Već je spomenuto kako su prvi monasi bili uglavnom laici. Zato o. Hadrijan Borak piše da je monaštvo “najprošireniji pokret laika unutar kršćanstva, koji od III. stoljeća neprekidno izvire iz tijela Crkve”. Jean Leclerq također ističe kako je monaštvo fenomen u Crkvi, ali nije fenomen Crkve, ukoliko ne proizlazi iz crkvenih struktura. Međutim, tijekom povijesti nastalo je tijesno prožimanje i zajedništvo radi evanđeoskoga svjedočanstva i duhovne dobrobiti koju je monaštvo pružalo Crkvi shvaćajući sebe dijelom crkvenoga tijela.

Posvjedočeno je to već od prvih stoljeća pa nadalje kada je monaštvo, u dekadentnim razdobljima Crkve, poticalo duhovnu obnovu i izgubljen zanos. Prvi su monasi sebe vidjeli kao obične vjernike u Crkvi te su bili uzorno poslušni hijerarhiji. Biskup Atanazije piše za sv. Antuna Pustinjaka da je “uvelike poštivao odredbe Crkve te je želio da svi klerici budu u časti ispred njega. Nije se stidio pred biskupima i svećenicima nakloniti glavu. Kada mu je jednom došao neki đakon da bi se uza nj duhovno izgradio, s njim je razgovarao o korisnim stvarima, a u molitvi mu je dao prednost i nije se stidio ni ustručavao od njega učiti”. Slično je postupao i sv. Pahomije: “Kada je vidio da mnogo ljudi naseljava obližnje selo, uzeo je sa sobom braću te su sagradili crkvu za synaksu… tamo je subotom odlazio s braćom i primao sakramente… kada je potom broj braće narastao do stotinu, Pahomije je sagradio crkvu u samostanu da tamo hvale Boga. Ali subotom je odlazio u selo na prosforu (prinošenje), a svećenici su dolazili u samostan nedjeljom ujutro. Naime, nitko od njih nije pripadao kleru svete Crkve jer Pahomije nije htio primati klerike u samostan bojeći se zavisti i oholosti koju bi to moglo izazvati među braćom. Često je, naime, o tome pripovijedao braći: Bolje da se mi podredimo s poštovanjem Crkvi Božjoj. Za svetu službu dostajat će nam onaj kojega će nam dodijeliti biskupi, naši oci.” Kada je patrijarh Teofil htio zarediti Pahomijeva nasljednika Orsiesija, on je to otklonio riječima: “Mi smo obični, nevažni laici.” Kako je razvidno iz rečenoga, prvi su monasi otklanjali svete redove: jedni iz ljubavi prema povučenu samotničkome monaškom životu, a drugi iz strahopoštovanja i osjećaja nedostojnosti prema svetim službama. Znalo se reći kako su prvi monasi izbjegavali biskupe i žene. Ove druge iz svima jasnih motiva, a biskupe su izbjegavali jer su se bojali da će ih rukopolagati za svete službe.

Ipak, u pojedinim monasima susrećemo istodobno i crkvene dostojanstvenike, poput sv. Bazilija. To je pripomoglo boljemu razumijevanju odnosa monaha i zajednice vjernika. Sveti Bazilije “uspostavlja zajednicu asketa kao jezgru crkvenoga zajedništva. Ti su asketi odijeljeni od svijeta i evanđeoski ideal, koji je zajednički svim kršćanima, žive na poseban način, ali u zajedništvu Crkve kojoj je biskup na čelu«. Iz ispravne svijesti o Crkvi nastaje ispravno shvaćen monaški život: “Ako smo svi mi koji smo stečeni jednom nadom poziva, jedno tijelo te imamo za glavu Krista, onda smo jedni drugima udovi. No ako nismo skladom Duha Svetoga srasli u cjelinu jednoga tijela te ako je svatko od nas izabrao samoću, ne po miloj volji Božjoj da služi i pomaže u korist zajednice… kako onda možemo, raskoljeni i razdijeljeni, sačuvati međusobni odnos i služenje udova, odnosno podređenost svojoj glavi Kristu?”

Kada je monaštvo poprimilo razne ekstremne oblike, osobito u Siriji, osjetila se veća potreba budnosti biskupa nad duhovnim životom stada. Na Saboru u Kalcedonu 451. godine propisano je da biskupi moraju odobriti nove oblike monaškoga života. Biskupi su se uz to morali brinuti oko pravoga naučavanja vjere te oko sakramenata, tj. morali su postavljati poslužitelje euharistije koji su bili na usluzi pustinjacima i monaškim zajednicama, kako je o tome već pisano.

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.