Razvedene osobe ne smiju se osjećati isključenima u Crkvi – istaknuto je u emisiji. Povod za temu bili su najavljeni Obiteljski dan u Zadarskoj nadbiskupiji i Susret s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim osobama, koji će biti održani sljedeće godine. U emisiji su sudjelovali predstojnik Povjerenstva za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije vlč. Žarko Relota, crkvena pravnica mr. sc. Jasmina Juroš i Margareta Sever. Emisiju je uredio i vodio Branimir Gubić.

U želji da stavi poseban naglasak na pastoral obitelji Zadarska nadbiskupija sljedeće godine organizira dva velika događaja: Nadbiskupijski obiteljski dan i Susret s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim osobama. Susret razvedenih osoba nije revolucija, rekao je vlč. Relota, te dodao da se susretom ljudima želi dati do znanja da Crkva misli o svim ljudima, da se razvedeni ne smatraju marginaliziranima nego da se integriraju u život župnih zajednica. Primijetio je da, koliko mu je poznato, ne postoji organizirali pastoral razvedenih osoba. „Kada promatram pastoral onda je meni pastoral razvedenih osoba redoviti pastoral. Ja ih ne gledam kao zasebnu zajednicu. To su ljudi koji pripadaju Katoličkoj Crkvi i to im treba dati do znanja“, rekao je.

Nadalje je upozorio na veliko neznanje s pravnoga aspekta. „Ljudi ne razlikuju što je odvojenost, što je razvedenost, što je razvedenost i ponovna civilna vjenčanost. U Crkvi postoje osobe koje su se odvojile od stola i postelje jer su zaključile da nisu više jedno za drugo. Njima je pristup sakramentima omogućen ako nisu u nekoj drugoj stabilnoj vezi. Postoje osobe koje su se odvojile i građanski razvrgnule svoj brak. Ako nisu u nekoj novoj stabilnoj vezi i njima je pristup sakramentima omogućen. Postoje oni koji su se civilno razveli i poništili svoj crkveni brak, ne poštuju ga više, i sklopili su novi građanski brak i o njima ovdje pričamo. Vlada neznanje i potrebno je upućivati ljude u to. Najprije svećenicima je potrebna edukacija ukoliko tijekom studija nisu jasno napravili tu distinkciju kako bi to mogli primjenjivati u praksi. I vjernicima je potrebna edukacija da razvedene osobe nisu manje vjernici ako su razvrgnuli brak, ako su sklopili građanski brak. Oni su stupili u jednu novu, Crkva kaže, posebnu situaciju i potrebno im je pristupati s posebnom pastoralnom skrbi. Treba ih pozivati na razgovor i objasniti im njihove mogućnosti.“

U osvrtu na pobudnicu pape Franje Amoris laetitia predstojnik Povjerenstva za pastoral obitelji Zadarske nadbiskupije istaknuo je da pobudnica potiče na praćenje i razlučivanje. Govoreći, pak, o ulozi svećenika u postupku traženja ništavnosti ženidbe naglasak je stavio na objektivnu razinu i subjektivnu odgovornost. „Točno se zna procedura. Osobe koje su se vjenčale u Katoličkoj Crkvi i sklopile su novi građanski brak, a nisu dobile proglašenje braka ništetnim obraćaju se župi u kojoj su se vjenčale gdje se na osnovu postupka za ženidbu pokreće daljnja procedura. Sljedeći korak je Ženidbeni crkveni sud gdje se osobe upućuju na razgovor tijekom kojeg se dolazi do toga postoje li elementi za pokretanje tužbe. Ako postoje elementi za pokretanje tužbe jedna strana u postupku treba napisati tužbu na osnovu koje sud donosi odluku je li ženidba bila valjana ili ne. Najvažnije je odgovoriti na pitanje jeste li ovoj ženidbi pristupili svjesno, slobodno, bez ikakvih uvjeta, možda puno puta i ne znajući što to znači. Papa Franjo u pobudnici Amoris laetitia kaže da puno puta mladenci nisu svjesni kada ih se pita ‘zauvijek’ što to za njih znači. Tu su ta razlučivanja o kojima treba govoriti. Tu je ta subjektivna odgovornost o kojoj treba voditi računa, ali se ne smije zanemariti i objektivna razina.“

