Prije nekoliko dana na internetu je objavljen članak naziva Tko drži vertikalu obrazovnog sustava – država ili Crkva? autora dr. sc. Ivana Markešića, našeg cijenjenog sociologa religije.

Članak je izvorno objavio Večernji list[1], a prenio je i portal Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, čiji je Markešić član. Članak obrađuje temu mjesta Katoličkog vjeronauka u školskom sustavu. Međutim, u članku se temi pristupa površno, a s obzirom na tumačenje zakonskog okvira proizvoljno i subjektivno. Ne slažući se s onima koji takav pristup pisanju članka, pa i samog dr. sc. Markešića nazivaju raznim pogrdnim imenima, autor ovoga teksta želi poći drugim putem i pružiti prikaz nekih činjenica koje je Markešić ili zaboravio provjeriti, ili namjerno ispustio, ili su mu posve nepoznate. Budući da je tekst objavljen uz akademsku titulu dr. sc. Markešića te je objavljen i na stranicama cijenjenog znanstvenog instituta, a da zbog toga ima svoju težinu za svakog čitatelja, reakcija na taj članak je bila neophodna. Naime, i sam autor ovih redaka radi u školskom sustavu, ali pripada i živom akademskom krugu, te je potrebno s jedne strane istaknuti pluralizam mišljenja, ali s druge strane, i sâm taj krug održati sigurnim od posljedica površnih, subjektivnih ili neargumentiranih tvrdnji. Izravan povod za ovaj tekst je, dakle, članak dr. sc. Markešića, ali u mnogim dijelovima on nastoji biti reakcija na članke kojima se svaku godinu već ritualnom dinamikom (paradoksa li!) napada ili vjeronauk u školi ili sami vjeroučitelji, bez obaziranja na voljnu i slobodnu odluku roditelja i učenika.

Nepostojeći problem pisma

Markešić svoj članak započinje informacijom o nedavnom pismu predstojnika Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, gosp. mr. don Josipa Periša ravnateljima/icama osnovnih škola na području Splitsko-makarske nadbiskupije. Na temelju samog tog pisma, ne obazirući se na sadržaj i njegovu utemeljenost, Markešić izvlači zaključak da je u RH upravo Crkva ta koja „drži vertikalu obrazovnog sustava“, jer se don Periš: „osjećajući se ipak glavnim gazdom u hrvatskom obrazovnom sustavu, izravno obraća svojim podjarmljenim slugama, ravnateljima/icama osnovnih škola, dijeleći im lekcije i zadaće.“

Činjenica je, a to bi svatko tko govori o temi školstva trebao znati, da je sustav školstva u RH decentraliziran (iako se o dostatnosti stupnja decentralizacije može raspravljati) u skladu s načelom supsidijarnosti, te da školama upravljaju školski odbori, a ravnatelji su stručni i poslovodni voditelji, tj. odgovorni su za stručnost i zakonitost rada škole. Kada Markešić prigovara što pismo nije upućeno Ministarstvu, te u tome vidi podjarmljivanje ravnateljâ, tada on čini teško razumljiv promašaj. Katehetski ured mjesne Crkve (a ne HBK) obratio se upravo onima kojima treba, s temom koja se tiče upravo djelokruga ravnatelja: briga za očuvanje postojećih zakonskih propisa u radu škole. Možemo se usput zapitati: da se kojim slučajem don Periš ili čak HBK obratio izravno Ministarstvu, što bi tek tada neki drugi pisali? Bi li se plašilo ljude s mantrom napada na sekularnost ili bi se olako pribjeglo sada već pomodnoj ali karikaturalnoj tezi o državnom udaru? Doista, ne znamo što bi se u tom slučaju pisalo, ali možemo reći: obraćanje ravnateljima, a ne izravno ministarstvu, primjeren je postupak, a ujedno je i potvrda crkvene vlasti da su ravnatelji rukovodni voditelji škole, potvrda njihove zakonske mjerodavnosti. U tom smislu priča o podjarmljivanju ravnateljâ je promašena.

