Kako da to nazovemo? Kontradikcije? Paradoksi? A što kažete na „stvaralačke napetosti“? Taj posljednji izraz je pomalo kliše, ali je najprikladniji.

Govorim o sljedećem: Tijekom mnogih zasjedanja na Sinodi o obitelji ovdje u Rimu osjećam se gotovo kao da sam na duhovnoj obnovi, ili kao da sam dan proveo u razmatranju. Tako je zato što me mnogo oštroumnih i prosvjetljujućih komentara potiče na razmišljanje…

Često mi je najzanimljivije to što se mnogo tih zapažanja čini, na prvi pogled, proturječnima, pa se zapitam: „Proturječimo li mi jedni drugima?“ ili, „ Jesu li to dvije strane iste medalje?“ Evo nekih primjera:

Milosrđe naspram istine

Ova je „stvaralačka napetost“ očita u riječima što ih je Isus uputio ženi uhvaćenoj u preljubu: „Ni ja te ne osuđujem… Sad idi i ne griješi više!“

Tu je teško postići ravnotežu: Isus nam uvijek daje svoje milosrđe, ali On nas uvijek poziva na promjenu, na obraćenje – da prestanemo griješiti. Poziva nas na istinu novoga života u Njemu! Kao što je jedan od biskupa primijetio: „Onaj isti Bog koji je utjelovljeno milosrđe dao nam je Deset zapovijedi!“ Taj je biskup također napomenuo da, iako nas razmatranje usporedaba o milosrđu tješi i umiruje, ne smijemo previdjeti one usporedbe koje opisuju uski put i goste koji nisu mogli ući na svadbu jer nisu bili prikladno odjeveni.

Isključeni naspram nove manjine

Da, jasno je da nam neke skupine u Crkvi iskreno kažu da se osjećaju isključenima iz života Crkve: rastavljeni i ponovo civilno vjenčani, bez sakramenta; homoseksualci; samohrani roditelji; stariji – da spomenemo samo neke. Dobro je što ih slušamo s poštovanjem, priznajemo da smo možda i sami na neki način pojačali taj osjećaj isključenosti, i razmišljamo o prikladnim pastoralnim praksama.

No ima i onih koji također osjećaju kako se hladno prema njima odnose kultura, društvo, a ponekad i Crkva, a oni se trude živjeti krjeposno, i ponekad se osjećaju sami: bračni parovi koji se bore ostati zajedno u kušnjama; homoseksualne osobe posvećene življenju biblijskih krjeposti; bračni parovi koji jedva sastavljaju kraj s krajem jer je majka odabrala napustiti posao i brinuti se za djecu kod kuće, bračni parovi koji imaju djecu s posebnim potrebama, ili koji su velikodušno udomili napuštenu djecu, oni koji brane tradicionalnu definiciju braka; mladi ljudi koji su odlučili obdržavati predbračnu čistoću. I ti nam ljudi kažu da se osjećaju isključenima, i u Crkvi traže potporu.

Jedno od najuspješnijih okupljanja u mojoj nadbiskupiji odvija se subotom navečer u jednoj župi u gradskom središtu. Privlači oko tisuću mladih odraslih osoba koje dolaze zbog molitve, ispovijedi, svete mise, pjesme, a naročito zbog druženja s ljudima koji dijele čvrste katoličke vrijednosti u kulturi i gradu koji su ponekad neprijateljski raspoloženi. Njihovo okupljanje nosi znakovito ime – Katoličko podzemlje!

Božje milosrđe naspram priznavanja da nam je to milosrđe potrebno!

Mnogi svećenici kažu da nije veliki problem to što ljudi osjećaju da ne zaslužuju Božje milosrđe, nego to što osjećaju da im ono ne treba! Ne mislimo da smo toliki grješnici da nam Bog neće oprostiti, nego mislimo da smo toliki sveci da nam Njegovo oproštenje ne treba!

Želja za milosrđem naspram želje za odobravanjem.

Biblijska je tradicija da Božje oproštenje ne znači i Njegovo odobravanje. Kao što je jedan biskup napomenuo: ono što neki ljudi žele nije milosrđe za svoje grijehe (koje će dobiti ako zamole), nego odobravanje njihove odluke da žive u suprotnosti s Božjim naukom. Bog je milosrdan, u to možemo biti sigurni. Odobrava li sve? Žalim slučaj.

Crkva trpljenja naspram Crkve komfora.

Moja braća biskupi iz zemalja gdje su progonjeni svakodnevno se bore za puko preživljavanje! Kad oni govore o izazovima s kojima se obitelj suočava – što je tema Sinode – obično misle na preživljavanje! Mene nadahnjuje to što su tamo obitelji ujedinjene, snažne, pune ljubavi, blizu su jedni drugima, drže se skupa, mole – samo da prežive!

Mi u „sigurnijoj“ Crkvi možemo govoriti o ljudima koji napuštaju vjeru, a ti ugroženi biskupi govore nam o ljudima koji pogibaju jer su odani svojoj vjeri. Mi se brinemo kako se neki od naših ljudi osjećaju isključenima iz Crkve, a oni su nam ispričali kako su njihovi ljudi „isključeni“ iz dobivanja posla, iz društva, kulture, domova i iz svojih zanimanja – a ponekad „isključeni“ i iz života, ubijeni – samo zbog svoje odanosti Crkvi.

