Neki dan sam srela oca svojega djeteta. Išao mi je ususret na parkingu Vinogradske bolnice. Gurao je kolica s dvogodišnjim dječakom, a njegova je supruga vodila malenu djevojčicu za ruku. Smijali su se i izgledali sretno. Prava mala savršena obitelj – pomislio bi netko. Vjerojatno i jest. Kada me je zamijetio, zbunjeno me pozdravio i predstavio mi suprugu i djecu. Ne sjećam se što je govorio niti njihovih imena. Sva mi je pažnja bila usmjerena na lica dvoje djece koja su se nalazila preda mnom. Vidite, oni imaju brata, a taj tata ima još jedno dijete. Dijete koje nema obitelj jer su njegovi mama i tata jednom davno, točno prije deset godina, 9. studenoga 2006. odlučili da nisu spremni za obitelj i za dijete koje se neplanirano začelo.

Da je pogrešno odlučila, mama to danas jako dobro zna. Zna jer ne prođe dan da ne pomisli na svoje dijete i da ne zamišlja kako bi izgledalo da ga je rodila. Zato je toliko upijala crte lica njegova polubrata i polusestre. Stvarala je u glavi sliku lica djeteta koje nikada nije upoznala. Danas se mama kaje i zna da je donijela pogrešnu odluku…

Ja sam žena koja je napravila abortus, a ovo je moja priča. Odrasla sam u tradicionalnoj patrijarhalnoj obitelji s nasilnim ocem koji mi je od najranijeg djetinjstva usađivao osjećaj manje vrijednosti. Nije bio vjeran mojoj majci, nije ju poštivao i psihički ju je maltretirao. Ona je “zbog djece” sve to šutke i strpljivo podnosila smatrajući da je nesretan brak njezin križ za čije je nošenje snagu svakodnevno pronalazila u Bogu, krunici i vjeri. Podsvjesno sam tražila izlaz iz stvarnosti u kojoj sam odrastala te sam se u drugom razredu srednje škole prvi put zaljubila. Živio je 100 km dalje od mene i viđali smo se vikendima. Živjela sam za te vikende i dane kada ću vidjeti nekoga tko me volio i davao mi osjećaj prihvaćenosti od muškarca za kojim sam uvijek čeznula. Bio je moja prva ljubav i nije me dugo trebao nagovarati da spavam s njim. U obitelji su muško-ženski odnosi bili tabu tema i nisam previše znala o zaštiti i planiranju obitelji, tj. nisam shvaćala ozbiljnost odnosa s muškarcem i posljedice koje oni mogu donijeti.

Na početku 4. razreda srednje škole ostala sam trudna. Jako se dobro sjećam dana kada sam napravila test na trudnoću. Zaključana sam sjedila na kadi u kupaonici, drhtavim rukama držeći test pred sobom koji je pokazivao znak plus (plus = trudnoća). Dok su mi suze tekle niz lice, a glavom prolazilo stotinu misli što i kako sada, čula sam tatine korake kako se penju drvenim stepenicama. Odjednom mi je glavom prošla pomisao na njegovu reakciju na moju trudnoću. Sjetila sam se njegovih riječi upućenih sestri i meni toga ljeta kada smo saznali da je jedna naša rođakinja maloljetna ostala trudna: “Osramoti li jedna od vas dvije mene tako, ubit ću prvo vas pa onda i sebe i to neka vam bude jasno!” Srce mi je htjelo iskočiti od straha koji je izazvalo to sjećanje, a zatim sam se onesvijestila. Kada sam se probudila, pobjegla sam iz kupaonice u svoju sobu, sakrila test u školsku torbu i nazvala dečka da mu kažem što je test pokazao. Par je trenutaka šutio, a zatim mi je hladno rekao:

“Trebala si bolje paziti… Odluka je na tebi, ali znaj da više ništa neće biti isto i da si ja sada ne mogu priuštiti dijete. Mogu skupiti novac za abortus. Odluči dok se idući put ne vidimo.”

