Prije šest godina muž, žena i njihovo dvoje djece bili su na odmoru na moru. Nakon nekoliko dana, osmogodišnji se sin počeo žaliti na bol u uhu. Budući da je bio sklon čestim upalama, roditelji su znali da bi se stanje moglo pogoršati. Planirali su ostati još preko vikenda i vratiti se kući u ponedjeljak, kada bude manja gužva. Međutim, dječaka je sve jače boljelo uho, pa su odlučili krenuti kući već u subotu kako ne bi morali tražiti liječnika na moru, jer su bili sigurni da je riječ o početku upale.

Te subote navečer dječaka je uho sve jače boljelo. Kada su se ujutro probudili, planirali su najprije otići na svetu misu jer je bila nedjelja. Dogovorili su se da će, ako ga kasnije bude jako boljelo, otići na hitnu. Dječak je inače ministrant i jako voli ministrirati.

Toga jutra dječak je počeo plakati i rekao roditeljima da ne može ići u crkvu jer ga jako boli uho. Roditelji su ga ipak nagovorili da se malo strpi i da odu na svetu misu. Kada su došli u crkvu, dječak je s tatom otišao u sakristiju da obuče ministrantsku odjeću i pripremi se. Bio je bezvoljan i mrzovoljan, a roditelji su bili zabrinuti hoće li izdržati cijelu misu.

Prije svete pričesti svećenik je otišao do svetohraništa po ciborij s hostijama. Ispred svetohraništa mu je pala jedna posvećena hostija, ali on to nije primijetio. Otac dječaka, koji je bio u sakristiji, vidio je što se dogodilo i upozorio svećenika. Svećenik – star i bolestan – rekao je tada dječaku da podigne hostiju i donese je na oltar. Dječak se sagnuo, uzeo hostiju i predao je svećeniku.

Nakon toga je svećenik otišao ispred oltara i dijelio svetu pričest. Dječak je odmah otišao do tate u sakristiju i tiho rekao:

„Tata, ja sam ozdravio, mene je prestalo boljeti uho.“

Otac ga je samo pogledao. Nije bio siguran vjeruje li u dječakove riječi, ali nije ništa rekao.

Kada su nakon mise sjeli u auto i krenuli kući, dječak je svojoj mlađoj sestri prepričavao događaj iz crkve. Roditelji su čuli kako govori:

„Ja sam Isusu pružio ruku i podigao ga s poda, a On je mene ozdravio. Više me ne boli uho.“

Roditelji su se okrenuli prema dječaku i gledali ga začuđeno, ali i s nekom neobičnom toplinom koja se toga trenutka razlila na sve njih. Dječak je ponovio kako ga je Isus ozdravio jer ga je on podigao s poda. Nisu više ništa govorili, ali te su se riječi duboko urezale u njihova srca.

Dječak doista više nije spominjao bol – uho mu je ozdravilo. U ponedjeljak ujutro trebali su otići doktorici, međutim, nikakve boli više nije bilo. Roditelji su tada počeli sve više razmišljati o dječakovim riječima:

„Ja sam pomogao Isusu, podigao sam ga s poda, a On je mene ozdravio.“

Taj je događaj duboko utjecao na cijelu obitelj. Učvrstio je njihovu vjeru u živu Isusovu prisutnost u kruhu i vinu. Shvatili su da je u toj jednoj dječjoj rečenici izrečena sva istina i bit svete hostije. Shvatili su da Isus zaista ozdravlja u svakom susretu s Njim. Od toga dana odlučili su da će svi svakog četvrtka, na dan ustanovljenja euharistije, ići na svetu misu, primati Isusa u svetoj pričesti i klanjati mu se. Upale uha, koje su prije bile česte, više se nikad nisu ponovile.