Zna se dogoditi da čitatelji neke knjige koje nisu napisane s namjerom da budu duhovna literatura smatraju upravo takvima. Podsvjesno je često najbolji autor, naročito što se tiče načina na koji se božansko kreće kroz svijet koji je stvorilo. Uvijek je dobro kada knjige nešto otkrivaju i svojim čitateljima i svojim piscima. Znamo da se sigurno radi o nečemu dobrome kada se romanom nastoji učiniti ili otkriti nešto, a učini se i otkrije nešto doista drukčije. To je kvaliteta koja daje autentičnost jer je vjerna životu, ali i korizmi. Korizma je, poput života, testiranje hoćemo li nešto ostvariti, hoćemo li usprkos teškoćama i neuspjehu izdržati pod teretima kojih je mnogo na putu. Postoji knjiga o tome putu: putu života, putu korizme, via dolorosa, ili kako ju je opisivao Chesterton: „krivudava cesta u Španjolskoj, kojom jedan mršavi i budalasti vitez zauvijek uzalud jaše”. To je knjiga za kojom bi rijetki posegnuli radi duhovnog nadahnuća kad se snage istroše, križevi postanu teški, a ciljevi se slabo ili nikako vide. To je knjiga „Pustolovine Don Quijotea” autora Miguela de Cervantesa, i radi se o knjizi koja može donijeti mir duhovne ludosti onima koje svijet iskušava da se predaju svjetovnoj razumnosti.

Nakon što izgubi razum čitajući viteške romane, Don Quijote stavlja na sebe oklop, uzjaši na svoju kobilu Rocinante, i zaputi se prašnjavim ravnicama Kastilje sa svojim pratiocem Sanchom Panzom kako bi radio sve o čemu je čitao i živio ono što voli. Jaši u potrazi za veličanstvenim svijetom držeći se zaboravljenog kodeksa časti, hrabrosti, pravde i plemenitosti, posvećujući svoja junačka djela svojoj zamišljenoj dami, Dulcinei del Toboso. Napustivši svoje selo, samoproglašeni vitez-lutalica nađe se u renesansnoj Španjolskoj s paradoksalnim zabludama kojima pokušava oživjeti mrtav svijet. Rezultat je kolosalna zbrka logike i budalaštine, razuma i ludosti, smijeha i suza. Bezglavo hrleći s konjem, kopljem i pratiocem, Don Quijote kreće u potragu za vitezovima, čarobnjacima, damama, kraljevima i dvorcima, no na putu doživljava teške udarce i svu težinu stvarnosti. Don Quijote nailazi samo na lupeže, kozare, zatvorenike, sobarice i svratišta. Ispostavlja se da ništa od onoga što je zamišljao ne postoji. Svi se izruguju njegovim manirama. Ne uspijeva ostvariti nijedan od svojih ciljeva. Vitez od Manche, Vitez tužnog lika posvuda doživljava poraze, prima udarce, izmučen je i ponižen, no ne odustaje. On i dalje vidi divove ondje gdje ima samo vjetrenjača, i dalje ih izaziva i napada unatoč padovima i ruganju. Vidi ono što želi vidjeti. Ono što Don Quijote donosi modernom dobu nakon što nije uspio pronaći srednji vijek je doba vjere.

Pothvat Don Quijotea je korizmeni pothvat svake kršćanske duše: donijeti sklad i red u neskladna i neuredna vremena. Don Quijote otkriva da je svijet rastrgan i nerazuman, i da je rad na obnovi među ruševinama težak i nezahvalan. Iako ga stalno gaze i pobjeđuju, Don Quijote odlučno jaše dalje za jedinstvo i mudrost starih vremena, i njegova ga vizija drži dok se bori u podjelama i nepovezanostima modernog doba. Postoji mudrost koja pripada budalama. Istina može biti neuhvatljiva, pa čak i iluzorna. „Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi”, piše sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Don Quijote možda jest lud, ali ima božanskih oblika ludosti. Don Quijote možda vidi stvari kojih nema, ali samo zato što gleda iza zastora. Svijet nije uništen. Pesimizam što fragmentira stvarnost je laž. Svijet nije podijeljen, nego ujedinjen. Don Quijote je junak neslomljive moći kršćanskog optimizma, kršćanske imaginacije i veličanstvene kršćanske ludosti koja vidi najviše stvarnosti u onima najnižima. Don Quijote je slika viteškog kršćanskog ratnika jer ima neostvarive snove, ali vjeruje u njih. On je čovjek velike vjere. Tek kada se iluzija izgubi, kada se zdravi razum riješi ludosti, kada snove zamijeni stvarnost, Don Quijote je stvarno poražen. Dostojevski je u svome dnevniku zapisao da je Don Quijote „najtužnija knjiga ikada napisana” jer je to „priča o gubitku iluzija”. Ako je logika svijeta sve što postoji, ima li razloga biti zdravog razuma? Da bi ljudi mogli pobjeći iz isključive ludosti razuma, stvarnost mora dotaknuti mašta.

