U organizaciji poznate udruge „Pravo na smrt“ (NVVO), nizozemski će učenici u okviru fakultativne nastave slušati predavanja o eutanaziji, a sve kako bi „podrška javnosti u prihvaćanju eutanazije bila snažnija“. Djeca će tako u okviru nastave „eutanazijskog odgoja“ dobiti sve potrebne informacije o eutanaziji, te se učiti poštivanju onih koji si žele oduzeti život.

U navodno neutralnom nastavnom materijalu pod nazivom „Eutanazija – normalna smrt“ (!) nalaze se odgovori na pitanja što je eutanazija, koje su pretpostavke za njezino izvođenje, na koji način se izvršava, te kakav je stav religija prema eutanaziji. Unatoč iznošenju različitih stavova, nastavni materijali jasno navode na zaključak kako je praksa eutanazije potpuno razumna i prihvatljiva, a što pokazuju i predviđeni kratki filmovi o životima uglavnom mladih osoba koje su odabrale „dobru smrt“.

Učenici se tako mogu poistovjetiti sa 17-godišnjom Mirtom koja je sa deset godina nazočila eutanaziji svoje bake. Iako je tada bila ljuta na nju, vremenom je shvatila kako je bakina odluka bila potpuno ispravna. Potom će upoznati liječnika-heroja kojemu je praćenje pacijenata u smrt „dio posla“ i koji pun emocija, ali bez oklijevanja i sumnji izvodi eutanaziju. Zajednički „intimni trenutci s pacijentima“ za njega su privilegij, a zbog silnog stresa u posljednje vrijeme uz njega je još jedan liječnik s kojim može podijeliti osjećaje i težinu takvih trenutaka.

Tu je i priča o 26-godišnjoj Priscili koja se odlučila na eutanaziju kako bi izbjegla patnje kroz koje je prolazila njezina majka od koje je naslijedila tešku i neizlječivu bolest. Film prikazuje Prisciline posljednje trenutke, njezinu posljednju rođendansku zabavu noćnom klubu u Amsterdamu, večer prije izvršenja eutanazije, a završava prikazom njezina nadgrobnog spomenika s natpisom „Carpe diem“ (Ugrabi tj. iskoristi dan).  Sve u svemu, mladim Nizozemcima eutanazija je prikazana kao jedini i najbolji odgovor na patnju.

Prvo predavanje iz nastave „eutanazijskog odgoja“ u elitnoj amsterdamskoj privatnoj gimnaziji Hyperion Lyceum održali su predsjednik udruge „Pravo na smrt“ Robert Schurink i njegov suradnik Wiek Haldens, dok će buduća predavanja biti povjerena nastavnicima.

Spomenimo kako broj osoba koje od 2002. u Nizozemskoj mogu legalno zatražiti eutanaziju vrtoglavo raste. Službeni podatci govore kako se broj zahtjeva u posljednjih trinaest godina učetverostručio, te je iz godine u godinu sve veći.

-Od 2008. broj smrti počeo je rasti za 15% godišnje. Prema izvješću vijeća ( za nadzor nad postupcima eutanazije ), 2012. godine bilo je 4188 slučajeva (u usporedbi sa 1882 slučaja 2002. godine). Nastavak trenda vidljiv je i u 2013. i očekujem kako će ove ili sljedeće godine broj premašiti 6000 –  upozorio je Theo Boer, nizozemski profesor medicinske etike i jedan  od najvećih zagovornika legalizacije eutanazije u Nizozemskoj koji je nakon 12 godina iskustva primjene zakona o eutanaziji, promijenio svoje mišljenje.

Zagovornicima eutanazije ovaj porast očito nije dovoljan, s obzirom da su, kako kažu, “već dugo željeli ući u nizozemske škole”.

Podsjetimo, prema nauku Katoličke Crkve, eutanazija, definirana u deklaraciji o eutanaziji „Iura et bona“  iz 1980. godine kao „čin ili propust koji po svojoj naravi ili nakani prouzrokuje smrt s ciljem da bi se na taj način uklonila svaka bol“, u potpunosti je neprihvatljiva. Nauk Crkve o eutanaziji jasno je izložen u Katekizmu Katoličke Crkve:

„Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. (KKC 2277)

Katekizam Katoličke crkve spominje i tzv. „pasivnu eutanaziju“, gdje se, za razliku od „aktivne“, odustaje od „terapeutske upornosti“ ili se uporabom analgetika, kao neželjeni učinak, skraćuju dani života. (Vidi: KKC 2278; 2279)

Prema riječima Cicely Mary Saunders, medicinske sestre i osnivačice pokreta palijativne skrbi, „društvo u kojem osoba traži da ju se ubije podbacilo je u pružanju njege“, stoga potpomognuto samoubojstvo možemo nazvati „perverzijom sažaljenja“ jer, kako piše papa Ivan Pavao II. u glasovitoj enciklici „Evangelium vitae“, „pravo sažaljenje čini čovjeka solidarnim s patnjom drugoga i ne ubija onoga čija se patnja ne može podnijeti“.

Miodrag Vojvodić|Bitno.net