Prošlo je 10 godina, a svega se sjećam kao da je bilo jučer. Mirisa ulice koja je vodila do bolnice, sjećam se da je bilo vruće i zagušljivo u čekaonici… Nikada neću zaboraviti onaj prodorni zvuk sisaljke i onu užasnu plastičnu kantu u koju su padali isisani ostaci mojega djeteta…

Njegove su me riječi dotukle i osjećala sam se stjeranom u kut. Tim više što moja obitelj nije ni znala za našu vezu jer je otac branio da imam dečka prije završetka srednje škole. Idući sam se tjedan naručila kod ginekologa na pregled. Bio je to ujedno moj prvi ginekološki pregled u životu.  Doktorica me pitala zašto sam došla, a ja sam joj odvratila da sam trudna i da ne želim to biti. Dok je obavljala pregled, zaboravila je isključiti zvuk na monitoru i čula sam srce svojega djeteta kako kuca. Rekla mi je da sam u šestom tjednu, dala mi uputnicu za bolnicu i rekla da imam vremena do 10. tjedna da obavim zahvat. Te mi je večeri dečko poslao poruku da mora na neki put, da se vidimo za tri tjedna i da će mi po vozaču autobusa poslati novac za abortus. On je očito već bio odlučio.

Naredna tri tjedna nisam išla u školu. Odlazila sam od kuće da roditelji misle da sam u školi, ali sam besciljno tumarala gradom, vrijeme provodila na klupama u parkovima ili u gradskoj knjižnici. Imala sam strašne jutarnje mučnine i nerijetko sam povraćala u grmlje u parkovima. Iako sam svakoga jutra mogla otići do bolnice, izbjegavala sam to jer mi je zvuk onih brzih otkucaja srca stalno bio u mislima. Dečko se cijeli taj period uopće nije javljao i znala sam da je čekao da mu javim da sam obavila zahvat. Došao je dan kada sam ušla u 10. tjedan. 9. studenoga 2006. S knedlom u grlu toga jutra nisam besciljno lutala gradom nego sam se teškoga koraka uputila prema bolnici. Prošlo je 10 godina, a svega se sjećam kao da je bilo jučer. Mirisa ulice koja je vodila do bolnice, sjećam se da je bio vruće i zagušljivo u čekaonici, sjećam se stiska ruke sestre koja mi je naplatila zahvat (600 kn) govoreći mi da će sve biti u redu. Sjećam se zvuka kazaljki na zidnom satu u sobi u kojoj sam ležala na krevetu broj 3 čekajući svoj red. Sjećam se da je kraj mene ležala neka žena koja je sestri koja nas je pripremala objašnjavala da ona i suprug već imaju dvoje djece koja su taman dovoljno odrasla da se njih dvoje mogu posvetiti sebi i da ne žele “opet sve prolaziti ispočetka”. Sjećam se i da sam u jednom trenutku ostala sama u sobi u kojoj  sam čekala. Znajući da sam ja sljedeća, uhvatila me panika. Skočila sam s kreveta broj tri, pokupila jaknu s vješalice i krenula prema vratima. Uhvativši kvaku, glavom su mi protutnjale tatine i dečkove riječi, a nijedna od njih nije podržavala izlazak kroz vrata. Shvatila sam da nemam nikoga s druge strane vrata tko bi mi mogao pomoći i vratila se na krevet. Uskoro je došao i moj red. Od tri injekcije koje sam primila u trenutku sam bila omamljena. Liječnik koji je obavljao zahvat zbijao je neke šale pokušavajući me opustiti, a jedna me sestra, ugledavši mi suze u očima, uhvatila za ruku i držala je za vrijeme cijeloga zahvata. Nikada neću zaboraviti onaj prodorni zvuk sisaljke i onu užasnu plastičnu kantu koja se nalazila u podnožju kreveta, a u koju su padali isisani ostaci mojega djeteta. U trenutku kada me sestra dovela do kreveta broj tri na kojem sam trebala preležati par sati, poželjela sam zaspati i nikada se više ne probuditi. Omamljena sam nazvala dečka i kratko mu rekla: “Gotovo je”. On mi je samo odgovorio da sam dobro napravila i da se čujemo kasnije.

