenje tiče se metoda evangelizacije i strategija komunikacije. Ima ljudi koji se slažu s time da bi Crkva trebala bolje prenositi ono „da“ koje se nalazi iza svakog „ne“ koje Crkva mora reći, ali koji također, sa žaljenjem, smatraju da će uvijek biti onih koji odbijaju „da“ bez obzira na to kako je ono predstavljeno. Tu su i oni koji se bore protiv svake Crkvine jezične uporabe koju bi marginalna ili manjinska skupina mogla smatrati signalom odbijanja.

Ovo pak razgraničenje daje naslutiti da među sinodskim ocima postoje podjele po pitanju toga je li ljudska priroda u biti dobra, ili ona i dalje nosi biljeg istočnoga grijeha, iako čežnja za dobrotom i svetošću ostaje u nama usprkos tom grijehu.

Tu je i pitanje kako na pastoralnoj razini najbolje ostvariti Godinu milosrđa pape Franje. Neki sinodski oci smatraju da bi se korištenjem trećeg oblika sakramenta pomirenja s općim razrješenjem tijekom Godine milosrđa pozvalo one koji dugo ne pristupaju sakramentu da mu se vrate u njegovom uobičajenom obliku, koji uključuje i pojedinačnu ispovijed, nakon završetka Godine milosrđa. Drugi misle da je raširena i uglavnom neovlaštena uporaba općeg razrješenja bez pojedinačne ispovijedi jedan od čimbenika koji su pridonijeli primjetnom opadanju pristupanja sakramentu pomirenja u cijelom razvijenom svijetu.

U još širem smislu, postoji vrlo izraženo razgraničenje između onih koji vide suvremenu zapadnu kulturu kao duboko – i često agresivno – suprotnu evanđelju i klasičnom nauku Crkve o čistoći, braku i obitelji, i onih koji drukčije čitaju znakove vremena na Zapadu i smatraju da suvremena zapadna kultura još nosi mnoga obilježja biblijske i kršćanske baštine koja bi Crkva morala afirmirati. (To je razgraničenje zemljopisno određeno Atlantskim oceanom, pri čemu Sjeverna Amerika i dio Latinske Amerike zauzima onaj prvi stav, a sjeverna Europa onaj drugi.)

Kulturno razgraničenje uključuje i pitanje kako Crkva najbolje komunicira sa svijetom. Na Sinodi se mnogo govori o dijalogu s kulturom, i tome se nitko ne suprotstavlja. Pitanje je: koja je svrha tog dijaloga? Sa strane Crkve – da li taj razgovor ima za cilj obraćenje, ili je jednostavno… otvoren? Nije lako pomiriti tu drugu opciju s Papinim slikama Crkve kao „poljske bolnice“, koja je „stalno u misiji“. Jesu li oni koji u tu „bolnicu“ dospiju tako što je Crkva pokazala milosrđe i suosjećanje pozvani na preobraćenje, ili ako su kršćani, da prodube svoje postojeće prijateljstvo s Isusom Kristom? Reklo bi se da upravo to poručuju te slike kad ih se čita zajedno, kao što pretpostavljamo da to Papa želi da činimo, ali riječ „obraćenje“ rijetko se čuje od onih koji inzistiraju na dijalogu.

Tu je i rasprava između onih koji tvrde da je milosrđe bez istine lažno suosjećanje – i lažna pastoralna briga – i onih koji smatraju da obilato milosrđe može grješnike potaknuti na promišljanje i pokajanje. Ukratko: je li milosrđe što ga Crkva pokazuje – Kristovo milosrđe – odgovor na pokajanje ili je poticaj na pokajanje? Može li biti oboje? Ako da, kako da bude oboje, a da se ne oduzme na važnosti pozivu na pokajanje?

Pokojni kardinal Avery Dulles, DI znao je reći da je II. vatikanski koncil bio ekleziološki koncil, na kojem je Crkva duboko i opširno promišljala o svojoj vlastitoj naravi. To je točno, ali kao iza svakoga drugog ekumenskog koncila u povijesti, iza II. vatikanskog koncila uslijedili su prijepori – u slučaju ovogodišnje Sinode prijepori o temeljnim pitanjima ekleziologije kojima se taj koncil bavio. Tako bismo mogli na Sinodu gledati kao na još jednu vježbu u prihvaćanju (ili „probavljanju“) II. vatikanskog koncila.

Na ovogodišnjoj Sinodi glavni je ekleziološki prijepor predstavljen slikom koja ima dugu povijest u Katoličkoj Crkvi: ima li Petrova lađa kobilicu ili nema? Imaju li svi u toj lađi obavezu držati se kobilice, temeljne strukture koja određuje oblik lađe i drži sve dijelove na okupu? Može li biti toliko različitih shvaćanja od čega se ta kobilica sastoji da se ona na kraju raspadne? Može li jedinstvo u različitosti za kojim je težio II. vatikanski koncil i koje je Crkva čuvala kroz cijelu svoju povijest postati tako široko da se jedinstvo raspadne? Ako je tako, što to čini Crkvi koja je stalno u misiji, Crkve o kojoj je Papa pisao u enciklici Evangelii Gaudium, i za kojom čeznu svi oni koji su duboko posvećeni novoj evangelizaciji?

Nekima je već desetljećima jasno da u Crkvi de facto postoji raskol, iako je on više psihološki nego eklezijalni. Taj raskol uključuje „isključivanje“ u svojoj glavi od naučiteljskog autoriteta Crkve – pokazivanje, da tako kažem, vlastitog shvaćanja različitosti – a pri tome sudjelovanjem u formalnim strukturama Crkve održavati privid jedinstva. Ako je tome tako, posrijedi je vrlo nestabilna situacija, koja otežava novu evangelizaciju. Možda će ovogodišnja Sinoda svjetskoj Crkvi učiniti veliku uslugu iznoseći na svjetlo ono što je do sada bilo skriveno, tako da se tim stvarima može pristupiti u duhu iskrenosti, milosrđa i bratstva koji je papa Franjo zazvao na Sinodu, ali i na sve nas.

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: Catholic Herald