Treba primijetiti i to da je pismo don Josipa Periša temeljeno na, kako sam piše, čestim prigovorima i upitima na situacije u nekim školama. Ne znamo odakle su niti kakvi prigovori, no znamo ovo: za nastavu Katoličkog vjeronauka u školama vrijedi načelo suodgovornosti civilnih i crkvenih vlasti prema vlastitom djelokrugu svake od njih. Stoga je čuđenje nad vršenjem pripadajućeg dijela odgovornosti u najmanju ruku neozbiljno. No, Markešić je i za tu svoju tvrdnju postavio vlastiti okvir uvodeći u priču Ugovor Vlade RH i HBK o katoličkom vjeronauku, koji je domišljato opisao:

„za hrvatsku državu uistinu duboko ponižavajući i samo za nju, ali ne i za Crkvu, obvezujući ugovor“.

O tome koliko je Ugovor za RH ponižavajući ne želimo raspravljati jer je riječ o subjektivnom dojmu, no mora se prigovoriti maštovitom zaključku da je Ugovor obvezujući samo za jednu stranu. Jednostavno rečeno: potpuna neistina. Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama[2] nije konvencija ili deklaracija međunarodnog tijela koju se RH jednostranim potpisom obvezuje obdržavati. Spomenuti Ugovor potpisale su Vlada RH i HBK kao dva zasebna pravno sposobna subjekta na području RH. Ugovor precizira ono što se tiče nastave katoličkog vjeronauka u Ugovorima RH i Svete Stolice[3], te precizno navodi obveze svake strane, s izričitim navođenjem obveza crkvenih vlasti. Konkretno, Ugovor kao obvezu crkvenih vlasti navodi:

  • dužnost, zajedno sa školskim vlastima pružiti roditeljima i učenicima potrebne obavijesti o svrsi, sadržaju i ciljevima vjeronauka
  • izradu i predlaganje nastavnih planova i programa za predmet katolički vjeronauk, koje potom treba odobiti nadležni ministar
  • Imprimatur udžbenika, uz slobodu vjeroučiteljima da izaberu jedan od više ponuđenih
  • dostavljanje Ministarstvu popis crkvenih učilišta na kojima se stječu obrazovni stručni naslovi potrebnih za rad u nastavi katoličkog vjeronauka
  • izvještavanje Ministarstva o svim promjenama vezanih za katolički vjeronauk koje su u djelokrugu crkvene vlasti
  • briga za organizaciju civilnim zakonom obvezatnog trajnog usavršavanja vjeroučitelja
  • sudjelovanje u povjerenstvu za rješavanje otvorenih pitanja.

Teško je shvatiti kako netko tko je pročitao Ugovor može doći do zaključka da je obvezujući samo za jednu stranu. Moguće je da je riječ o nerazumijevanju teksta, površnom čitanju ili o iskrivljavanju činjenica, za što želimo vjerovati da nije slučaj.

Upis/ispis s nastave katoličkog vjeronauka

Kada se govori o nastavi katoličkog vjeronauka, često se, kao i u slučaju pisma don Periša, lome koplja oko tvrdnje da se vjeronauk, ako ga roditelji izaberu, izjednačava u pravima i obvezama s obveznim predmetima, te da vjeronauk postaje obvezni predmet za one koji ga izaberu. Naizgled dvosmislena tvrdnja zapravo je vrlo jednostavna. Najprije: temeljno je načelo da su svi izborni predmeti koje roditelj (i punoljetni učenik) izabere za učenika, nakon upisa obvezni za pohađanje i polaganje.

No, pitanja se najviše javljaju kada se ponavlja tvrdnja o vjeronauku kao izbornom predmetu izjednačenom s obveznim predmetima. Riječ je, naime, o dvodimenzionalnosti predmeta Katolički vjeronauk, u kojoj izbornost/obvezatnost ovisi o subjektu školskog procesa. Naime, u Ugovoru RH i Svete Stolice (čl. 2) stoji:

  1. Poštujući slobodu savjesti i odgovornost roditelja za odgoj svoje djece, svakome je zajamčeno pravo izbora vjeronauka.
  2. Školske vlasti, u suradnji s nadležnim crkvenim vlastima, omogućit će roditeljima i punoljetnim učenicima da izaberu vjeronauk pri upisu u školu na način da njihova odluka ne bude povodom bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja.