Čuli smo se tjedan dana kasnije, a kada smo se vidjeli, ponašao se kao da se ništa nije dogodilo i odbijao je svaki moj pokušaj razgovora o događaju koji me je proganjao. Pokušala sam kao i on zakopati emocije duboko u sebi i ne misliti na osjećaj praznine koji me od tog kobnog dana neprestano proganjao. Pet mjeseci kasnije pokušala sam si oduzeti život. Kako sam od količine tableta koje sam popila halucinirala u sobi, majka me pronašla i spasila me. Kada je otac saznao što sam pokušala učiniti, nije ga zanimao razlog nego mi je rekao da sam ga osramotila, opalio mi šamar i rekao da ne pokušavam više ništa slično.

 Duša mi je bila u predvorju pakla i još sam jednom čvrsto odlučila oduzeti si život. No tada je kormilo mog života preuzeo Bog. Na dan kada sam si odlučila oduzeti život prolazila sam kraj crkve i prvi put nakon godina i godina izbivanja, ni sama ne znajući zašto, ušla u nju

Od osobe kakva sam bila prije ostala je tek sjena. Nisam imala volje za školu i učenje te sam od jedne od najboljih učenica u generaciji postala najgora i prijetio mi je pad na maturi. Ipak, uspjela sam maturirati i upisala fakultet u gradu u kojem je živio moj dečko.

“Sada kada ćemo nas dvoje biti blizu i u istom gradu, sve će biti bolje.” No nije bilo. Bili smo još kratko vrijeme zajedno, a završilo je tako da me prilikom još jednog pokušaja razgovora o abortusu brutalno premlatio (pijan) i nikada se više nije javio.  Taj me je događaj dotukao i gurnuo u svijet tulumarenja, opijanja, drogiranja i nečasnog življenja. Koristila sam se svim mogućim sredstvima da utišam savjest koja je bivala sve glasnija i umrtvim tugu koju sam osjećala nakon što me čovjek kojeg sam voljela ostavio. U tom sam periodu na Boga potpuno zaboravila. Bila sam ljuta na njega, ali sam se i sramila zbog onoga što sam učinila. Dugo mi je trebalo da dam šansu nekom drugom muškarcu i otvorim mu svoje srce. Kada sam to konačno učinila i kada sam mu priznala abortus, osudio me i pobjegao od mene. Još jedno napuštanje bilo je previše za moju psihu i bila sam uvjerena da Bog ne postoji jer da postoji, nikada ne bi dopustio sve ono loše u mom životu – nasilan otac, nasilan prvi dečko koji me nikada nije ni volio, muškarac koji se nije mogao nositi s mojom prošlošću i lažni prijatelji koji su me okruživali.

Duša mi je bila u predvorju pakla i još sam jednom čvrsto odlučila oduzeti si život. No tada je kormilo mog života preuzeo Bog. Na dan kada sam si odlučila oduzeti život prolazila sam kraj crkve i prvi put nakon godina i godina izbivanja, ni sama ne znajući zašto, ušla u nju. Rasplakala sam se pred raspelom shvativši da je lijek za moje rane svih tih godina bio u svakoj crkvi, u Isusu. Iz crkve sam pobjegla kući i u tišini svoje sobe se prostrla na pod pred raspelom koje mi je visilo na zidu i gorko zaplakala. Razgovarala sam s Isusom cijelu noć i istresla mu svoju dušu. Molila ga da mi oprosti što sam ubila svoje dijete. Da mi oprosti što sam Ga zanemarivala sve te godine. Molila ga da mi pošalje barem jednu osobu u život pred kojom ću moći biti ono što jesam i koja će me prihvaćati ovakvu kakva jesam – sa svom mojom prošlošću, nesavršenostima i manama pa bio to prijatelj, muškarac ili netko treći.

Zidove sobe par dana kasnije zamijenili su zidovi ispovjedaonice u kojoj sam se nakon godina izbivanja vratila u zagrljaj svojega Oca koji me objeručke prihvatio. Uz oprost i pomirenje koje sam nezasluženo dobila od Boga, osjetila sam potrebu oprostiti i muškarcu koji me povrijedio i premlaćivanjem završio našu priču i tek kada sam to učinila, kada sam mu oprostila mada on oprost nikada nije tražio, osjetila sam da sam konačno slobodna i da čista, sa svojom rukom u Božjoj ruci, mogu krenuti ispočetka. Svećenik mi je kao prvi korak oprosta samoj sebi savjetovao da svojemu djetetu nadjenem ime jer ću se tako osjećati bliskije s njim. U molitvi mi je sinulo ime Ivan. Činilo mi se preobično i pokušavala sam svoje dijete nazivati drugim imenima, ali ime “Ivan” je uvijek nadjačavalo ostala imena. Kada sam to podijelila sa svećenikom, samo se nasmijao i upitao me znam li značenje toga imena. Rekla sam da ne znam, a on mi je kratko odgovorio: Ivan = Bog je milostiv.

