nove smjernice MOO-a, promjena spola, transrodne osobe

Međunarodni olimpijski odbor usvojio je nove smjernice prema kojima se transrodne osobe neće morati podvrgnuti operaciji promjene spola kako bi nastupale na Olimpijskim igrama i drugim međunarodnim natjecanjima, javlja Guardian.

Rezultat je to sastanka na temu promjene spola i hiperandrogenizma (povećanog broja muških hormona u žena) koji je MOO organizirao u studenom 2015. Zdravstveni savjetnici MOO-a izjavili su kako je politika promijenjena zbog želje za većom usklađenosti s trenutnim znanstvenim, društvenim i pravnim stavovima o transrodnim pitanjima.

Međutim, kako je rekao dr. Richard Budgett, “smjernice su napisane kao preporuke, ne kao pravila ili odredbe, za međunarodne sportske saveze i druga tijela te bi se trebale primjenjivati od Olimpijskih igara u Rio de Janeiru”.

Dosadašnja pravila, usvojena 2003. na sastanku u Stockholmu, zahtijevala su da se muškarci koji se osjećaju kao i žene (i obrnuto) podvrgnu operaciji promjene spola te barem dvije godine hormonalne terapije kako bi se mogli natjecati u suprotnoj kategoriji.

Nove smjernice ne stavljaju nikakva ograničenja pred žene koje se žele natjecati u muškoj kategoriji (naravno uz “uvjet” da se osjećaju muškarcima), dok muškarci koji se žele natjecati u ženskoj kategoriji moraju dokazati kako im je razina testosterona u krvi 10 nmol/L barem 12 mjeseci prije prvog natjecanja na kojem žele nastupiti.

Također muški natjecatelji koji ulaze u žensku kategoriju, dužni su “dati izjavu” o svojoj ženstvenosti te tu izjavu, zbog sportskih razloga, ne smiju mijenjati 4 godine. Međutim ostaje nejasno mogu li se, nakon isteka tog roka, te osobe vratiti natjecanjima u muškoj kategoriji.

Premda odbor ovaj dokument naziva “znanstvenim konsenzusom”, Arne Ljungqvist, bivši predsjednik MOO-ova odbora za zdravstvo, izjavio je kako je “konsenzus” bio potaknut društvenim i političkim promjenama: “To s vremenom postaje sve više društveno pitanje. Morali smo ponovno sagledati to pitanje iz novog kuta. Trebali smo se prilagoditi modernoj pravnoj legislaciji u svijetu. Ne smijemo zahtijevati operaciju, ako ona više nije pravno potrebna.”

Ljungqvist je također nadodao kako se radi o “prilagođavanju problemima ljudskih prava”: “Ovo je važna stvar. Radi se o trendu bivanja fleksibilnijim i liberalnijim.”

Osim što se ovime omogućava muškarcima i ženama da nastupaju u kategorijama u kojima žele a da pritom ne daju dokaz o svojoj transrodnosti (što zapravo omogućuje svima da se natječu gdje i kako žele), smjernice MOO-a bave se i pitanjem hiperandrogenizma.

I dok s jedne strane MOO omogućava ulaz muškaraca s u prosjeku većom mišićnom masom, snažnijim skeletom i većim kapacitetom pluća, u natjecanje sa ženama, iste smjernice brane nastupe ženama s povećanom dozom testosterona u krvi i to iz razloga “zaštite žena u sportu i promicanja principa poštenog natjecanja”.

Ova nelogična odluka potaknuta je presudom CAS-a (Međunarodnog sportskog suda) koji je srušio pravila IAAF-a (Međunarodne atletske organizacije) o isključivanju osoba koje pate od hiperandrogenizma iz službenih natjecanja. MOO se odlučio žaliti na ovu odluku, međutim kako bi se “izbjegla diskriminacija” nove smjernice omogućavaju ženskim natjecateljima s povećanom razinom testosterona da se natječu u muškim kategorijama.

Ove odluke, premda otvorene daljnjoj medicinskoj ekspertizi i promjenama, mogle bi napraviti potpuni kaos u modernom sportu. Naime MOO je, koncentrirajući se na subjektivne želje i osjećaje sudionika te razinu muških hormona u krvi, zanemario ostale fizičke aspekte koje smo već spomenuli.

Na taj način kategorije muškog i ženskog zamjenjuju se količinom testosterona u krvi natjecatelja, čime se hiperandrogene žene, a koje se “osjećaju” kao žene, stavlja pred težak izbor: napustiti natjecateljsku atletiku ili prijeći među muškarce.

Znači s jedne strane muškarcima se dopušta da budu žene, a ženama se brani da budu ono što objektivno jesu. Ostaje nejasno zašto onda MOO nije u potpunosti ukinuo muško-ženske kategorije, kad one po novim smjernicama ne vrijede.

Ovo nije prvi slučaj nelogičnosti transrodnih zakona ili odredbi, koji pod utjecajem subjektivnosti u pravu dovode do potpunog kaosa. Grad New York tako je nedavno izdao zakon prema kojem osobe mogu biti kažnjene novčanom kaznom od 125 tisuća do 250 tisuća dolara ako se obraćaju osobi u skladu s njezinim spolom, a ne rodnim opredjeljenjem. Premda osobi na službenim ispravama može pisati da je muško, novi zakon omogućuje da ta osoba koristi ženski WC ako se “osjeća kao žena”, pritom se jedino mora rodno izjasniti pred odgovornom osobom.

Nažalost čini se kako na ove očite nelogičnosti nitko ne reagira.

Tino Krvavica | Bitno.net