Na poticaj jedne od vodećih švicarskih udruga, Swiss Public Welfare Society, u Švicarskoj je najavljena objava natječaja za novu državnu himnu u kojoj ne smije biti spomenuta riječ Bog.

– Službeno, himna je psalam, molitva, a mi živimo u otvorenom, religiozno neutralnom društvu. Kod nas ima ateista, ljudi bez Boga, stoga je himna problematična – objasnio je Lukas Niederberger, organizator natječaja, te dodao kako prioritet nije nova melodija već tekst, budući da su mnogi Švicarci emotivno vezani uz himnu (valjda samo uz njezinu melodiju, op. a.).

U sadašnjoj švicarskoj himni, nazvanoj „Švicarski psalam“, a napisanoj u 19. st., spominju se Alpe, Bog, zemlja, nebo… Nova bi himna, prema riječima Lukasa Niederbergera, trebala biti nadahnuta Švicarskim ustavom i pojmovima poput demokracije, neovisnosti, mira, solidarnosti, otvorenosti svijetu, suživota i poštivanja različitosti. O pobjedniku natječaja odlučivat će povjerenstvo sastavljeno od 25 predstavnika različitih područja društvenog života, a Niederberger je izrazio nadu da će Vlada prihvatiti rezultat natječaja, te pobjedničku himnu proglasiti službenom švicarskom državnom himnom.

Zanimljivo, prema popisu stanovništva iz 2010. godine, u Švicarskoj se oko 20% stanovništva izjasnilo nereligioznim, dok oko 74% stanovništva čine kršćani, stoga je upitno kako će priča o novoj himni završiti.

[facebook]Želiš li biti na izvoru samo bitnih informacija, klikni Like![/facebook]

Slučaj švicarske himne, iako se na prvi pogled može učiniti simpatičnim izrazom pristojnosti, zapravo je još jedan primjer agresivnog sekularizma koji pod krinkom religiozne neutralnosti zapravo nameće ateizam, a o čemu je na izvrstan način govorio i papa emeritus Benedikt XVI. u knjizi Svjetlo svijeta. Ovo je izvrsna prigoda da se prisjetimo njegovih riječi:

“Širi se nova netolerancija, to je sasvim očito. Postoje uigrana mjerila mišljenja, koja treba nametnuti svima. I potom ih se naviješta u takozvanoj negativnoj toleranciji. Dakle, kao kada bismo rekli: zbog negativne tolerancije u javnim zgradama ne smije stajati križ. U biti s time doživljavamo ukidanje tolerancije jer to znači da se religija, da se kršćanska vjera više ne smije vidljivo izražavati… Nikoga se ne sili da postane kršćanin. Ali nikoga se ne smije siliti da mora živjeti “novu religiju” kao jedino određujuću, kao onu koja obvezuje cijelo čovječanstvo.“

Na pitanje mora li država u ime jednakosti svih ukloniti simbole iz javnih prostora, Papa odgovara: “Ovdje najprije treba postaviti pitanje: zašto ga mora ukloniti? Kada bi križ sadržavao tvrdnju koja bi drugima bila nezamisliva i neprihvatljiva, onda bi o tomu vrijedilo razmišljati. Ali križ sadrži to da je sam Bog patnik, da nas voli u patnji, da nas ljubi. To je tvrdnja koja nikoga ne napada. To je jedno.

Drugo, postoji, dakako, i kulturalni identitet na kojemu se temelje naše zemlje. Identitet koji pozitivno oblikuje i iznutra nosi naše zemlje – i koji još uvijek tvori pozitivne vrjednote i temeljni oblik društva, kojim se egoizam stavlja u njegove granice, te postaje moguća kultura čovječnosti. Rekao bih da takav kulturalni samoizričaj društva, koje od njega pozitivno živi, ne može uvrijediti nikoga tko ne dijeli isto uvjerenje te ga se stoga ne smije ni uklanjati.”

Na kraju možemo reći kako se pred kršćanima nalazi zadaća prihvaćanja ispravne modernosti i povezivanja novog svjetonazora sa kršćanskim načinom života koji će u sebe preuzeti dobru modernost, te se istovremeno odvojiti od onoga što postaje protu-religija. U suprotnom, uskoro možemo očekivati uklanjanje iz javnog prostora svega što ima veze s religijom – i to ne samo predmeta.

Miodrag Vojvodić