Razlomljeno, ta dvodimenzionalnost vjeronauka izgleda ovako:

  • Obvezatnost se odnosi na školu: obveza je škole zajamčiti i ponuditi roditeljima izbor nastave vjeronauka (ne samo katoličkog) kod upisa u školu. Budući da se upis u osnovnu školu vrši samo jednom, roditeljev izbor za vjeronauk predstavlja za školu obvezu osiguravanja i provođenja nastave vjeronauka za tu djecu kroz njihovo čitavo osnovno školovanje, pod jednakim uvjetima kao i za druge obvezne predmete. To se tiče pogotovo prava i obveza učenika i vjeroučitelja koji su u civilnim zakonima[4] obvezama izjednačeni s drugim učiteljima i nastavnicima. [5]
  • Izbornost se odnosi na roditelja/učenika: roditelji nemaju obvezu, već je nužno da postoji sloboda izbora upisati ili ne. Također, izbornost naspram roditelja znači da je moguće tražiti ispis, pod istim uvjetima koji vrijede i za druge izborne predmete. Način i uvjete ispisa učenika s predmeta jednaki su kao za i sve druge izborne predmete, prema čl. 27. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.[6]

U odnosu na druge izborne predmete, dakle, vjeronauk se razlikuje u tome da se upis predmeta ne ponavlja svake godine, već se smatra važećim i obveznim za školu za čitavo osnovno školovanje upisanog učenika, ili do mogućeg ispisa. Sasvim je drugo pitanje zašto takav status nemaju neki drugi izborni predmeti, primjerice informatika ili drugi strani jezik, budući da su oko nekih drugih pitanja vjeronauk i neki drugi predmeti izjednačeni.[7] Možemo vjerovati da bi češći i koordinirani zahtjevi stručnih aktiva učitelja tih predmeta doveli do toga da Ministarstvo u Zakon uvrsti takav oblik izbornosti i za neke druge izborne predmete. To bi, umjesto učestalih napada na vjeronauk nekih komentatora, bili konstruktivni potezi umjereni na poboljšanje školskog sustava.

Zapošljavanje vjeroučitelja i missio canonica

U svome članku Markešić ne zaobilazi ni česte tvrdnje o zapošljavanju vjeroučitelja. On tvrdi:

„Vjeroučitelji … ne postaju članom nastavničkoga zbora izborom nakon provedenoga javnog natječaja, nego dobivanjem kanonskoga mandata (missio canonica) nadležnoga dijecezanskog biskupa. (…) A to dalje znači da nitko od zaposlenika u toj školi ili predškolskoj ustanovi, pa ni ravnatelj, ne zna i ne može znati tko je (u bilo kojem pogledu) osoba (muškarac ili žena) koja dolazi u njihovu nastavničku zajednicu.“

Nadalje, o prestanku radnog odnosa vjeroučiteljima Markešić tvrdi:

„Odluku o njihovu ostanku ili neostanku u obrazovnome sustavu države Hrvatske, svejedno na njihove dobre ili loše nastavničke ili ljudske kvalitete, opet ne donosi nastavnička zajednica ili ravnatelj, nego nadležni dijecezanski biskup.“