Pustolovine Don Quijotea ubraja se među velike knjige, no radi se i o dobroj knjizi. Zapravo, ono što Don Quijotea  čini velikom knjigom nije nužno važnije od onoga što ga čini dobrom knjigom. Zašto ga se smatra prvim modernim romanom, je li Don Quijote luđak u svijetu zdravog razuma ili čovjek zdravog razuma u ludome svijetu, ili koje su namjere i identitet maurskog pripovjedača nije toliko važno koliko je važna prelijepa i brutalna usporedba koju Don Quijote predstavlja u epizodnim nezgodama u ime viteštva. Pustolovine Don Quijotea su Muka u kojoj je duh voljan, ali je tijelo slabo. Roman uzima svoj križ, poglavlje za poglavljem, i slijedi Krista. Poglavlje za poglavljem Vitez tužnog lika pada, i poglavlje za poglavljem, opet ustaje i nastavlja. To je knjiga koja se razvija sa svom boli i dirljivošću, svom humanošću i humorom koji čine viteški poziv kršćanskog života.

Iako je knjiga poprilično duga, a i repetitivna, čitatelji koji budu mogli i dalje ustajati, galopirati i opet padati s Don Quijoteom stranicu za stranicom razvit će u sebi odlučnost da jednako čine dan za danom u svojim životima. Kršćanstvo je viteška religija, a iako viteštva više nema, to ne znači da su vrijednosti koje ono predstavlja mrtve. Don Quijoteovo zastarjelo viteštvo je uzor svima kada svijet treba odbiti jer je u krivu. Taj put, taj krivudavi put iznenadnih opasnosti, u prvom je planu za vrijeme korizme, a naročito u Velikome tjednu. Upravo onda kada se korizmena utrka približava kraju katolici se osjećaju slomljenima, izmučenima, pa čak i poraženima. No svi mi smo pozvani da poput Don Quijotea i našega Gospodina izdržimo i nastavimo, da krenemo još jednom, bez straha od neuspjeha, prevladavajući obeshrabrenost, i odlučni da budemo neprijatelji zla. Katolici moraju naučiti jahati čak i onda kada je to uzaludno, biti uzdrmani i oboreni, biti poraženi radi Krista i radi Njega biti nazivani budalama. Kako piše sv. Pavao: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest […]” (1 Kor 1,27-28)

Nikada nije pogrešno biti budala radi veće slave Božje i tako braniti Njegovo kraljevstvo. Miguel de Cervantes to je naučio od Don Juana Austrijskog u bitci kod Lepanta, i prepoznao je junaštvo čovjeka koji je riskirao ismijavanje kako bi obranio svete stvari što ih je moderni čovjek zaboravio. Cervantes je prepoznao novu vrstu junaka u ludo odvažnom Don Juanu, junaka čije je junaštvo bilo novo jer je inzistiralo na davnim istinama koje je moderni svijet s podsmijehom odbio. Cervantes je u njemu vidio nadahnuće za Don Quijotea, čije se junaštvo raduje uz riječi raspetoga Kralja: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas.” Don Quijote je knjiga o kršćanskom viteštvu i kršćanskom životu: o potrebi da se ide dalje, da vas smatraju ludima i izruguju vam se, da budete budala radi dobroga cilja, da činite ono što Nebo smatra ispravnim čak i kada svijet to naziva pogrešnim, da budete branitelj, da imate svoja načela, da budete hrabri, da budete nepokolebivi, da budete opet iznova poraženi, a nastavljate ustajati iz prašine. Biti „donkihotovski” ne znači biti neobičan, šarmantan ili naivan. To znači trpjeti odbijanje, a istovremeno se radovati putovanju, čak i ako putujete po via dolorosa.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.