Predsjednik je početkom srpnja otišao na Brijune i Pisac cijeloga ljeta nije imao doticaj s njime. Klepsidra ljeta istakala se posljednjim zrncima, pa je i rujan, mjesec zrenja i blagih vjetrova, bio na izmaku. U takvo jedno meko i pitomo kasnorujansko jutro, zaliveno već odasvuda nježnošću i svjetlinom prve jeseni i nakićeno svagdje njenim raznobojnim čarima u bojama koje šetaju, koje se isprepleću, razmiču, slijevaju, raspršuju i nestaju, dok bogata rosa bijeljela se i treperila sve do pol dana na travi, prepletenoj tankom paučinom, na Piščevu stolu zazvoni brzoglas, jedan od onih poziva koji se upamte. Broj iz Kabineta. „Što je sad?“ Tajničin glas bio je ljubazno odrješit:

– Predsjednik vas treba. Možete li odmah doći?

Sjedio je za radnim stolom, zadubljen u spise. Kretnjom ruke uputi ga na stolac, isti onaj njemu slijeva od radnog stola, ispunjena knjigama i papirima. Još u lipnju, kada ga je na stranačkoj konvenciji izbliza vidio, izgledao je dobro, čilo, raspoloženo, šalio se… Sada je ono što je proteklih dana viđao na televiziji mogao vidjeti uživo: promjenu više nego vidljivu. Do njega je sjedio smršavjeo starac prorijeđene kose, promukla, iskidana i oslabjela glasa. Vidjelo se da je bolest uzela maha, ali vidjelo se i da joj se ne predaje.

– Prekosutra primam biskupa i vikara Vojnog ordinarijata pa, molim, budite ovdje. No radi druge stvari sam vas pozvao. Odlučio sam poći na hodočašće u Svetište. Privatno – naglasi tu riječ, pa doda – s obitelji. Nisam nikoga obavijestio, samo će protokol nužno biti uključen. Posjetit ću i Karmel… – zastane. – Ovo je veoma važno…

Pisac kao da nije imao vremena za iznenađenost, nego odmah upita:

– Kada, gospodine Predsjedniče?

– Četrnaestog.

– Pretpostavljam da je uključen i netko s crkvene strane…

– Prebendar sve zna, stupite s njim u vezu.

I dok je Pisac prebirao što sve treba učiniti, nadoda:

– Molim, mediji ne smiju ništa znati, ali organizirajte kameru, da se zabilježi… I vi svakako budite tamo…

Spusti glavu nad papire.

Tajnica Pisca isprati pogledom koji je jasno govorio što osjeća. Spuštao se niz stube istodobno radostan i zabrinut. Bilo je očito da se ostvaruje ono što je intuitivno odavno naslutio. Došavši u sobu, odmah nazove Prebendara. Ovaj je, sukladno reputaciji, već bio u akciji.

– Rekli su mi da ćeš se javiti – nije formalizirao. – Kako teku stvari?

Pisac ukratko izvijesti o razgovoru, pa upita:

– Što je s darovima? Pretpostavljam…

– To je riješeno – brzorjeko će Prebendar.

– Ako nije tajna, što će biti darovano Svetištu?

– Pokaznica. I sestre će dobiti darove. Javi mi kada se s Protokolom dogovoriš, da se nađemo tamo.

Spuštajući se niza stube, Pisac se sjeti da je spomendan Svetih Arkanđela. Redovito se utjecao Sv. Mihaelu. Što je kršten u crkvi njemu posvećenoj, nije vidio slučajnošću. Koliko god se mogu razumjeti, neke stvari ne mogu se objasniti činjenicama, tako ni ova njegova uvjerenost.

Prošao je tjedan kad je s kolegama iz protokola preko Sljemena pošao u Svetište. Prebendar ih dočeka nasmijan.