U vezi s prvim treba reći: način zapošljavanja u osnovnim i srednjim školama definiran je već spomenutim Zakonom[8], člancima 105. – 107. U čl. 107., st. 11 definira se u kojim se sve uvjetima može iznimno zapošljavati bez natječaja, pod uvjetom da to nije duže od 60 dana. U tom su stavku navedeni i vjeroučitelji (ne samo za katolički vjeronauk!). Što se vjeronauka tiče, u vezi s tom iznimnošću, nerijetko se događaju nedoumice u praksi.[9] I sam autor ovih redaka u nekoliko privremenih zaposlenja u školi zapošljavan je na temelju tog st. 11., a s obzirom na dužinu trajanja zaposlenja (više ili manje od 60 dana), negdje je provođen natječaj, a drugdje nije. Treba reći i to da je zapošljavanje na određeno, kao zamjena, unutar te iznimnosti česti oblik zapošljavanja, najčešće zbog hitnosti situacije (bolovanja, porodiljni, iznenadni slobodni dani). Stoga neznanje o osobi koja dolazi na rad u školu nije nepoznanica ravnateljima škola, već na neki način skoro svakodnevica, pa je neukusno takvim situacijama implicitno etiketirati vjeroučitelje kao moguće uljeze.

Treba istaknuti i to da se na radnom mjestu učitelja katoličkog vjeronauka u praksi gotovo uvijek zapošljava najprije ugovorom na određeno vrijeme, s privremenim mandatom crkvene vlasti, a tek nakon određenog vremena i ugovorom sa školom na neodređeno vrijeme s trajnim mandatom crkvene vlasti. Takav pristup omogućuje i školskim i crkvenim vlastima da donesu konačnu prosudbu unutar svojih djelokruga o kvaliteti i prikladnosti vjeroučitelja koji se zapošljava.

S druge pak strane, kompetencije potrebne za nastavu vjeronauka (ne samo katoličkog) koje proizlaze iz stečenog obrazovanja, prema Zakonu se utvrđuju posebnim ugovorima s vjerskim zajednicama (čl. 105). Za katolički vjeronauk to je već spomenuti Ugovor Vlade RH i HBK. Taj ugovor, između ostaloga, u čl. 5. definira:

  1. Katolički vjeronauk odnosno vjerski odgoj izvode osobe kojima je dijecezanski biskup izdao ispravu o kanonskome mandatu (missio canonica) i koji ispunjavaju potrebne uvjete u skladu s važećim propisima Republike Hrvatske.
  2. Kad mjerodavne školske i crkvene vlasti utvrde potrebu, dijecezanski biskup određuje prikladnu osobu za izvođenje vjeronauka, odnosno vjerskoga odgoja.

Vrijedi spomenuti i da Ugovor RH i Svete Stolice u čl. 3. navodi:

  1. Katolički vjeronauk predaju kvalificirani vjeroučitelji koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to i koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske, pridržavajući se svih dužnosti i prava koja iz toga proizlaze.

Jasno je vidljivo da je svatko dužan i u trenutku zaposlenja i u tijeku radnog odnosa, da bi (p)ostao vjeroučitelj, zadovoljavati i pridržavati se propisa civilnog zakonodavstva RH. O tome brigu vodi ravnatelj sa školskim odborom i uredom Državne uprave/Gradskim uredom. Spomenuti ugovori jasno definiraju na što se odnose odluke dijecezanskog biskupa, tj. biskupijskih katehetskih ureda u pogledu radnog odnosa vjeroučitelja. Naime, jasno je navedeno da crkvena vlast (biskup po katehetskom uredu) odlučuje o prikladnosti kandidata, a ta prikladnost koju prosuđuje crkvena vlast kanonskim mandatom, kako je navedeno, odnosi se na:

  1. Prema Ugovoru RH i Svete Stolice: prikladnost s obzirom na crkvene zakone i odredbe u pitanjima sadržaja vjerskoga odgoja i obrazovanja (čl. 7)
  2. Prema Ugovoru Vlade RH i HBK: prikladnost s obzirom na ispravnost naučavanja i s obzirom na osobno ćudoređe (čl. 5) koje je od velike važnosti s obzirom na vjerski odgoj i obrazovanje

