Već smo pisali o aktualnim događanjima u Poljskoj povezanim s pojačanim raspravama o LGBT pokretu i odgovoru na njega.

Ovih se dana dogodilo još nešto, prilično tužno, što je otvorilo novu dimenziju tih rasprava.

Vlč. Łukasz Kachnowicz, svećenik Lublinske nadbiskupije, objavio je na društvenim mrežama da je homoseksualac i da se više neće vratiti u svećenstvo.

Kachnowicz je inače bio prilično aktivan i popularan svećenik, agilan u službi studentskog kapelana u Lublinu, te je pisao i kolumnu za portal Aleteia.

U lipnju je objavio kako odlazi na odmor, pri čemu nije pojasnio koji su razlozi tome, osim da je riječ o, kako je napisao, „odluci koja je dugo sazrijevala u njemu“.

Nije bio aktivan kao svećenik, ali ostao je aktivan na društvenim mrežama.

Nemali je šok za većinu njegovih prijatelja i suradnika nastao kada je na tim društvenim mrežama objavio fotografiju s „Povorke ponosa“ u gradu Plocku na kojoj je sudjelovao kao LGBT aktivist. Objavljivanje takvih fotografija i komentari o sudjelovanju u povorci ponosa nastavljeni su kroz nekoliko dana.

Nakon toga se oglasio njegov nadbiskup, mons. Stanisław Budzik, koji je najavio kako je poduzeo odgovarajuće kanonske korake, dakle opomenuo Kachnowicza, pozvao ga na pokoru i vraćanje u svećeničku službu. Također je naglasio kako je u slučaju neposlušnosti idući korak suspenzija.

Uslijedio je Kachnowiczev odgovor, opet na društvenim mrežama, u kojem je napisao ono što je već svima bilo jasno – da je homoseksualac.

Dodao je, otprilike, kako je nadbiskupu to već jasno dao do znanja, da više ne želi živjeti s tom tajnom jer ga to skrivanje dovodi do depresije i posezanja za alkoholom i da više nije htio biti svećenik-gay.

Cijela ova epizoda doživjela je dosta publiciteta jer je Kachnowicz bio popularan među mladima, pa su mnogi dodali svoj komentar.

Jedan od zanimljivijih komentara jest onaj katoličkog publiciste Tomasza Terlikowskog koji je rekao kako ovaj slučaj govori puno, ali ne toliko o samome svećeniku nego o Crkvi i sustavu formacije.

„Kada je Łukasz Kachnowicz prije devet godina zaređen za svećenika, već je na snazi bila zabrana zaređenje osoba s duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima. Nakon ovoga, teško je ne postaviti pitanje koliko je to pravilo doista zaživjelo u Poljskoj. Prema informacijama koje ja imam, to baš i nije slučaj jer u nekim sjemeništima ili redovima tu zabranu primjenjuju, a u nekim baš i ne“, piše Terlikowski.

Zabrana o kojoj Terlikowski govori jest naputak Svete Stolice iz 2005. u kojem je zabranjeno pripuštanje u redove i sjemeništa kandidata koji imaju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti. Uputa govori i o tome da osoba koja je u prošlosti već imala takve sklonosti, ali ih je nadvladala može biti pripuštena, ali uz uvjet da ih nadzire najmanje tri godine.

Terlikowski nastavlja da ne zna kako je bilo u slučaju Łukasza Kachnowicza:

„Možda se velečasni Łukasz tada ‘provukao’, možda tada nije bio svjestan tko je, možda je to bilo nemoguće otkriti. Kako bilo, njegova priča je povod da podsjetimo na zabranu ređenja homoseksualaca za svećenike i pitamo je li ređenje osobe s duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima valjano? Ako je sklonost bila zatajena, stvar je jasna, ako su je pak zanemarili svećenici u formaciji i biskupi koji su znali o njoj, onda je to slučaj za Vatikan.“

Svemu ovome dodajmo kako je dobar komentar na ovakve slučajeve svojedobno dao don Damir Stojić.

Komentirajući za naš portal slučaj Krzysztofa Charamse, poljskog svećenika i donedavnog dužnosnika Kongregacije za nauk vjere, te bivšeg profesora na dvama uglednim katoličkim sveučilištima, koji je priznao da je homoseksualac, don Damir je rekao:

„Meni je drago što se Charamsa razotkrio i što je razriješen dužnosti. Bilo bi mi puno draže da se javio svom ispovjedniku i da se pokajao i zazvao Boga da mu pomogne i zatražio iscjeljenje srca. Nažalost, on se javio novinaru lista Corriere della Sera umjesto Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Ali, sreća u ovoj nesreći sablazni jest što se tu događa jedno čišćenje Crkve.“

Čišćenje je bolno, ali nužno. Možemo se samo moliti da se ono nastavi na pravi način te da odgovorni u sjemeništima i redovima, a tu svoju molitvu upućujemo i za Crkvu u Hrvata, vode računa o naputcima o ređenju koje je 2005. izdao papa Benedikt XVI., a ponovio ih kao iznimno važne papa Franjo.

Goran Andrijanić | Bitno.net