Nakon irskog referenduma na kojemu se 62 posto glasača izjasnilo za ustavno priznanje istospolnih brakova, Hrvatska i Irska, barem po kontrastu ustavnih definicija braka stoje na kontrapunktu, ne samo što su zemljopisno na dva kraja Europe, nego i svjetonazorski. Kako je to moguće s dva naroda slične sudbine i prevladavajuće katoličke vjere? Hrvati su se većinski izjasnili da definicija braka kao zajednice muškarca i žene bude ustavno zaštićena, dok su se Irci većinski izjasnili da istospolna zajednica u ustavu bude izjednačena s heteroseksualnim brakom. Hrvati su u većini za obranu tradicionalnog pojma braka i obitelji, a Irci su se opredijelili za obranu ideologije duginih boja.

Liberalni oponenti rekli bi da su Hrvati konzervativni i nazadni, dok su Irci napredniji, demokratski zreliji. No nisam siguran da bi se demokratska zrelost trebala provjeravati glasovanjem oko suštinskih životnih vrednota, odnosno stav o tim pitanjima nije primarno plebiscitaran nego esencijalan, osoban, etički, antropološki, upisan je u čovjekovo srce. Do onog najvrjednijeg u životu ne dolazi se glasovanjem. Za većinu ljudi obitelj je neupitna vrednota. O njoj se ne glasuje. Ali se počelo glasovati o tomu što obitelj jest. Preispituju se pojmovi, potom se mijenja stvarnost. Je li svaki čovjek koji štiti i voli svoju djecu – konzervativan?

Da, obitelj je po definiciji konzervativna vrednota, ona nije stvarnost o čijoj se biti glasuje da bi se mijenjala njezina struktura. Ali se ipak to čini. Irska je trijumfalistički iskoračila u zonu nepoznatog, jer nitko ne može predvidjeti posljedice tako radikalnih promjena koje će se neminovno odraziti na antropološko poimanje braka, obitelji i čovjeka. Mijenja se sama struktura društva kroz promjenu svijesti pojedinca, a svijest se mijenja o stvarima koje su do jučer bile samorazumljive.

Dublinski nadbiskup je rekao da se dogodila nova društvena revolucija i da Crkva ne može negirati tu stvarnost. Naravno, on je bio protiv, no proradila je društvena defenzivna svijest prilagodbe. Mnogi se boje da će biti isključeni kao isključivi. Kakva je to onda demokracija ako se ljudi dosljednih tradicionalnih uvjerenja moraju bojati da će biti proglašeni nazadnima i s vremenom izopćavani iz društva koje se gradi pod pokličima „u ime ljubavi“, od U2 do Joe Bidena i ostalih podupiratelja „nove društvene revolucije“?

Jesu li Irci, zapravo, prevarili sami sebe? Jesu li u svom prkosu prema desetljećima krutog konzervativnog odgoja prkosno glasovali za drugu krajnost? Jesu li, kako mi je napisala jedna pronicljiva čitateljica iz Dublina, iz bezdušnog konzervativizma prešli u bezdušni liberalizam? Koliko su potpali pod utjecaj i svojih dojučerašnjih anglosaksonskih tlačitelja i gospodara? Da budem blago sarkastičan, hoće li i Irska dobiti uskoro svoju bradatu kraljicu kao Austrija?

HRT je proteklog vikenda prikazao dokumentarac „Nezaustavljiva Conchita“ o transvestitu koji je prošle godine uzburkao duhove u Europi pobjedom na Eurosongu. Povod za film je bila ovogodišnja Eurovizija, tako da se priča o bradatoj pjevačici nekako poklopila i s ozračjem irskog referenduma o gay brakovima. Dokumentarac je obična propaganda transvestitstva i nove antropologije koja dotičnu Končitu, odnosno dotičnog bradatog mladića koji se odijeva, ponaša i živi kao žena, postavlja u središte stvari kao neupitni kriterij prema kojemu se mjerimo svi mi ostali, naša ljubav, mržnja, empatija, svjetonazor, dakle, naša vjerodostojnost.

On sam po sebi je neupitan, „divna osoba“, gotovo pa androgino božanstvo kojem se dive i klanjaju europski političari i liberalna inteligencija, briselski činovnici i parlamentarci i austrijski predsjednik. Mediji Končitu tituliraju kao „kraljicu Austrije“, tako da ništa drugo ne preostaje ni Njezinom veličanstvu, engleskoj kraljici Elizabeti II. da u poznoj dobi, ako je ikako moguće, počne puštati bradu. A europski čelnici mogli bi uskoro, ovisno o spolu, početi voditi računa o novim trendovima, pa bi tako premijeri, uključujući i našeg, mogli okolo šetati u korzetima i haljinama, a političarke neka nose muška odijela i kravate, i obvezno neka nose brade ili brkove. Jer bradata predsjednica ili brkata premijerka, to se danas nosi…

Kad se Končita rodila/rodio 1988. godine, moj naraštaj je imao 22 godine i tada je bilo samorazumljivo da muškarac koji živi kao žena ima problema s vlastitim identitetom, da se radi o poremećaju osobnosti. Takve osobe izazivaju duboko sažaljenje. Mladi Končita, eto, tek što je stasao postao je zvijezda i simbol posve drukčije filozofije, a moj naraštaj je sa shvaćanjima s kojima je odrastao već za ropotarnicu povijesti. Za svog životnog vijeka od normalnog čovjeka postao sam politički nekorektan i nazadan. Muškarci koji se oblače kao žene odjednom su postali normalni, a mi koji ih vidimo onakvima kakvi jesu, kao nesretne, podvojene ličnosti, postali smo sumnjivi. Eto, za to je Irska glasovala… da bi žene postale muževnije a muškarci ženstveniji, i sve to, u ime ljubavi… a što se sve ne čini u ime ljubavi?

Zoran Vukman | Bitno.net

Tekst je preuzet sa stranice www.zoranvukman.com uz dopuštenje autora.