U ovom razgovoru, originalno objavljenom nedavno u francuskim katoličkim dnevnim novinama La Croix, Gregor Puppinck, Ph.D., direktor Europskog centra za pravo i pravednost objašnjava kako, pod utjecajem individualizma, skepticizma i biotehnologija, ljudska prava postaju “transljudska prava”. Kako Puppnick pojašnjava sudovi za ljudska prava trenutno redefiniraju paradigmu “novog čovjeka” stvarajući post i trans-ljudska prava. Podsjetimo, Europski centar za pravo i prevednost nevladina je organizacija nadahnuta kršćanskim vrednotama, koja se bori za zaštitu ljudskih prava.

1280px-European_Court_of_Human_Rights

Zgrada Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

– Kako transhumanizam ulazi u područje zakonodavstva?

Prava koja jamči Europski sud za ljudska prava definiraju čovjeka. Godine 1950. nastala je Konvencija o ljudskim pravima koja su definirana kako bi štitila neotuđive karakteristike ljudskih bića, njihovu narav, na čijoj osnovi razlikujemo čovjeka od životinje i ujedno uočavamo njegovo ili njezino dostojanstvo.
U tom povijesnom trenutku, čovjek nije bio tehnološko biće, te se postojanje ljudske naravi i dostojanstva kao temelja ljudskih prava uzimalo zdravo za gotovo. Međutim, danas nam biotehnologija pruža mogućnost poboljšanja prirodnih sposobnosti, čak pridodajući i neke nove. Ovaj obnovljeni čovjek nastao je9iz procesa tehnološkog razvoja, a ljudska prava prate taj razvoj. Pomaci na području biotehnologije tako mijenjaju čovječanstvo, ujedno povećavajući i njegova prava. S druge strane, zakon kao oruđe društvenog zagovaranja i organiziranja ima moć uklopiti znanstveni zaključak u suvremeno poimanje čovjeka. Tako, čovjek definira ljudska prava, koja zauzvrat redefiniraju “poboljšanog čovjeka” uz pomoć razvoja novih načina i tehnika, itd. Ovakvo kružno i progresivno orijentirano razmišljanje može se razvijati usklađeno zahvaljujući nepouzdanom poimanju “ljudskog dostojanstva” i “slobode”, koji su temelj rasprave o ljudskim pravima.

– Kako je biotehnologija utjecala na ljudska prava?

Ljudska prava nam izražavaju ideje koje društvo ima o čovjeku: ona su bila “humanistička” prava a zatim posljedično i “personalistička”. Danas pak, govorimo o post-ljudskim pravima koja krče put za trans-ljudska prava.

Posthumanizam  je dominacija volje pojedinca nad ljudskom naravi. Kao posljedica, zamjenjuju se ljudska prava s “pravima pojedinaca”. Iako se riječi Konvencije iz 1950. nisu promijenile, individualistička interpretacija je izmijenila i revolucionirala njihov sadržaj. Tako, Konvencija priznaje pravo na život, no volja pojedinca da odluči umrijeti ili da prekine trudnoću nadmašuje to pravo. Asistirano samoubojstvo, eutanazija ili pobačaj čine post-ljudska prava.

Transhumanizam se očituje u nadilaženju i zamjeni ljudske naravi biotehnologijom. Pristup takvim tehnologijama postaje pravo pojedinca budući da omogućuju svakomu da se ostvari na neki bolji način. Postajući ljudsko pravo, tehnologija-tvorevina se humanizira, te se ujedno društveno integrira u našu evolutivnu sliku o čovjeku.

Na taj način, potvrđujući postojanje “prava na dobivanje dijeteta koje nije pogođeno bolešću”, Europski sud za ljudska prava uveo je tehnike genetskog provjeravanja u definiranje prava. Eugenika tako postaje sastavnim dijelom sad već proširene ljudske naravi. Riječ je o trans-ljudskom pravu.

Prijelaz s ljudske naravi (humanizam) na volju pojedinca (posthumanizam) i zatim na tehnologiju (transhumanizam) doživljava se  kao povećavanje naše slobode  i autonomije kroz sve veću sposobnost samoodređenja na bezbroj načina. Umjesto sumnjanja u postojanje ljudskih prava, post i trans humanizam obnavljaju i poboljšavaju ispunjenje obećanja sreće koje je 18. stoljeće ponudilo čovječanstvu.

– Ne zabranjuje li sud ovakve pristupe?

Na jedan novi način, sud sada smatra kako moralni argument nema vrijednosti sam po sebi (zato što nužno pretpostavlja određenu sliku o čovjeku), nego samo sa sociološkoga aspekta, dakle ovisno o tome koliko se nešto prihvaća na društvenoj razini. Bilo kakva slika o čovjeku je na taj način relativizirana. Sud je 2010. držao da “prepeke utemeljene na moralnim načelima ili na društvenoj prihvaćenosti nisu same po sebi dovoljni razlozi za potpunu zabranu jednog načina umjetne oplodnje kao npr. donacija jajnih stanica.” Zakonsko ograničavanje volje pojedinca više se neće prihvatiti ukoliko se temelji na koncepciji čovjeka ili dobra kao takvoga. Sud traži znanstvene argumente. Recimo, u nedavnom slučaju kada su dvije žene predale zahtjev za posvojenje, sud je odbio moralni argument vlade koja je naložila zabranu, smatrajući da se bez znanstvenog dokaza ne može tvrditi kako ni u kojem slučaju nije dobro da istospolni par odgaja jedno dijete.

– Po vašem mišljenju, odakle dolazi ovakva promjena?

Sud je pod utjecajem skepticizma i relativističkog ambijenta. Izgubio je povjerenje u sposobnost zakonodavaca da donose moralni sud nečemu o što je “ispravno” i “dobro”. Samo znanost ostaje kao “istina” koje se sud treba držati kako bi utemeljio svoje odluke. Zapravo, scijentizam je posljednje utočište skeptika prije nihilizma.

Ovakav moralni skepticizam uništava ljudska prava jer ona takoreći proizlaze iz neznanstvenih moralnih odluka te ih na taj način reducira samo na princip slobode, koji usput uključuje i princip ravnopravnosti. Ovaj se princip slobode sastoji u nedefiniranoj volji pojedinaca. Dakle, radi se o prijelazu sa ljudskih prava na “prava pojedinaca”.

Precizno govoreći, sud interpretira svoju praksu kao nešto trajno progresivno. Zato tvrdi da je “Konvencija živi instrument koji se treba interpretirati u trenutnim uvjetima”, što znači da se prihvaća razvoj tehnika i stavova koje sud vidi i želi. Definirajući se kao “savjest Europe”, sud želi obnoviti, ujediniti i unaprijediti europsko društvo.

– Zapravo slično se dogodilo kada je Francuska prozvana jer država nije htjela priznati građanski status djeci koju su rodile surogat majke stranog porijekla…

Doista, zapanjujuće je promatrati sud  koji smatra kako surogatno majčinstvo nije samo po sebi u suprotnosti sa ljudskim pravima. Naime, sud drži da država mora opravdati zabrane koje nameće takvoj praksi, tako da bi se surogatno majčinstvo smatralo izražavanjem slobode. Zastrašuje i činjenica da sud nije spomenuo ni surogat majku niti biološku majku, njihovo dostojanstvo i prava. Sud, dakle, niječe postojanje čina koji su u sebi zli: sve se svodi na okolnosti, osim kada su u pitanju volja pojedinca i sloboda.

Preveo Ivan Perković | Bitno.net