Crkvena vlast, dakle, kanonskim mandatom jamči školskoj vlasti da kandidat za vjeroučitelja ima stručne kompetencije potrebne za ispunjavanje ciljeva katoličkog vjeronauka definiranih Nastavnim planom i programom Ministarstva. Ujedno jamči da kandidat ima osobne odlike koje su bitno povezane s ciljevima katoličkog vjeronauka, a time i ciljevima škole. Markešić, naime, tvrdi da opoziv mandata zbog manjka ćudoređa (npr. pokušaj drugog braka nakon rastave) znači da se država obvezala ne štititi građane i javne službenike od odluka crkvene vlasti, čak i ako imaju kompetencije za rad u školi. Međutim, Markešić propušta vidjeti da se kompetencije za rad na mjestu vjeroučitelja, budući da je konfesionalne naravi, nerazdvojivo tiču i osobnog ćudoređa. O tome je jasno rečeno i u Odluci Ustavnog suda RH[10] o slučaju koji Markešić imenom i prezimenom navodi u svome tekstu. O tom zahtjevu osobnog ćudoređa, koji je za područje obrazovanja prisutan u ugovorima sa svim vjerskim zajednicama, u Odluci Ustavnog suda stoji napisano:

„Taj zahtjev [osobnog ćudoređa u skladu s vjerskim načelima], s obzirom na prirodu njihovog posla i vezanost s misijom proklamiranja crkvenog nauka, prema ocjeni Ustavnog suda, nije prevelik teret za osobe koje kao svoj životni poziv izaberu zvanje vjeroučitelja. Određivanje prikladnosti vjeroučitelja od strane mjerodavne crkvene vlasti konkretizacija je slobode djelovanja crkve i prava na vjersku slobodu koja uključuje pravo roditelja na vjerski odgoj djece.“

Treba uz ovo reći i to kako i sa strane civilnog zakonodavstva, prema spomenutom Zakonu, u školi ne može biti zaposlena osoba koja je osuđena za kaznena djela protiv braka, obitelji, imovine, vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i sl. (čl. 106.). Dakle, otkaz ugovora o radu zbog nedostatka pravom utvrđenih osobnih odlika nije povlastica crkvene vlasti, već je to pitanje definirano i civilnim zakonodavstvom. Svaki učitelj, a napose vjeroučitelj, budući da je odgojni suradnik u školi, svjedok je onoga što poučava, praktični primjer sadržaja i zato civilnim i crkvenim pravom utvrđene potrebne osobne odlike pripadaju u kompetencije za rad i nerazdvojno su vezane uz ciljeve odgojno-obrazovnog procesa.

Konačno, sve ono što se tiče civilnog zakonodavstva u djelokrugu je školskih vlasti koje odlučuju o sklapanju ugovora o radu s vjeroučiteljem kao i o otkazu tog ugovora. Školske vlasti odlučuju i o potrebi za radnim mjestom vjeroučitelja[11] i o sklapanju ugovora o radu, kao i o ispravnom izvršavanju dužnosti definiranih civilnim zakonodavstvom. Kada Markešić tvrdi da školske vlasti ne znaju koje kompetencije ima osoba kojoj crkvena vlast daje mandat, tada on jednostavno nije u pravu. Opće kompetencije potrebne za rad u školi i za mjesto vjeroučitelja jasno su definirane civilnim zakonodavstvom, pravilnicima, kao i Ugovorima sa Svetom Stolicom i HBK. Školske vlasti moraju bdjeti da svatko tko se zapošljava u školi, pa tako i vjeroučitelji, imaju te propisane kompetencije i ugovor o radu ponuditi samo onima koji taj uvjet zadovoljavaju.

Dakle, ugovor o radu za mjesto učitelja Katoličkog vjeronauka ne može se sklopiti s osobom koja nema kanonski mandat, ali školske vlasti mogu odbiti sklopiti ugovor s osobom koja, iako ima važeći kanonski mandat, ne zadovoljava odredbe civilnog zakonodavstva ili ciljeve odgoja i obrazovanja u školi. U takvim se slučajevima, koji se u praksi događaju, najbolje očituje suodgovornost školskih i crkvenih vlasti za nastavu katoličkog vjeronauka.

