Proslave Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici i Sinju

Započinjući misu, kardinal Bozanić rekao je kako je ovo dan kada mnogi hrle prema Marijinim svetištima, jer žele biti zajedno s njom.

“I mi smo ovdje da budemo s njom, da se njoj molimo, da u nju gledamo i da ju nastojimo slijediti u svom životu”.

U propovijedi je kardinal ukazao na evanđeoski odlomak o susretu dviju žena. Marija, mlada židovska djevojka, ulazi u kuću svoje rođakinje, starice Elizabete, za koju zna da je trudna, i pozdravlja je. Ljudski gledano, sve se dalje moglo odvijati drukčije. Nije li prava senzacija bila u tome što je starica Elizabeta u poodmakloj dobi bila trudna? Nije li, da tako kažemo, starica trebala posve privući pozornost, biti novost, prva tema razgovora? Kao žena koja je u starosti doživjela veliku milost, nije li mogla očekivati divljenje svoje mlade rođakinje? No, sve se odigralo drukčije: najprije je od radosti zaigralo dijete koje je Elizabeta nosila u utrobi, a onda je ispunjena Duhom Svetim, izrekla poklik kojim je morao odjeknuti sav kozmos: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!” U tom je kontekstu upitao “nije li već tim riječima Elizabeta uznijela Mariju do nebeskih visina?”

I mi smo se danas došli pokloniti našoj kraljici na nebo uznesenoj, Majci Isusa Krista i službenici Boga živoga. Svatko od nas došao je pred nju s darom svojega života, onakav kakav jest: sa svojim strahovima i nadanjima, radostima i žalostima, došli smo joj povjeriti i svoje probleme i zahtjevnost njihova rješenja, došli smo s ranama na duši i tijelu, misleći i na tolike naše bližnje, misleći na poseban način na nemire koji se događaju u svijetu; došli smo umorni jer smo odlučili privezati lađu svoga života u sigurnu luku. Jer, kao vjernici znamo da ništa što se događa oko nas ili u nama ne može utjecati na istinu o Marijinu uznesenju na nebo, ali njezino Uznesenje, i istina da nas neprestano zagovara kod svojega Sina, može utjecati na nas i na sve oko nas, može preobraziti ovu našu, često tjeskobnu, svakodnevicu u istinsku radost življenja, rekao je kardinal Bozanić, te nastavio: “Mi smo danas, u ovome bistričkom, ali i svim drugim hrvatskim marijanskim svetištima, došli preobraziti u rasadište života sve ono što u našem životu čini pustinju, došli smo i pojedinačno, i obiteljski i kao narod tražiti utočište, nadu i sigurnost u okrilju Majke Isusove i Majke naše”.

Kardinal je hodočasnicima posebno u svijest prizvao spomen na događaj koji se zbio prije 40 godina, kad se pred čitavim svijetom pokazala snaga “marijanske niti” hrvatskoga vjerničkog naroda. Toga je rujna 1976. u Solinu, usred ljutoga komunizma, unatoč brojnim prijetnjama, na desetke, na stotine tisuća hodočasnika slavilo dvostruki jubilej: tisućgodišnjicu prvoga hrvatskoga poznatoga marijanskoga svetišta Gospe od Otoka, što ga je dala sagraditi “dobra hrvatska kraljica Jelena, koja je bila majka kraljevstva i zaštitnica sirota i udovica” i trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Tada je započela velika devetnica vjerničkoga hrvatskog naroda od Solina do Marije Bistrice, koja je prethodila epohalnim povijesnim promjenama u Europi na kraju dvadesetog stoljeća. Solin se urezao u povijest hrvatskoga naroda ne samo po okupljanju naroda, ne samo zato što je to okupljanje bilo poruka, krik naroda za oslobođenjem od komunističke diktature koje su došli poduprijeti i uglednici iz svijeta, nego ta je proslava bila i mnogo više od toga. Tada je, naime, izrečen zavjet koji je postao neizbrisiv znak, časna, ugovorna obveza hrvatskoga naroda s Majkom Božjom, rekao je kardinal, te podsjetio kako je njegov predšasnik zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uime čitave Crkve u Hrvata obnovio tisućljetnu vjernost naroda Isusu po Mariji te utvrdio pradjedovski zavjet. Molitva tom prigodom izrečena obvezuje i nas danas, “kad naš narod vapi za demografskom obnovom, kad vjetar njiše prazne kolijevke, kad nam se gradovi i sela sve više pustoše, kad nam je toliko potrebna hrabrost, snaga, pouzdanje u život”.