Par tjedana nakon pomirenja sa svojim Ocem, u crkvi sam upoznala muškarca za kojeg mi je srce cijelo vrijeme šaputalo da je poslan upravo od Oca. Kada sam konačno skupila hrabrosti i priznala mu svoju prošlost, abortus i sve što je uslijedilo nakon njega, zaplakao je sa mnom i čvrsto me zagrlio rekavši da me zbog svega što je čuo voli još i više. Idući me je dan odveo na groblje. Kupio je dva bijela lampaša i odveo me do velikoga križa. Zbunjeno sam ga upitala što radimo ondje, a on mi je odgovorio: “Želim da zajedno zapalimo svijeću za tvoje dijete i, ako mi dopuštaš, volio bih biti njegov duhovni otac i zajedno se s tobom moliti za njega.” U tom sam trenutku bila sigurna da je muškarac koji je stajao preda mnom Božji odgovor na moju molitvu. Kao što smo zajedno stajali pred velikim križem gdje sam prvi put zapalila svijeću za svoje dijete, zajedno smo stajali i pred Vinogradskom bolnicom i molili krunicu za nerođene u sklopu Inicijative 40 dana za život. Paradoksi su nešto u čemu je Bog doista vrhunski majstor. Ja, žena koja je ubila svoje dijete, sada stojim pred bolnicom u sklopu svake inicijative i molim za nerođenu djecu. Bogu ništa nije nemoguće, samo mu treba prepustiti kormilo svojega života.

 Odabireš li abortus, odabireš nikada ne upoznati svoje dijete. Odabireš grižnju savjesti koje se vjerojatno nikada do kraja nećeš riješiti… Život s ranom koja nikada neće do kraja zacijeliti i koja će te zaboljeti svaki put kada vidiš neko dijete koje bi bilo staro kao tvoje da se rodilo…

Da su barem u vrijeme kada sam ja pobacila stajali molitelji pred bolnicom. Možda bih tada prošla kroz ona vrata smrti i pobjegla iz čekaonice znajući da s druge strane stoji netko tko će pomoći meni i mojemu djetetu. Na desetu godišnjicu abortusa kojega sam učinila, osjetila sam da je konačno vrijeme da svoju priču podijelim s drugima. Možda baš s tobom koja ovo čitaš. S tobom koja se možda prepoznala u gornjim redcima i u čijem tijelu kucaju dva srca. S tobom koja možda misli da ima pravo na izbor… Odabereš li abortus, osjećat ćeš se prazno nakon njega i ništa ti više nikada tu prazninu neće moći ispuniti. Odabireš opet se osjećati obično, a imaš priliku osjećati se blagoslovljeno jer te je Bog odabrao i povjerio ti život na čuvanje.

Odabireš li abortus, odabireš nikada ne upoznati svoje dijete. Odabireš robovanje samoosudi do kraja života. Dijete koje se ubija abortusom ne može vrištati, ali zato će u tebi vrištati savjest. Odabireš grižnju savjesti koje se vjerojatno nikada do kraja nećeš riješiti, samo ćeš naučiti živjeti s njom. Odabireš život s ranom koja nikada neće do kraja zacijeliti i koja će te zaboljeti svaki put kada vidiš neko dijete koje bi bilo staro kao tvoje, da se rodilo. Odabireš nadjenuti si pridjev ubojice. Odabireš svjesno nanošenje boli biću koje ti je povjereno da ga štitiš. Odabireš biti mama a da nikada ne čuješ svoje dijete da te tako zove. Odabireš nikada ne osjetiti njegove ručice oko svojega vrata. Odabireš biti majka koja nikada nije upoznala svoje dijete. Odabireš odlučivanje umjesto drugoga. Odabireš sebičnost. Krivo biraš. Ne budi kao ja. Biraj pametno. Biraj život! Uvijek!

Barbara R. (podaci poznati redakciji) | Bitno.net