Ponekad mi se čini da oni gledaju na nas biskupe iz „Crkve komfora“ i misle: „Ja bih dao sve da imam vremena, energije i luksuza da se brinem o tome o čemu vi govorite. Ja se brinem za goli život svojih ljudi.“

Jedan iznervirani biskup s Bliskog istoka jedne mi je večeri na izlazu iz dvorane šapnuo: „Ako će se govoriti samo o ljudima koje privlače ljudi istog spola i o pripuštanju rastavljenih i ponovno vjenčanih Euharistiji, onda je ovo trebala biti regionalna sinoda, samo za Europu.“

Susretati ljude tamo gdje jesu naspram pozivanja ljudi tamo gdje ih Bog želi.

Kako mi je prije mnogo godina rekao jedan mudri duhovni voditelj: „Bog te voli tamo gdje jesi, ali voli te toliko da ne želi da ostaneš tamo!“

Kardinal Thomas Collins dobro je opisao tu stvaralačku napetost u svom dirljivom komentaru poznatog događaja iz Evanđelja – puta u Emaus. Da, Isus se pridružio toj dvojici obeshrabrenih učenika na njihovom putu, ali ih je preusmjerio, pokazao im da se vrate u Jeruzalem! Bili su na pogrješnom putu! Isus je pošao s njima, ali im je pokazao pravi smjer.

Ponekad se ova napetost izražava frazom Svi su dobrodošli naspram Ali dobrodošli čemu? Da, poslušni smo Isusovoj jasnoj naredbi da pozivamo svakoga. Svi su dobrodošli! Ali također shvaćamo da ih pozivamo u duhovnu obitelj s jasnim uvjerenjima, i taj je poziv na obraćenje srca jednako topao kao onaj da su dobrodošli, da slobodno uđu.

Uvjerenje u Božje milosrđe naspram uvjerenja da smo grješnici.

Kako je rekao veliki propovjednik Billy Graham: „Ne možemo biti uvjereni da Bog ima milosrđa za nas sve dok se ne uvjerimo da smo grješnici.“

Božje milosrđe najjača je sila u svemiru, i jedina sila koja je jača od nje je naše odbijanje da shvatimo da nam Božje milosrđe treba!

„Već smo spašeni“ naspram „Priznajemo da mi treba spasitelj.“

Nadbiskup Fulton Sheen znao je reći da je Božić postao tako materijalistički zato što nam se više ne čini da je rođenje našeg Spasitelja tako dobra vijest! Čini nam se da nam ne treba spasitelj! Možemo spasiti sami sebe! Već smo spašeni!

Jedan od biskupa na Sinodi rekao je da je sada veliki pastoralni problem to što je danas većina nas u Crkvi poput alkoholičara koji ne želi priznati da ima problem. Kako kažu u Društvu anonimnih alkoholičara: „Ne možete se konačno otrijezniti dok ne priznate da ste pijanac.“

Papa milosrđa kaže: „Ja sam grješnik!“

Sinoda se veseli plimnom valu milosrđa što ga je papa pokrenuo svojim primjerom i propovijedanjem! Sada kao da cijeli svijet kliče: „Hvalite Gospodina jer je dobar, vječna je ljubav njegova!“

Aleluja! Papa Franjo uistinu je Papa milosrđa.

No ovdje imamo jedan paradoks: on je također papa koji je na pitanje kako bi opisao sebe odgovorio jednostavno: „Ja sam grješnik!“

On je papa koji se ne boji pokazati na grijeh kad ga vidi! Nedavno je na jednoj audijenciji govorio o usamljenoj baki koju njezina obitelj koja živi blizu nije posjetila osam mjeseci. „To je smrtni grijeh!“ uzviknuo je papa. Nije mu neugodno govoriti o grijehu, priznavati da je grješnik, upozoravati nas na utjecaj đavla, i kao starozavjetni prorok pozivati nas da se pokajemo za svoje grijehe.

Terapija naspram dušobrižništva

Neki su od sinodskih otaca spomenuli kako danas mislimo da se svi problemi mogu riješiti medicinom, psihologijom, novcem, ili pak gospodarskim i političkim reformama. Oni priznaju da su sve te stvari vrijedne i da mogu mnogo pomoći.

No kažu i da zaboravljamo da mnoge od naših poteškoća počinju u duši. Ljudi dolaze Crkvi radi duhovnog iscjeljenja!

Jedna zanimljivost: prvi bračni par koji nam se obratio na Sinodi iskreno je izjavio da su prve godine njihovog braka bile jako teške, i da su bili u iskušenju da raskinu. Kako su to prebrodili? Uz psihologa? Sociologa? Novi posao? Zakon?

Rekli su nam da je njihov brak spasilo hodočašće Gospi Guadalupskoj! Tamo su izlili svoja srca pred Blaženom Majkom. Tamo su im duše iscijeljene, i njihova ljubav obnovljena. To se sve dogodilo prije više od 30 godina.

Mogao bih dati još primjera tih „stvaralačkih napetosti“ o kojima se tako dirljivo govorilo tijekom ove nadahnute Sinode.

Kao što kaže stara krilatica: „U Crkvi je rijetko ili-ili; obično je i-i!“

Jedan je mudri biskup nakon poslijepodneva korisnih razgovora o svim proturječjima o kojima se govorilo na Sinodi ovako sažeo: „Možda jednostavno moramo naučiti živjeti s mnogo toga što nam se čini neodređenim, znajući da je samo Bog savršen, da samo Gospodin ima odgovore na pitanja što nas muče, i da je sve što možemo učiniti jest da dajemo sve od sebe da živimo kako nam je On pokazao, oslanjati se na Njegovu milost i milosrđe, i prepustiti Njemu da iz ovog nereda napravi red!“

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: osobni blog kardinala Timothyja Dolana

Bitno.net