Deepika Sumkuru prošla je još gore. Jednom prilikom u kući su joj razbili glavu o zid ostavivši krvavi otisak kao podsjetnik na to što je odbila udaju. Premda je živjela pod istim krovom s ostatkom obitelji držali su je u izolaciji.

Foto: Shutterstock.com, djevojčice-mladenke

Foto: Shutterstock.com

Rupa Khatun, Chiquita, Kanchan Kumari Sao i Deepika Sumkuru, samo su neke od indijskih djevojčica koje su od strane obitelji bile predodređene da postanu ‘djevojčice-mladenke’. Njihov životni put, na koji nisu imale puno utjecaja, promijenjen je tek intervencijom salezijanaca koji su ih uspjeli spasiti iz takvog okruženja, donosi AsiaNews.

Udaja djevojaka, pa čak i djevojčica za puno starije muškarce nerijetka je praksa u nekim azijskim zemljama, osobito onima s hinduističkom tradicijom. Na nedavnom seminaru ‘Voices of Faith‘, koji se u organizaciji Isusovačke službe za izbjeglice održao na Dan žena u Vatikanu, spomenuto je kako se svake godine prisilno udaje čak 15 milijuna djevojčica.

Jedan od govornika na spomenutom seminaru bio je i don George Menamparampil, indijski salezijanac te nacionalni koordinator za Don Boscove škole u Indiji, koji se zadnjih 48 godina svoga života posvetio zabačenim plemenskim zajednicama u sjevernoistočnom dijelu te zemlje.

Spomenuti svećenik je za Asia News istaknuo važnost katoličkog obrazovanja osobito za žene, djecu i siromašna plemena. Salezijanske škole pomogle su junakinjama s početka naše priče da izbjegnu sudbinu milijuna drugih djevojčica te udaju zamijene obrazovanjem.

Rupa Khatun kao dijete je izgubila majku, ostavši samo s ocem koji je sav novac za školovanje Rupe i njezinih sestara potrošio na alkohol. Kad je imala tek 7 godina, otac ju je odveo na mjesto “za muškarce” i ostavio ondje… nekako je uspjela pobjeći. Danas želi poslužiti kao primjer drugim djevojčicama.

Deepika Sumkuru (pravo ime skriveno, op.a.) prošla je još gore. Jednom prilikom u kući su joj razbili glavu o zid ostavivši krvavi otisak kao podsjetnik na odbijanje udaje. Premda su živjeli pod istim krovom ostatak obitelji držao ju je u izolaciji. Don Menamparampil  spominje kako su njene sestre bile začuđene zbog toga što je odbijala različite muškarce. “Jedna od njih postala je baka sa 30 godina” nadodaje svećenik. Sumkuru, koja danas ima 22 godine, napustila je obitelj i otišla u Nvajeevan Bala Bhavan (Don Boscova kuća za djecu), nikoga iz obitelji nije vidjela već godinama.

Još jedan slučaj diskriminacije i nasilja nad ženama je i Chiquita Andhra Pradesh koju je obitelj udala kada je imala 15 godina. Nakon mjesec dana uspjela je pobjeći obrativši se civilnoj organizaciji koja ju je smjestila kod salezijanskih sestara. Kako kaže don Menamparampil, njen san je “raditi u banci i skrbiti za mentalno bolesnu majku”.

Zadnji predstavljeni slučaj bio je onaj Kanchan Kumari Sao koju je, za razliku od ostalih djevojaka, upravo otac spasio ugovorenog braka, poslavši je u školu. Zahvaljujući Institutu za samozapošljavanje Don Bosco, Sao je učila za konstrukcijskog inženjera, što će joj pomoći da ispuni svoj san o osnivanju konstrukcijske tvrtke i “izgradnji vlastitog doma”.

Premda zabranjen indijskim zakonom, ‘djevojčice-mladenke’ nisu ništa neuobičajeno u hinduističkoj kulturi, međutim njihov broj velik je i u drugim zemljama, osobito među siromašnom populacijom u Africi. Sudionici nedavne konferencije u Vatikanu apelirali su na veću dostupnost obrazovanja te poboljšanje ekonomskih i socijalnih uvjeta u tim zemljama kako bi ‘djevojčice-mladenke’ zauvijek prestao biti problem među siromašnim pučanstvom, primoranom na tu odluku zbog nemogućnosti prehranjivanja djece.

Tino Krvavica, AsiaNews | Bitno.net