“Na žalost… opet velika tragedija… devet života.
Danas su pune vijesti izvještaja o tragediji u Srbiji. Četrnaestogodišnjak koji je ubio zaštitara i još osmero mladih te mnoge teško ranio; daj, Bože, da svi ozlijeđeni prežive.
Još jutros ovi ljudi bili su tu, među nama. Realno još je puno života bilo pred njima, ali sada ih nema…
Zašto? Ne znam…
Koliko god sam razmišljao o tome, u srce mi dolazi da zdrav čovjek to ne može napraviti, ni duhovno ni duševno. Zato vjerujem da do kraja nije znao, tj. nije bio svjestan što čini. Zašto je mislio da je ovo način? Ne znam…
Svakako nema opravdanja za čin koji je napravio, ali strašnih komentara sam vidio na račun ovog mladića, njegove obitelji i škole… Ne osuđujmo tako lako, nemamo na to pravo…
Poginulima vječni mir, a obiteljima, uf… Bože, daj im snage… Kao i nama koji nastavljamo živjeti u nesavršenom svijetu u kojem i oni žive daj milost i mudrost da im možemo kao društvo pomoći nositi se s teškim križem koji sada imaju na svojim ramenima.
Koja je poruka ovog čina za nas, mene i tebe? Ove ljude više ne možemo vratiti, ali mislimo na svoje bližnje, razgovarajmo, volimo ih… Koliko smo u mogućnosti rješavajmo poteškoće koje imamo, jer problem koji se ne rješava raste.”