Dikasterij za nauk vjere predstavio je u utorak, 25. studenoga u Vatikanu, doktrinarnu Notu „Una caro. U slavu monogamije“, u kojoj se produbljuje vrijednost kršćanskog braka kao „isključive zajednice i uzajamne pripadnosti”. Dokument ističe da monogamija nije ograničenje, nego put prema ljubavi koja se otvara vječnosti te snažno naglašava nužnost poštovanja dostojanstva drugoga, odbacujući svaki oblik fizičkog ili psihološkog nasilja.

U uvodu dokumenta kardinal prefekt Víctor Manuel Fernández navodi kako suvremeni globalni razvoj tehnologije potiče čovjeka da sebe shvaća kao „biće bez granica“, udaljujući se od ideje ekskluzivne i trajne ljubavi. Među razlozima za sastavljanje Note navode se i razgovori s afričkim biskupima o poligamiji, pri čemu se ističe da dubinska antropološka istraživanja pobijaju rašireno mišljenje da je monogamija iznimka u afričkim kulturama. Dokument se osvrće i na porast „poliamorije“ na zapadu, koja promiče javne oblike nemonogamnih zajednica.

U tom kontekstu Nota želi ponovno istaknuti ljepotu bračne zajednice koja, „uz pomoć milosti“, odražava jedinstvo Krista i Crkve. Primarno je upućena biskupima, ali i mladima, zaručnicima te bračnim parovima, kako bi dublje razumjeli „bogatstvo“ kršćanskog braka te se potaknuli na promišljanje i rast.

Dokument, podijeljen na sedam poglavlja i zaključak, naglašava dva ključna elementa monogamije: uzajamnu pripadnost i bračnu ljubav. Uzajamna pripadnost, „utemeljena na slobodnom pristanku“, odraz je trinitarne zajednice i snažan je temelj stabilnosti braka. Riječ je o „pripadnosti srca“, u koju samo Bog može ući, ne narušavajući identitet ni slobodu osobe.

Takvo shvaćanje ljubavi zahtijeva pažljivost, „sveti strah“ od povrede slobode drugoga, koji ima jednako dostojanstvo i ista prava. Ljubav nikada ne smije biti sredstvo za ispunjavanje vlastitih frustracija niti opravdanje dominacije nad bližnjim. Nota žali zbog brojnih oblika nezdrave želje koji prerastaju u nasilje, psihički pritisak, suptilnu kontrolu i „zagušivanje“ osobe, ističući da je riječ o dubokoj povredi dostojanstva.

Suprotno tome, „mi dvoje“ podrazumijeva slobodu dviju osoba koje se međusobno biraju, a da pritom ne prelaze granicu koja čuva njihovu individualnost. Dokument naglašava važnost prihvaćanja razdoblja tišine, povlačenja ili potrebe za osobnim prostorom jednog od supružnika. „Brak nije posjedovanje“, niti jamstvo potpune emotivne sigurnosti, a niti lijek za svaku ljudsku samoću, jer jedino Bog može ispuniti najdublju prazninu. Istodobno se supružnike potiče da ne dopuštaju da međusobna udaljenost postane pravilo, kako se zajedništvo ne bi ugasilo.

Uzajamna pripadnost očituje se i u međusobnoj pomoći supružnika u osobnom rastu. Molitva je predstavljena kao „dragocjeno sredstvo“ posvećenja i rasta u ljubavi. Tako bračna ljubav postaje „najveće prijateljstvo“, povezano sakramentalnim životom i snagom milosti, koje supružnike čini istinski bliskima i „kod kuće“ jedno uz drugo.

Dokument obrađuje i temu spolnosti, koja se zahvaljujući snazi ljubavi može razumjeti kao „čudesan Božji dar“ koji čovjeka vodi k darivanju sebe i dobru drugoga. Bračna ljubav uključuje i plodnost, iako se izričito naglašava da svaki bračni čin ne mora imati za cilj začeće. Brak stoga zadržava svoju puninu i u slučaju neplodnosti, a priznaje se i legitimnost poštovanja prirodnih razdoblja neplodnosti.

Nota snažno upozorava na izazove suvremenog „postmodernog konzumerističkog individualizma“ koji narušava smisao seksualnosti i braka. Kao odgovor nudi se odgoj. „Svijet društvenih mreža, u kojem nestaje stid i buja simboličko i seksualno nasilje, pokazuje hitnost nove pedagogije”, stoji u tekstu. Mladi se imaju odgajati da ljubav shvate kao poziv na odgovornost, nadu i darivanje sebe, a ne kao puku emociju ili impuls.

Bračna ljubav, naglašava dokument, ne smije se zatvoriti u individualizam, nego treba biti otvorena zajedničkim djelima za dobro društva i svijeta. Posebno se ističe briga za siromašne kao „obiteljsko pitanje“ kršćana, kako je više puta podsjetio papa Lav XIV.

U zaključku Nota ponovno potvrđuje da je svaki autentični brak nerazdvojiva zajednica dviju osoba koja po svojoj naravi ne može biti dijeljena s drugima. Jedinstvo je temelj nerazrješivosti: vjernost je moguća samo ako postoji slobodno izabrana, trajno obnavljana zajednica života. Tek tada bračna ljubav postaje dinamična stvarnost, pozvana na stalni rast u „obećanju beskraja“.

Dokument donosi i širok teološko-filozofski pregled shvaćanja monogamije: od Knjige Postanka, preko crkvenih otaca i ključnih magisterijskih dokumenata, do promišljanja filozofa 20. stoljeća poput Levinasa i Maritaina, kao i poetskih uvida autora poput Whitmana, Nerude, Montalea, Tagorea i Dickinson. Zaključna poruka ostaje ista: ljubav koja se potpuno daruje uvijek teži jedinstvu i otvara se Bogu koji je izvor istinske ljubavi.

Papa Lav XIV. odobrio je dokument 21. studenoga.