– Pusto je… – reče. – Hodočasnička sezona je pri kraju…

Zajedno posjetiše rektora. Dugo je Monsinjor, stariji svećenik dobra lica, službovao u Svetištu postavši institucija institucije, pa je valjalo s poštovanjem saslušati slovo o svetištu, slici i biskupu Borkoviću, koji ju dade u crkvu postaviti, i o tom kakav je rodoljub bio kad je prije tri stoljeća sklonio Hrvatski sabor Svetog Josipa zaštitnikom domovine uzeti… Potom se spustiše u Karmel. Ispred ih dočeka samostanski duhovnik, već vremešan svećenik. Samo papa, mjesni biskup i državni poglavar smiju ući u unutrašnjost Karmela, tumačio je. Sestre su se tek uselile i još nisu bile u potpunoj klauzuri. Uđoše u kapelu. Slijeva rešetke. Sve čisto, bijelo i jednostavno. Časna Majka pozdravlja ih i vodi kroz kuću. „Tu treba znati živjeti“, pomisli Pisac. Prolaze prostorije, utanačuju pojedinosti.

Vrativši se, ostade mu riješiti stvar s kamerom. Pomisli nazvati prijatelja svećenika, šefa programa, no sjeti se da je u inozemstvu. „Nazvat ću Novinara“, zaključi. Poznavao ga je godinama i znao je da zna kako stvari funkcioniraju. Nije bio oduševljen što o tome mora razgovarati telefonski, no zaključi da je sada najbolje stvar brzo riješiti. Novinar se odmah javio. Pisac mu sve izloži.

– E, sad, kako da ti kažem, radi se o tom da nitko ne smije znati. Nađi, molim te, iskusnog i diskretnog snimatelja i dođi s njim. Nikom ništa ne govori ako baš ne moraš.

– Ne brini se – odgovori mu umirujuće glas.

Tko baci pogled u kronike naći će da je listopad 1999. godine iznenadio s lijepim vremenom. Posvuda je bilo toplije od tridesetgodišnjeg prosjeka. No iako su dani bili topli, jutra bijahu pohladna. I gdje nije bilo sunca, još bjelasalo se lišće od inja, pokrivši srebrnim velom zagorske brdinice i prodoli. Blaga izmaglica činila je sve nekako idiličnim, kak da zaspala je zemla i vse je kak senjah…

Stojeći pred vratima Karmela, zagleda se mislima u bistričke brege, u ovi naš liepi krajobraz…, ovi naš liepi…, ovi naš… Oče naš… i pomisli na sve one sladke i žuhke suze zahvale i prošnje, na žuljne noge i korake koji su s tih brjegova hrlili k Njoj, Majci i Odvjetnici, jednom davno korake i njegove bake koja je nakon rata dva dana putovala ne bi li u ovom starom hrvatskom pokloništu izmolila oslobođenje mužu zatočenu u istom onom logoru. I izišao je, prokrijumčarivši na koži ispisan kriptograf sjeti se prisilnog rada… „Sve te molitve i sudbine vjetrova rata s milijunima vapaja i zahvala danas opet dolaze tu…“

Uto ga prekinu Novinarov dolazak. Malo poslije na nedaleku livadu sleti vrtolet. Prošla je koja minuta dok se automobili ne zaustaviše ispred Karmela. Šešir, plava košulja, kravata, baloner… Vidjelo se da se sporije kreće, ali držao se… Časna Majka srdačno ga dočeka. Susret započe neočekivanim pitanjem:

– Ima li nade za nas koji ulazimo?

Sestre ga dočekaše pjesmom. Pozdravi. Predstavljanje. Obilazak. Razgled. Zastaje pred otvorenim vratima bijele ćelije… Razgovara se o životu sestara i duhovnosti Karmela. Časna Majka vedro tumači da sestre mole za duhovni preporod naroda, za one koji su u svijetu, za njega i za predsjednike i vođe država…

– Samo za dobre predsjednike! – uzvrati nasmijan.

Daruju mu svijeću sa željom da njegov život i dalje bude svjetlo. Uzvraća darovima. Slikanje. Potom se uozbilji i sklopi prste kao uvijek kada bi se spremao govoriti.