Pravnica Juroš je podsjetila da je papa Ivan Pavao II. bio prvi koji je govorio da razvedenim osobama treba iskazati ljubav. „Upravo je papa Ivan Pavao II. ukazao da postoji razlika između onih koji su nastojali spasiti brak, ali i da ima onih koji su u teškoj krivici uništili brak. Pobudnica pape Franje Amoris laetitia govori o tome da razvedeni mogu imati duhovno vodstvo i da svećenik treba vidjeti može li osoba primati sakramente“, rekla je. Podsjetila je da su na temelju pobudnice argentinski biskupi dali upute svojim svećenicima kako voditi razvedene osobe. „Tu ne postoji automatizam. Nije papa Franjo pozvao svećenike da automatski pričešćuju ljude. Nije on prekinuo s tradicijom. Ali, to razlučivanje može pomoći boljem integriranju razvedenih osoba u molitvene zajednice, u život župe, jer su oni dio Crkve.“

U osvrtu na slučajeve iz prakse Juroš je istaknula da u postupcima rastave vrlo često postaje jasno da osoba nije skrivila stanje u kojem se nalazi. „Upoznala sam osobe koje su se toliko borile da očuvaju brak. Ako nisu uspjele one ne smiju biti kažnjene. Osobe koje su napustile bračnu zajednicu neće tražiti poništenje braka, to njima nije bitno. Dobro je što naši vjernici imaju povjerenje u Crkvu. Oni dolaze i pitaju. U Njemačkoj i u Francuskoj razvedene osobe ne idu u Crkvu. Zato moramo iskoristiti priliku svake osobe jer je to prilika za evangelizaciju.“

Postupci na našim sudovima traju od oko godinu i pol do dvije i pol godine, dok se na Rimskoj roti postupci vode oko tri godine, rekla je Juroš te ukazala na problem pogrešnih informacija. „Ljudi mi se često znaju obratiti nakon 20 godina jer im je rečeno da ne mogu tražiti ništetnost. Kada mi počnu nabrajati razloge zašto nisu podnijeli tužbu vidim da im je netko dao krivu informaciju. Pozvala bih sve koji nisu upoznati s kanonskim pravom da ne daju savjete. Naravno da duljina trajanja braka ne jamči njegovu valjanost. Isto tako, postupak se može pokrenuti i u slučaju da druga strana ne želi sudjelovati… Moram reći da je sudska praksa Rimske rote obvezujuća za cijelu Katoličku Crkvu, za svaki sud koji postoji u svijetu. Sudovi i suci moraju pratiti tu praksu da bi presude bile pravedne. Praksa Rimske rote ide naprijed. Mislim da je dobra ideja da pri biskupijama postoje i laici koji se s time bave.“

Sever je kao razvedena osoba, kojoj je ženidba proglašena ništavnom, posvjedočila da je na svojoj koži osjetila prijeke poglede i stigmu. „Ispočetka je bilo dosta osuda. Želim napomenuti da sam obraćenik i da sam krenula putem vjere. Više sam se koncentirala na vjeru i na Isusa, ali znam primjere ljudi koji su podlegli pričama ljudi koji su vjernici možda čak i svećenika. Pastoralno surađujem u jednoj župi i ljudi mi se otvore, a ja im ispričam svoju priču.“ Naglasila je da joj je od velike pomoći bilo duhovno vodstvo, kao i da je na početku postupka proglašenja ništavnosti ženidbe bila obeshrabrena. „Obratila sam se crkvenim institucijama i sugestija je bila da se postupak ne pokreće. Odustala sam u jednom trenutku dok nisam došla na pravo mjesto i doznala od pravih osoba kako se to može učiniti. Pisala sam tužbu sama uz pomoć savjeta kako bi to trebalo biti. Sve je to trajalo oko 14 mjeseci. Preporučila bih svakomu da pokuša, ali i da se pritom nastoji živjeti sakramentalno i sudjelovati u životu župe.“

Sugovornici su se zaključno složili da se u Crkvi nitko ne smije osjećati isključeno.