Kao zanimljivu činjenicu dobro je istaknuti i to da je 2017. na jednom stručnom skupu vjeroučitelja u Zagrebu istaknuta ideja da se, kod zapošljavanja na novo radno mjesto vjeroučitelja, imenuju tri osobe koje crkvena vlast smatra prikladnima, te da ravnatelji nakon razgovora s tim osobama odluče s kojom će sklopiti ugovor o radu. Ta ideja je potpuno unutar okvira oba Ugovora i civilnog zakonodavstva te pokazuje spremnost na prilagodbu potrebama škole. S druge strane, ta ideja ima slabe strane u tome da je takvo što moguće tek u slučaju novih radnih mjesta ili zaposlenja na neodređeno vrijeme bez prethodnog zaposlenja na određeno (što je rijetkost). Druga se slabost nalazi u tome da u nekim biskupijama često nedostaje vjeroučitelja ili onih koji se mogu javiti na razgovor[12], pa se ne mogu imenovati predviđene tri osobe. Autoru ovih redaka nije poznato je li se u međuvremenu započelo s takvom praksom, no u svakom slučaju, ovaj prijedlog se čini dobrom idejom čija bi češća provedba u praksi, kada je to moguće, ostavila dobre plodove, uklonila nedoumice i olake optužbe za podobnosti, a i same bi vjeroučitelje poticala na porast kvalitete rada.

Treba reći još i ovo: iako nisu jedini, roditelji su prvi i glavni odgojitelji i školovatelji svoje djece. Odgoj i obrazovanje su njihova neotuđiva obveza i pravo. Škola je sredstvo roditelja u izvršavanju tog prava-obveze.[13] Škola je dužna poštivati obiteljski život učenika i surađivati s roditeljem u suradnji sa svim ostalim čimbenicima odgoja i obrazovanja. Poštivati obiteljski život učenika znači i poštivati slobodnu odluku roditelja o upisu/neupisu na nastavu vjeronauka ili kojeg drugog izbornog predmeta. Ako roditelj upiše svoje dijete na nastavu konfesionalnog vjeronauka, škola će taj izbor poštovati i u poštivanju očekivanja roditelja od vjerske vlasti u njihovom dijelu odgovornosti za nastavu. Ta očekivanja tiču se i sadržaja vjerskog odgoja i očekivanja osobnog ćudoređa. U svojim potrebama i nedoumicama, roditelji uvijek moraju imati slobodu obraćanja vlasti nadležnoj za stvar o kojoj žele govoriti, a ta vlast mora imati slobodu i pravo da u ime roditelja informira, potiče i surađuje s onom drugom. To je djelovanje u suodgovornosti. To je, što se tiče katoličkog vjeronauka, jasno definirano svim ugovorima koji se na nj odnose.

Zaključno

Upis djece na katolički vjeronauk, kako je rečeno u Ugovoru sa Svetom Stolicom, ne smije biti povodom bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja. Brigu za to imaju svi sudionici tog procesa i prema svim sudionicima. Umjesto da se svake godine etiketira ili ritualno zaziva izbacivanje vjeronauka iz škole i time se ukloni jedini predmet u kojemu je etika nosiva dimenzija, javno pisanje mnogih a napose članova visokog akademskog kruga trebalo bi ići u smjeru da se traži predmet etičkog odgoja i obrazovanja i za one koji ne odabiru niti jedan oblik vjeronauka. Tek to je bi pokazalo da se bore za jednake mogućnosti i protiv diskriminacije. Jer, kakva je to borba za jednake mogućnosti kojom se traži da nitko nema mogućnosti? Ako se čini da vjeronauk ili vjeroučitelji u nečemu prednjače u odnosu na ostale izborne predmete/učitelje, potrebno je ići u smjeru traženja tih mogućnosti i za druge izborne predmete/učitelje. Umjesto da se vjeronauk u javnim komentarima promatra sa zavišću koja jedva čeka da susjedu ugine krava i koja likujući komentira nesmotrenosti, promašaje i teške grijehe onih zaduženih za vjeronauk, nastojanja bi bilo dobro usmjeriti da u vjeronauku, pa i drugim predmetima, promatramo primjere dobre prakse i dobrih rješenja koja bi se mogla primijeniti na sve.