– Časna Majko, poštovane sestre, hvala vam na svemu. Lijepo je ovdje s vama. Želio sam i prije poći na ovo privatno i obiteljsko hodočašće, ali možda je sada pravi trenutak, nakon lanjskog povijesnog Papina posjeta Hrvatskoj. To je važno za hrvatski narod u cjelini, i u domovini i u iseljeništvu. I ne samo za hrvatski narod nego je to priznanje Hrvatskoj, katoličkoj Hrvatskoj, i u okviru međunarodnih prilika. Kao što vidimo, i u današnjoj civilizaciji ima kojekakvih pojava i Katolička Crkva je onaj stožer koji čuva i treba da čuva i da bude usmjerena na moralni lik čovjeka. Moral nije samo pitanje postupanja. Čovjek bez moralnosti, on ne bi mogao imati um. Potpuno nemoralan čovjek ne može ništa znati. Da bi nešto znao, čovjek prvo mora voljeti, to jest biti za tu stvar vezan vrlinom. Ako nije toliko pravedan da u svakoj prigodi suzbije vlastitu sebičnost, ako nije toliko hrabar da u svakoj prigodi brani istinu, kako će znati!? Te stvari valja reći jer suprotne stvari u ovo doba djeluju s mnogostrukom, vrlo štetnom izopačenošću. I zbog toga je to nešto što moramo njegovati svi zajedno, vi koji živite ovako i mi vani. To nisu lake zadaće. Jer svaka civilizacija, pogotovo ova, ima svoje deformacije i na svoj način želi omalovažiti upravo najviše one vrijednosti koje je Katolička Crkva sačuvala već dvije tisuće godina.

Časna Majka zamoli nekoliko riječi za samostansku knjigu. „U dane prve obljetnice drugog boravka pape Ivana Pavla II. u Hrvatskoj i proglašenja hrvatskog prvosvećenika i mučenika kardinala Stepinca blaženim, posjetio hrvatsko svetište Mariju Bistricu i tu Stepinčev karmel koji je imao i ima posebnu ulogu, ne samo u okviru crkvenih redova nego i hrvatskoga naroda u cjelini. S Božjom pomoći sve najbolje i Karmelu i čitavom našem hrvatskom narodu. 14. listopada 1999. u Mariji Bistrici. Predsjednik Hrvatske.“ Potpis. Malo krut.

Odloži pero. Još poneka riječ i jeka koraka do izlaza…

Kratka je vožnja do Svetišta. Monsinjor ga dočekuje u klaustru riječima dobrodošlice.

– Vi ste predsjednik domovine Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vi ste predsjednik i svih hodočasnika koji dolaze u ovo svetište, koji već stoljećima dolaze u procesijama s molitvom, pjesmom, radošću… Marija, Vetus Patrona Croatarum…,[1] ufanje naše horvacko, koja boravi ovdje u svetištu, Ona sve to prati, prati hodočasnike kroz njihovu povijest, također i koji dolaze sa suzama, kajanjem, kalvarijom i s križem cijele jedne nacije…

– Došao sam na obljetnicu pohoda Svetog Oca Hrvatskoj i na obljetnicu proglašenja kardinala Stepinca blaženim, što je za hrvatski narod, ne samo za Crkvu nego i za hrvatski narod u cjelini, i u Domovini i u svijetu, od jako velikog značenja. Bila je to ljubav prema Hrvatskoj… Time je Sveti Otac dao znati i hrvatskom narodu i svijetu da na Hrvatsku polaže posebnu pozornost, posebnu važnost i da je ono što je Hrvatska učinila za slobodu svoju, za slobodu Katoličke Crkve od velikog svjetskog značenja…

Stadoše pred krnjom bazilikom uz kratak povijesni kroki, pošavši zatim na terasu, odakle puca pogled na Kalvariju. Monsinjor objašnjava postaje, djela znamenitih hrvatskih kipara. Postavivši nekoliko pitanja, Predsjednik se zagleda u križeve na vrhu. „Možda sabire misao o svom narodu koji samo u kalvariji…, u bezizlaznim situacijama nalazi iznova put do svog autentičnog bića…“

Silaze u dvor. U použoj sobi, s nekoliko slika sakralnih motiva na zidovima i devocionalija na vitrini, dočeka ih dug stol s nizom stolica uz obje strane. Na stolu sokovi, štruce makovnjače i orehnjače…

– Ovo je moj dar Svetištu… – reče izvadivši iz kutije monstrancu s posvetom.

Primaknuvši stolac, sjede za veliku otvorenu knjigu. Otvori nalivpero. Crno. „Nakon dugih stoljeća i patnji ostvarili smo slobodu Crkvi i čitavom narodu, i više nikad ne smijemo dopustiti u bilo kom obliku stara povijesna stradanja. U tim naporima Svetište je imalo i ima posebno, ne samo crkveno, nego i povijesno nacionalno značenje.“ Potpis. Malo krut.

