Povodom Papine odluke da svi svećenici mogu udijeliti oprost za grijeh abortusa tijekom Godine milosrđa, razgovarali smo s mons. Jorgeom Ramosom, svećenikom Prelature Opusa Dei i poznatim ispovjednikom, o dosadašnjoj praksi otpuštanja grijeha abortusa u Crkvi i njegovom osobnom iskustvu.

– Možete li nam ukratko opisati dosadašnju proceduru vezano uz ispovijedanje i odrješivanje grijeha abortusa?

U enciklici Evanđelje života, sveti Ivan Pavao II. napisao je: „Izjavljujem da je namjerni pobačaj, odnosno pobačaj koji je cilj ili sredstvo, uvijek  teški moralni poremećaj, zato što je namjerno ubojstvo nedužnog ljudskog bića“ (broj 62). Nikakve okolnosti ne mogu opravdati taj čin. Papa zna da se trudna žena može naći u teškim tjeskobama, pod teškim pritiscima ili napuštena od najbližih, upravo od onih koji bi joj trebali biti potpora (br. 58, 59). Sve to može umanjiti stupanj odgovornosti, ali nikako opravdati djela. Zakonik kanonskog prava kan. 1398 piše: „Tko nešto poduzme radi pobačaja upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno“. Zbog različitih razloga predviđenih u kanonskom pravu prekršitelj može biti izuzet od kazne tj. od izopćenja. U tom slučaju bilo koji svećenik može odriješiti od grijeha bez zapreka. U slučaju da je osoba koja je počinila pobačaj upala u kaznu izopćenja, potrebno je najprije otpustiti tu kaznu da može zatim dobiti oproštenje od počinjenog grijeha. Za to se pokornik treba obratiti biskupu ili svećeniku ovlaštenom za otpuštanje te kazne. Kako bi vjernici mogli lakše dobiti otpuštenje kazne zbog pobačaja i zatim odrješenje od grijeha, redovita je praksa u biskupijama da biskupi delegiraju tu mogućnost nekolicini svećenika za stalno ili za neko određeno vrijeme, ali praksa ovisi o biskupijama.

– Kako komentirate Papinu odluku o dopuštenju svakom svećeniku da odrješuje grijeh abortusa te zašto takva praksa nije postojala do sada u Crkvi?

Kanonsko pravo kaže kako svi ispovjednici mogu otpuštati od kazne izopćenja zbog pobačaja u hitnom slučaju, tj. ako je pokorniku teško ostati u stanju grijeha dok o tome odluči mjerodavni poglavar (kan. 1357).  Ali potrebno je da se pokornik u roku od mjesec dana obrati mjerodavnom poglavaru ili ovlaštenom svećeniku i da se drži njegovih naloga. Vidimo da praksa nije nova, ono što je novo je da Papa delegira otpuštanje kazne zbog pobačaja na sve svećenike na način da širom otvori vrata milosrđa svim ljudima koji skrušena srca traže oproštenja od grijeha, olakšavajući postupak za dobivanje odrješenja od grijeha pobačaja. To je jedan poticaj ljudima da se ne boje, da ne misle da je to teško. To je ono što mislim da trebamo i mi širiti i prenijeti drugima. U ovoj godini lakše se može dobiti oslobođenje.

– Kako komentirate da su u odluku uključeni i članovi reda Bratstva svetog Pija X.?

Papa se obraća onim vjernicima koji se iz različitih razloga odluče pohoditi crkve u kojima svoju službu vrše svećenici Bratstva svetog Pija X. Tako Papa piše: „Ova jubilejska godina milosrđa ne isključuje nikoga. Neki od subraće biskupa iz raznih krajeva govorili su mi o njihovoj dobroj vjeri i sakramentalnoj praksi, povezanoj s nelagodom zbog teške situacije s pastoralnog gledišta.“ To je dokaz kako Papa uistinu želi da jubilejski oprost dopre do sviju kao istinsko iskustvo Božjeg milosrđa.