Jedno je sigurno: ni kao pojedinci, ni kao narod, ne možemo stići do blagostanja bez duhovnoga kapitala, a put do njega nam nitko ne može zapriječiti, nikakva institucija, nikakva ideologija, nikakva agencija. Do tog se kapitala dolazi isključivo s pouzdanjem u Boga kakvo je imala Blažena Djevica Marija i toliki kojima je ona bila uzor, upozorio je propovjednik, te podsjetio na riječi jedne od posljednjih propovijedi na Mariji Bistrici blaženog Alojzija Stepinca 1944.

Ima puno dobra u našoj sredini. U našem narodu živi jaka svijest solidarnosti koja se očituje u suočavaju s nevoljama i potrebama ljudi. Potrebno je čuvati spomen na velikodušne, hrabre i jednostavne geste naših ljudi kad su se susretali s potrebama drugih. Trebamo obnavljati žar pouzdanja u sebe, u naše zajedništvo, u mogućnost promjene na bolje, jer ovaj narod želi živjeti dostojno u svojoj domovini, želi bolju budućnost za sebe i za svoju djecu. Ovaj narod, jer ga je oduvijek resila miroljubivost i osjećaj za pravdu, umoran je od toga da istinu o svojoj povijesti mora tražiti na sudovima izvan svojih granica. Stoga želi da se u Domovini stvore uvjeti za pravni i zakonodavni sustav u koji se može pouzdati, rekao je kardinal, te homiliju zaključio riječima “u hrvatskim Marijinim svetištima posebno nas dotiče nit marijanske nade, pouzdanja i utjecanja, nit koja je protkala i osobnu povijest svakoga od nas, ali i povijest našega naroda. Ta lenta marijanske pobožnosti kojom smo se preko srca obavili, našemu narodu pokazuje da smo nositelji dostojanstva njezinih kćeri i sinova, a ako želimo pripadati Mariji onda je moramo nastojati i slijediti: u njezinoj poniznoj uzvišenosti, u bogatstvu njezine skromnosti, u blistavom ozračju njezine skrovitosti, a napose u njezinoj bezuvjetnoj pripadnosti Isusu. Mnoge će se okolnosti našega života mijenjati, ali zavjet nas obvezuje na doživotnu vjernost Onoj koja je prva povjerovala. Majko Božja na nebo Uznesena, Kraljice Neba i Kraljice Hrvata, moli za nas, za naše obitelji, za našu Domovinu i sav svijet!”

U svetištu Gospe Sinjske na slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo okupilo se više od sto tisuća vjernika iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i šire. Hodočasnici, od kojih su neki pješačili i po nekoliko sati, u svetište su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima pa im je već od 3 sata na raspolaganju za sakrament pomirenja bilo mnoštvo svećenika.

Slavlje misa započelo je u 4 sata, a mise su potom slavljene svakih sat vremena, sve do 9.30 sati kada je slavljenje zvona i sviranje fanfara označilo da iz Gospina svetišta kreće svečani ophod – tradicionalna procesija gradskim ulicama sa slikom čudotvorne Gospe Sinjske.

Staru Gospinu sliku, okićenu zlatom, dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima nosili su alkarski momci u starim odorama, a uz njih u procesiji su sudjelovali i alkari, bogoslovi, redovnice, djevojke u narodnim nošnjama, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, hrvatske vojske, MUP-a, braniteljskih udruga, majke, vjeroučitelji, vatrogasci, profesori, glazbenici, djelatnice Caritasa župe Sinj, poduzetnici, medicinsko osoblje, različite crkvene i civilne udruge te puk grada Sinja i cijele Cetinske krajine. U procesiji ulicama Grada bila je nošena i zlatna krunica, koja će biti blagoslovljena 22. rujna 2016., upravo na 300. obljetnicu krunjenja. To je zavjetni dar Gospinih štovatelja, koji će kao trajan spomen proslave ostati u Svetištu.

