Istraživanje posmrtnih ostataka svete Terezije Avilske, koje je započelo 24. kolovoza prošle godine u Alba de Tormesu u Španjolskoj, otkrilo je zanimljive detalje o životu crkvene naučiteljice, prenosi Aleteia.

Istraživački tim vodi talijanski profesor Luigi Capasso. Prema riječima znanstvenika, kako je objavljeno u Alba de Tormes al Dia, priča koju su otkrili ostaci je “izvanredna”.

Izvješće na 53 stranice, između ostalog, govori i o stanju posmrtnih ostataka. Terezijino tijelo, lijeva ruka i srce su u Alba de Tormesu; desna joj je ruka u Malagi, a desna noga u Rimu. Svi dijelovi su “savršeno očuvani”, utvrdio je tim, “s netaknutom kožom, potkožnim tkivom i mišićima na svom mjestu, i bez ikakvih znakova raspadanja”.

Na tjemenu još uvijek postoje pramenovi smeđe kose, a vidi se i tamna šarenica desnog oka. Na njenom stopalu vide se tragovi remena njezinih karmelićanskih sandala, a na čelu joj se vide linije vela.

Istraživanje je pokazalo kako očuvanost Terezijinih ostataka nije posljedica nikakvog umjetnog procesa mumifikacije. Samo njezino srce ima anorganske naslage, vjerojatno povezane s proizvodima korištenim prilikom vađenju organa nakon njezine smrti. No ostale relikvije sačuvane su bez ljudske intervencije.

Okoliš u kojemu su sva ova stoljeća ležale svetičine relikvije bio je ključan za očuvanje, smatraju znanstvenici. Nedostatak vlage i onečišćenja održali su tkivo stabiliziranim. “To je doista jedinstven prirodni fenomen”, rekao je Capasso.

Istodobno, istraživanje je otkrilo kronične bolove koje je sveta Terezija svakodnevno morala trpjeti. Ozbiljna zakrivljenost njezine kralježnice otežavala joj je disanje, pa čak i udobno ležanje s glavom na jastuku.

Imala je jak artritis, posebno u lijevom koljenu, zbog čega joj je bilo teško klečati, i koštane ostruge na stopalima koje su vrlo vjerojatno uzrokovale šepanje. Također je izgubila gotovo sve zube, što je utjecalo na njezin svakodnevni život. Njezina desna ruka pokazuje istrošenost koja dolazi od navike čestog pisanja.

Svi zdravstveni problemi i tjelesne poteškoće koje je Terezija imala njoj su poslužile kako bi je približili Bogu, kako je i sama zapisala: “Ne treba misliti da onaj koji pati ne moli, jer on to prinosi Bogu. I često moli mnogo više nego onaj koji u samoći razbija glavu misleći da moli ako je ispustio poneku suzu.”