Uvođenje odredbe po kojoj je brak zajednica žene i muškarca nikoga ne diskriminira

Gospodine Planinić, zašto je građanska inicijativa “U ime obitelji” odlučila da se baš u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?

Većina građana ispravno doživljava Ustav kao propis koji je iznad zakona i koji se izravno primjenjuje. Tako je i ovdje, u našem slučaju državnog referenduma, namjera da se u budućnosti ne donose zakoni ni drugi propisi/odluke sadržajno protivne definiciji braka kao zajednice žene i muškarca, a istodobno da naši birači osjete snagu takvog glasovanja kroz zaživljavanje spomenute definicije braka u Ustavu RH. Svjedoci smo neprekidne promjene zakona iz nebrojenih razloga, pa tako postoji i mogućnost promjene odredbe Obiteljskog zakona koja danas određuje brak kao zajednicu žene i muškarca, a na referendumu neposredno odlučuje narod Republike Hrvatske koji će reći želi li da takav brak bude jedna od zaštićenih vrijednosti u Ustavu RH.

Možete li nas kratko provesti kroz korake u raspisivanju referenduma?

Nakon što definirate ispravno referendumsko pitanje (nema detaljne odredbe o sadržaju referendumskog pitanja, osim one da mora biti o promjeni Ustava, zakonskom prijedlogu ili o drugom pitanju iz djelokruga Sabora), Organizacijski odbor inicijatora referenduma objavljuje odluku kad će skupljati potpise birača, a rok unutar kojeg se skupljaju potpisi ne može biti duži od 15 dana, što je podosta zahtjevno. Državni referendum Hrvatski sabor mora raspisati ako je to zatražilo 10 % od ukupnog broja birača, pa računajte da morate skupiti približno 400 000 potpisa. Na referendumu birači odlučuju neposredno tajnim glasovanjem i to većinom birača koji su glasovali.

Građani često postavljaju pitanje zašto ne mogu potpise slati ili potpisivati kao za peticije, već moraju osobno upisati IME I PREZIME, MBG i dati svoj potpis na MJESTIMA PRIKUPLJANJA POTPISA.

Zakon o referendumu donekle je propisao što smatra „prikladnim mjestima“ prikupljanja potpisa za referendum, a zakonodavac se očigledno rukovodio željom da se čim više osigura vjerodostojnost svakog potpisa, pa to katkada zna biti nepraktično. Dodatno je nesretna neusklađenost Zakona o referendumu s promjenama koje su nastale uvođenjem osobnog identifikacijskog broja, a još uvijek je propisano da birači prilikom potpisivanja upisuju svoj matični broj građana. Takva zbunjujuća okolnost dovela je i do traženja mišljenja Ministarstva uprave u slučaju poznatog lokalnog referenduma u Dubrovniku te je isto ministarstvo iskazalo da i dalje nema zapreke da se za identifikaciju birača upotrijebi matični broj građana.

[facebook]Ako želiš čitati samo bitne informacije, klikni Like![/facebook]

 U javnosti su se čule neke nedoumice o broju glasača koji mora izaći na državni referendum da bi on bio pravovaljan – možete to pojasniti?

Da, o tom pitanju bilo je podosta govora u posljednje vrijeme jer dubrovački referendum nije ispunio uvjet predviđen za lokalni referendum – da pristupi većina birača upisanih u popis birača. No za državni referendum, što je naša inicijativa, Ustavni sud se već izjasnio svojom Odlukom od 30.1.2012. g., kad je promišljao o  valjanosti referenduma za pristupanje RH Europskoj uniji (izašlo 43,51 % birača). S obzirom na to da je promijenjen Ustav 2010. g. u dijelu koji se odnosi na pitanje valjanosti broja birača u u slučaju državnog referenduma, na način da se ta odluka donosi većinom glasova birača koji su pristupili referendumu, Ustavni sud zauzeo je stav da se izravno primjenjuje Ustav RH, bez obzira na činjenicu što nije još usklađen Zakon o referendumu (u čl. 6. st. 2. – i nadalje postoji uvjet za izlazak na referendum preko 50 % glasača).  Ustav, dakle, ne predviđa uvjet o izlasku većine upisanih birača, pa tako da izađe 100 glasača, pozitivna referendumska odluka donesena je ako je 51 glas bio ZA.

Mora li vlast/država poštivati ono što građani odluče na referendumu?

Referendum je najizravniji oblik neposrednog odlučivanja naroda, tako da ne vidim ni jedan bolji način koji jasnije osluškuje bilo naroda. Ako je, pak, volja naroda jasno izražena, koja bi demokratska vlada pokušala ignorirati volju birača? Odgovor je, dakle, potvrdan.

Čuju se protivljenja nekih lobističkih skupina da unošenje odredbe po kojoj je brak zajednica žene i muškarca predstavlja diskriminaciju prema homoseksualnim osobama?

 Kad hvalite ili se pozitivno određujete o jednoj vrijednosti, može se pretpostaviti da ćete imati pojedince koji se ne slažu s tim stavom, ali smatram da društvo mora odrediti vrijednosni okvir. Makar referendumom! Ponavljam da je na gotovo identičan način normiran brak u Obiteljskom zakonu koji je na snazi.  Diskriminacija je, osim toga, bila pod posebnom pažnjom odvjetnika, pravnika i sveučilišnih profesora prilikom određivanja referendumskog pitanja. Tako valja pogledati čl. 9. st. 2. toč. 10. Zakona o suzbijanju diskriminacije u kojem je izrijekom navedeno da se ne smatra diskriminacijom kad u nepovoljniji položaj stavljate bilo koju osobu prilikom uređivanja odnosa iz Obiteljskog zakona, kod pogodovanja braku, zaštite djece, javnog morala itd. Sve kad bi, dakle, takva pozitivna definicija braka kao zajednice muškarca i žene nekoga stavljala u nepovoljniji položaj, zakonski je opet određeno da takva vrsta normiranja nije diskriminacija.

Preneseno s web-stranice uimeobitelji.net