Važno je primijetiti kako bez načela suradnje, supsidijarnosti i suodgovornosti sa svim čimbenicima procesa škola jednostavno ne postoji kao takva. Vrijeme centraliziranog školstva u kojemu je sama vlast (bilo državna bilo vjerska) uzurpacijom prava i prvenstva roditelja sâma bila prvi i nedodirljivi odgojitelj srećom je iza nas, o kojemu god razdoblju povijesti da govorimo. Međutim, opetovani članci kojima se rasprava o školskom sustavu neprestano usmjerava prema oduzimanju nekih mogućnosti, umjesto prema konstruktivnoj raspravi o poboljšanju školstva, svjedoče da još uvijek nismo usvojili bitno drukčiji duh. Pred nama je tek prihvatiti puni smisao i značenje izraza vrijeme suodgovornosti. Suodgovornost je način života čovjeka, napose u suvremenom svijetu. Promicati suradnju i suodgovornost obveza je svih. Neka i ovaj tekst bude skromni doprinos tome.

Ivan Glavinić | Bitno.net

———————-

[1] https://www.vecernji.hr/vijesti/tko-drzi-vertikalu-obrazovnog-sustava-drzava-ili-crkva-1273538 (13. X. 2018.)

[2] http://www.nku.hbk.hr/index.php/dokumenti/medunarodni-ugovori/60-katolickivjeronaukugovor

[3] http://www.nku.hbk.hr/index.php/dokumenti/medunarodni-ugovori/59-svetastolicairh01

[4] Izrazom civilni zakoni služimo se kao kraćim pojmom za pozitivne zakone Republike Hrvatske.

[5] Dvodimenzionalnost vjeronauka mogla je biti i uzrokom zabune koja je očitovana uz ishitreno pismo Katehetskog ureda Požeške biskupije i popratne komentare nekih drugih sudionika obrazovnog procesa.  Srećom, ta je zabuna brzo otklonjena.

[6] https://www.zakon.hr/z/317/Zakon-o-odgoju-i-obrazovanju-u-osnovnoj-i-srednjoj-%C5%A1koli

[7] Vidi Pravilnik o o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_03_34_613.html

[8] Za radno-pravni status vjeroučitelja i pripadajućim Pravilnikom:  http://www.nku.hbk.hr/index.php/dokumenti/zakoni-i-pravilnici/66-radnopravnistatusvjeroucitelja

[9] Za ovo bi pitanje bilo dobro tražiti sastanak zajedničke komisije koja bi poboljšala i precizirala odredbe iz navedenog stavka, kako bi praksa bila potpuno ujednačena.

[10] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_06_69_1377.html

[11] Ugovorom Vlade RH i HBK u čl. 5 definirano je: „Za formiranje razrednoga odjela odnosno odgojno-obrazovne skupine za izvođenje nastave katoličkoga vjeronauka u redovitim prilikama mora biti najmanje sedam (7) učenika.“

[12] Autor ovih redova, primjerice, zbog invaliditeta i adrese stanovanja ograničen je u mogućnostima zaposlenja uvjetima prijevoza. Zbog toga nerijetko propušta prilike za zaposlenja na određeno, budući da često nije u mogućnosti niti doći do škole u kojoj bi se zaposlio jer nema osiguran prijevoz.

[13] Katastrofalna je činjenica da se u javnoj raspravi o reformi obrazovanja nije dalo istaknuto mjesto roditeljima, te da je Ministarstvo u određenim stvarima izravno uključilo učenike, ali ne i roditelje. Roditelj nije uputni čimbenik obrazovanja, već prvi i glavni, te je ujedno u stup obrane od političkog utjecaja državne vlasti na učenike. To će reći, kada politička vlast izravno ostvaruje kontakt s učenikom, ne mareći za pravo-obvezu roditelja, tada obrazovanju prijeti opasnost od političke ideologizacije od strane trenutačno vladaćuje politike.