– Vi ste svećenik s dugogodišnjim iskustvom i ljudi se vole ispovijedati kod Vas. Možete li opisati neka svoja iskustva vezano uz žene koje su napravile abortus te su došle k Vama po utjehu i odrješenje?

Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, svaki je ispovjednik bez iznimke obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazna, obdržavati sakramentalni pečat, tj. posvemašnju tajnu o grijesima za koje je doznao u ispovijedi.

– Naravno, mi ne mislimo na konkretna iskustva, već na općenito iskustvo koje ste stekli u svom pastoralu.

Iskustvo je jako, jako pozitivno, u smislu da ljudi dolaze na svetu ispovijed i na razgovor s ispovjednikom, skrušeno i sa željom da rasterete svoju dušu. Mislim da je jako važno da ispovjednik bude milosrdan, pun razumijevanja, pun dobrote, da ne osuđuje, da zna uistinu saslušati osobu do kraja i da ohrabri osobu za novi početak. O tome pišu i sv. Ivan Pavao II., papa emeritus, Benedikt XVI. kao i papa Franjo. Uistinu, slušati, biti blag, ne imati jedan krut stav, ne osuditi, mislim da je to jako važno. Neka osoba je bila u teškoj situaciji, ali se želi vratiti, želi se pokajati i obratiti Gospodinu. Tada ispovjednik mora biti dobro sredstvo u Božjim rukama. Isus je prolio svoju krv također za tu osobu i Isus je onaj koji i oprašta, a ne svećenik. Stoga svećenik treba biti, i ja to pokušavam koliko mogu, najbolje sredstvo u Božjim rukama. I u ovom trenutku i u ovoj situaciji mislim da, biti dobro sredstvo u Božji rukama, znači pokazati ili pomoći osobi da doživi susret s Božjim milosrđem. I da osoba uistinu osjeća da ima nade za nju: „krivo sam učinila, ali mogu početi iznova.“

– U kakvom Vam psihološkom stanju dolaze takve žene?

Ima različitih situacija, ali puno puta ljudi su uistinu tužni, ili se može dogoditi depresija, u svakom slučaju nije lako. Učiniti pobačaj sigurno nije bilo lako, možda su to odlučile pod pritiskom, možda su propatile puno, kako to i Papa jasno govori, i onda je nositi taj teret uistinu teško, ponekad preteško. Dolaziti na svetu ispovijed i doživjeti veliko oslobođenje znači doživjeti veliku radost. Ja mislim da je to ono što ja vidim kod tih ljudi, radost, olakšanje, mir, povratak nade, susret s Božjom ljubavlju, možda poticaj da se ponovno počne živjeti kršćanski i sakramentalni život. Uistinu ne mogu se sjetiti u svome svećeničkom iskustvu nijednog slučaja u kojem osoba nije doživjela veliko olakšanje, što za mene uvijek predstavlja poticaj za razmišljanje kako je pobačaj veliko zlo i nikada nije rješenje. Puno puta žene su to učinile jer su bile same, pod pritiskom, pod strahom. Uistinu, sve s kojima sam razgovarao su se iskreno pokajale i danas  ne bi to ponovo učinile. To je jako važno.

Međutim ne mora biti samo žena, može biti i muškarac, može biti liječnik, može biti medicinska sestra. Bilo je u povijesti puno slučajeva kada su liječnici koji su napravili pobačaj zaključili da su učinili zlo, pokajali se, promijenili stav te počeli biti branitelji života.

Uglavnom, može biti bilo koja osoba, svi su uključeni u proces, svi se trebaju ispovjediti. Premda, naravno, žena nosi najveći teret, ali ponekad, a ja mislim skoro uvijek, najveća odgovornost je na muškarcu, jer nije bio tu, jer joj nije dao podršku, nije bio uz nju. I mislim da je to jako važno, ne smijemo to zaboraviti. Nije samo žena ovdje kriva… Kada bi muškarci imali drugačiji stav, situacija bi, vjerujem, bila drugačija.

