I Kanada otvorila put potpunoj legalizaciji eutanazije

Spomenuti je zakon, prema ocjeni sudaca, kršio Povelju prava i sloboda budući da su mnogi zbog zabrane eutanazije prerano izvršavali samoubojstvo, bojeći se da to, zbog neizdrživih bolova, neće moći učiniti kasnije. Pojasnimo, Kanada je pokušaj samoubojstva depenalizirala 1972. godine, dok se za potpomognuto samoubojstvo mogla dobiti zatvorska kazna do 14 godina.

Odlukom suda, pravo na potpomognuto samoubojstvo ima svaka „uračunljiva odrasla osoba koja svjesno pristaje na prekid života, a nalazi se u teškom i neizlječivom stanju bolesti ili nemoći koje uzrokuju nepodnošljive patnja za pojedinca.“

Dosadašnjim zakonom bolesnik je mogao tražiti lijekove za ublažavanje bolova, odbiti umjetno davanje hrane i vode ili medicinsku opremu za održavanje života, međutim nije imao pravo na liječničko potpomognuto samoubojstvo.

„Ne mislimo kako pravo na život zahtijeva apsolutnu zabranu pomoći pri umiranju ili da se pojedinac ne može odreći svojega prava na život“, stoji u obrazloženju suda.

Primjena odluke Vrhovnog suda odgađa se na godinu dana, kako bi parlamentarci mogli donijeti zakon o eutanaziji. Iako parlament ima ustavno pravo donijeti drugačiju odluku, teško je vjerovati kako će se to i dogoditi.

Papa Franjo liječnicima: Odbijte lažno ‘suosjećanje’ koje nudi abortus, eutanaziju i umjetnu oplodnju kao rješenje – ostanite vjerni svetosti života

Rasprava o eutanaziji bila je jedna od najžešćih u nedavnoj kanadskoj povijesti. I dok su članovi udruge „Dostojanstveno umiranje“ oduševljeni odlukom Vrhovnog suda proglašavajući ju „fantastičnom pobjedom“, mnogi opravdano strahuju od belgijskog i nizozemskog scenarija.

Tako Alex Schadenberg iz Koalicije za prevenciju eutanazije upozorava kako „neprecizan i subjektivistički jezik“ Vrhovnog suda ostavlja mnoge nejasnoće koje bi parlament, bez objektivnih kriterija, trebao razriješiti. Na prvom mjestu, Schadenberg smatra kako dopuštanje potpomognutog samoubojstva u slučaju duševnih, a ne samo tjelesnih boli, vodi u bezdan smrti. Podsjeća i na primjer zdrave žene, umirovljenice, kojoj je zbog osamljenosti i depresije bilo omogućeno potpomognuto samoubojstvo.

Schadenberg problematičnom smatra i definiciju „svjesnog pristanka“ pitajući se što ako on ne postoji?

„Posljednje statistike iz Nizozemske upućuju kako se godišnje izvrši najmanje 300 potpomognutih samoubojstava  bez pristanka pacijenta. Naravno, takvi slučajevi ostaju neprijavljeni.

Poučen iskustvima spomenutih europskih država, Schadenberg s pravom strahuje kako će potpomognuto samoubojstvo polako postati pravilom koje će dovesti do pravog zlostavljanja starijih, nemoćnih i društveno odbačenih ljudi.

„Potpomognuto samoubojstvo predstavlja napuštanje ljudi kojima treba adekvatna njega i podrška i obezvrjeđuje važnost prevencije mentalnog zdravlja i samoubojstva. Činjenica kako se broj slučajeva potpomognutog samoubojstva za 2013. u Nizozemskoj utrostručio, trebala bi zabrinuti svakog Kanađanina“, piše Schadenberg.

Svoj komentar dao je i studentski kapelan iz Ontarija o. Raymond J. de Souza, primjećujući kako se moć države u odnosu na pojedinca ponekad nelogično različito primjenjuje.

„Kad se radi o pitanjima zdravlja i sigurnosti – koliko šećera dopustiti u pićima u školskoj kantini, o količini masnoća u brzoj hrani, biciklističkim kacigama, dječjim autosjedalicama – država svoju moć stavlja iznad pojedinca. No kad su u pitanju život i smrt, trend je posve drugačiji i uzdiže se pravo na osobni izbor. Naše društvo osuđuje trudnicu koja prijateljev rođendan slavi s čašom gemišta, dok se istovremeno tri četvrtine djece s Downovim sindromom pobacuje“, primjećuje de Souza, dodajući kako „legalizacija eutanazije kao ustavnog prava uključuje tri revolucionarne pravne odluke: napuštanje pravnog načela po kojemu je svaki život dobro koje treba štititi, ideju kako je samoubojstvo društveno dobro te uklanjanje dužnosti zakonske zaštite slabih i ranjivih.“

Vijeće Kanađana i Kanadskog udruženja za život izrazilo je „potpuno razočaranje“ odlukom Vrhovnog suda.

„U vrijeme kad se približavamo kraju svoga života, kada smo vjerojatno najpodložniji strahovima i očajanjima, izgubili smo kazneno-pravnu zaštitu“, stoji u njihovom priopćenju.

Na kraju možemo samo još jednom podsjetiti na riječi sv. Ivana Pavla II. koji u enciklici „Evangelium vitae“ eutanaziju prokazuje kao „perverziju pravog sažaljenja“ koje se rađa ondje gdje se „život cijeni samo u mjeri u kojoj donosi užitak i blagostanje“, dok je „put ljubavi i istinske samilosti potpuno drugačiji“.

„Pitanje koje provire iz čovjekova srca u krajnjem suočenju s patnjom i smrću, posebice kada je iskušavan predati se beznađu i gotovo se poništiti u njemu, traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji. To je zahtjev za pomoć, kako bi se nastavio nadati, kada sve ljudske nade malakšu.“ (Ev 67)

Miodrag Vojvodić|Bitno.net