Dok je Predsjednik pisao, Monsinjor se malo nagne prema Piscu pa tiho reče:

– Znate, bio je Predsjednik ovdje prije deset godina, u kampanji devedesete, baš na Veliki petak…, ostao je do kraja obreda…

– Ma nemojte! Nisam znao… Je li vam što kazao?

– Bilo je dirljivo…

„Sada bolje razumijem ovaj povratak“, pomisli Pisac.

Ostade pohoditi crkvu. U brodu ne bijaše nikoga. Ljubazni Monsinjor izloži kratku povijest, pa predloži izmoliti Zdravomariju. Dočim izmoliše, nasta šutnja. Ni izvana zvuka… Odnekud samo lađom postruji šušanj…, kao šapat laganog i lakog lahora. Polutama je skrivala misao očiju ispod davno kupljenih naočala. Je li se, gledajući Kip, pitao Gospodine, smijem li i ja prebivati u šatoru Tvome?[2] Možda se sjetio razpelo znam, i ja sam njega nosio. I Boga poznam, to Bog je moga djetinjstva… Možda je pomislio i mene će se nebo sjetiti, pa s vedrog će se, žarkog istoka i mojim željam sunce roditi, ili je pomislio ponovno ću doći ovamo, s vremena na vrijeme doći ću ovamo da se odmorim, slušat ću slušanje…? Možda se, zagledan u Povijest, zapitao koliko patnje još treba odraditi?…, trpjeti što me stigne, ispiti čašu do kraja, samo nikad ne izdati ono u što vjerujem, što mislim i osjećam u duši i srcu ili je, zatravljen vječnošću, s pjesnikom molio Bože, koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv, vodi me i dalje koncu mojih želja? A možda je samo, u nedogled okrenut, puštao mislima da lete…

Nije bilo pjesnika da opiše dramu u kojoj se jedna životna i cijela jedna narodna povijest kao pod nevidljivim baldahinom vječnosti sabiru i lebde u toj zgusnutoj koncentraciji sjenovite tišine, možda one minute tišine za sve pale, za koje nikada u nekim drugim tišinama ne stojimo dovoljno dugo… Pisac ga promatraše stojeći slijeva korak iza. „Bože, stojim uz čovjeka koji mi otac mogaše biti i koji se u Tebe uzda, iako mu milost vjere ne bî milosno darovana kao meni“, pomisli poželjevši moliti za tu milost, ne znajući da je već izlivena… Uto zabruje orgulje, a s kora se začuje pjesma pozdrava Kraljici Hrvata. Predsjednikove usne usklade se s glasovima, a vitraj bljesnu na tabernakul i blaga bjelina zagrli ljude. To si ti, vizijo strasna, …bijela domovino moja!

I Sveti Dom postade Gora.

Automobili su već čekali na trgu kada, užurbano zakopčavajući sako, pristigne i općinski načelnik, u trapericama, ispričavajući se što nije stigao, jer nije znao, a da je znao… Pisac pomisli kako je baš tako trebalo biti. Skupina umirovljenika srdačno pozdravlja:

– Mi smo vaši umirovljenici!

Rukovanje. Povici. Mahanje. Pljesak… Crne limuzine načiniše krug trgom i spustiše se u dolinu, ravnom cestom nestajući k jugu. Uto zazvoni Pozdravljenje, a z brega zaromori pjesma tisuća i tisuća i tisuća nevidljivih romara Dobra Odvitnice, Božja Nevistice…, zmoli nam pri Sinu da od vsega zla obrani nas i domovinu….

Vratio se u ured oko dva. Upravo embargo bijaše skinut, telefoni započeše zvoniti kao ludi. Pisac sa zahvalnošću pomisli na Novinara. Došavši kući, osjeti da mu treba odušak. Zapravo tek mir. Supruga, uvijek puna pitanja, postavila je samo jedno:

– Umoran si?

– Ne, samo zbrajam dojmove. Mislim da sam danas neposredno vidio ono što sam prije intuitivno osjećao.

– Bog mu je otvorio vrata na koja je kucao…

– A to znači da je na pragu…

– Tako mora biti. Smrt je ulazak u veliku Svjetlost…

[1] Najstarija zaštitnica (pokroviteljica) Hrvatske

[2] Prema: Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome? (Ps 15, 1)