– Prije nekoliko dana papa Franjo je izjavio: „Svećenik koji nije milosrdan čini veliko zlo u ispovjedaonici“. Često se u stranim i domaćim medijima pojavljuje teza kako Crkva odbacuje i osuđuje žene koje su abortirale. Kako stoga postići ravnotežu između milosrđa i istine?

Ja mislim da je to jedan izazov. Ali biti milosrdan ne znači izaći iz istine, ne znači biti nezahtjevan. Trebamo biti zahtjevni, ali milosrdni. Imamo primjer u Ivanovu evanđelju kada su Židovi htjeli kamenovati bludnicu (Iv 8, 1-11). Isus je rekao: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“. Kada su svi otišli „Isus se uspravi i reče joj: Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona reče: Nitko, Gospodine. Reče joj Isus: Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“. Milosrđe u istini, istina u ljubavi. Trebamo reći istinu, ne smijemo reći za nešto što je zlo da je dobro, ne smijemo prevariti osobu. To bi bilo krivo. Crkva ne može reći nekoj osobi: „Nemojte se brinuti, ono što vi činite nije grijeh“, to ne bi bila dobra stvar. Ali se to može reći na jedan lijepi način, na način da osvojimo osobu, na način da ne udaljujemo osobu od Crkve i od nas. „Puno puta više se dobije naprstkom meda nego bačvom žući“ kaže sv. Josemaria Escriva. Ja mislim da je to pravi način, reći istinu ali ne udaljiti osobu. Ispovjednik treba biti zahtjevan, Crkva treba biti zahtjevna, ali može se biti zahtjevan u milosrđu, ljubavi, dobroti, blagosti. Kaže sv. Ivan Bosco: „Više ćete postići blagošću nego strogošću“. Lakše se naljutiti, ali uspješnije je biti blag. To je ono što papa Franjo govori za ispovjednike. To je jedan poziv da se ljudi otvore Božjoj milosti u Godini milosrđa i da masovno idu na ispovijed. Kazna nije tu za kažnjavati osobu već da ju se makne od grijeha. To je isto kao prometna kazna. Kada dobijemo kaznu onda više ne prekoračujemo brzinu jer se sjetimo da smo platili 500 kn.

– Na koji se način mogu i trebaju zaliječiti rane žena koje su napravile abortus?

Trebamo imati povjerenje u Boga. Božja moć veća je od grijeha. Potrebno je povjeriti se Božjem milosrđu. Gospodin sve oprašta kada se mi skrušena srca obratimo njemu. Mislim da nema boljih uputa nego ono što piše sv. Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života, broj 99: „ …otvorite se ponizno i povjerljivo pokajanju: Otac svakog milosrđa očekuje vas da bi vam ponudio svoj oprost i svoj mir u sakramentu Pomirenja. Zamijetit ćete da ništa nije izgubljeno i moći ćete tražiti oprost i od svoga djeteta, koje sada živi u Gospodinu. Pomognute savjetom i blizinom prijateljskih i stručnih osoba, moći ćete stati sa svojim patničkim svjedočanstvom među najgovorljivije branitelje prava svih na život. Svojim zalaganjem za zaštitu života, okrunjenim eventualno rođenjem novog stvorenja, prihvaćanjem i pažnjom prema ljudima koji su najpotrebniji ljudske blizine, bit ćete tvorci novoga načina gledanja na život čovjeka.”

– Koja je uloga laika u Godini milosrđa?

Svećenik će sjediti u ispovjedaonici i pričekati ljude koji će doći. Laik ima dužnost da potakne kolege, ukućane, prijatelje da idu na svetu ispovijed. Dužnost laika je dati posao svećeniku. Svećenik djeluje u crkvi, on nije toliko u kontaktu s ljudima kao laik koji je s drugima na poslu. Laici trebaju izvesti svoju lađu na pučinu, baciti mreže i dovesti te ribe koje su daleko na obalu tj. svećeniku na svetu ispovijed.

Tino Krvavica | Bitno.net