Euharistijsko slavlje, kao i svečani ophod, predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko-makarski, u koncelebraciji s provincijalom fra Joškom Kodžomanom, sinjskim gvardijanom fra Petarom Klapežom, župnikom Gospe Sinjske fra Pericom Maslaćem, dekanom Cetinskoga dekanata don Stipom Ljubasom i brojnim svećenicima.

U pozdravu na početku homilije nadbiskup Barišić je rekao da ih svetkovina Velike Gospe sve povezuje u jednu veliku obitelj koja se diljem Domovine u našim marijanskim svetištima okuplja oko nebeske Majke Marije. Podsjetio je da se ovogodišnja svetkovina Velike Gospe događa u Godini izvanrednog jubileja milosrđa Božjega, povodom kojeg su i u svetištu Gospe Sinjske otvorena “Sveta vrata” jubilejskog oprosta, kako bi još svjesnije otkrivali i svjedočili radost pomirenja i praštanja u svim oblicima našeg zajedništva: u braku i obitelji, u Crkvi i društvu. “Bog je ljubav. Milosrđe je bitna oznaka Boga, najčudesnije svojstvo Njegove ljubavi. Bog, bogat milosrđem, pokaza nam najveću gestu ljubavi u Licu svoga milosrđa, Kristu Spasitelju, rođenom od Djevice Marije. Isus Krist je vidljivo lice, portret milosrđa Božjega. Nebeski Otac, u svojoj milosrdnoj ljubavi, oprašta nam i pomiruje nas sa Sobom i bližnjima. Radostan je da nam može oprostiti, i nikada se pri tome ne umara. Nitko se od nas pred Njim ne može pozivati na svoju pravednost, već samo na milosrđe Njegovo. Radosna je ovo vijest za sve nas: Bog je milosrdni otac! Ovu životvornu i spasonosnu istinu, nužno je otkrivati i svjedočiti, te konačno živjeti u obiteljskim i društvenim odnosima. I Majka Marija, ‘puna milosti’, djelo je Božje ljubavi”, istaknuo je i pozvao okupljene da tom radosnom istinom o Bogu i čovjeku osvjetljavamo našu stvarnost. Upozorio je kako se događa da smo uvijek skloni za sebe tražiti milost, a nemilosrdno druge optuživati i podizati zidove prema njima te da nam zamamnost grijeha daje lažna obećanja da je sreća u sebičnosti, autonomiji i samodostatnosti.

Razmišljajući o sebičnosti koja razara obitelj, prijatelje i cijelo društvo, rekao je da nam je “potreban i moguć izlazak – ekstasis – iz naše zatvorenosti. Ali ne izlazak koji bi naš duh i srce vezao uz stvari – imati, jer to bi bila naša degradacija. Bio bi to izlazak u prazno – apostazija – otpad od Boga, udaljavanje od sebe i bližnjega. Samo otvorenost prema Bogu i čovjeku, ispravno vrednuje osobu i stvari, cilj i sredstva. U takvom odnosu se i različitosti u društvu ne vide više kao podjele i suprotstavljanja, nego mogućnost bogatijeg zajedništva u različitosti”.

Govoreći o humanijoj i uspješnijoj budućnosti hrvatskoga društva i o blagoslovljenom zajedništvu u braku i obitelji, mons. Barišić istaknuo je kako je nužno da, poput Majke Marije koja u pohode Elizabeti žurno hita, i mi što prije učinimo jedan korak, korak lustracije. “Ali koju i kakvu lustraciju? Lustracija znači čišćenje. Doista, svima nama potrebno je pročistiti svoju savjest, dušu i srce, duh i oko. Potrebna nam je lustracija naših podjela, mržnje, predrasuda, kako bismo mogli prepoznati u svakom čovjeku svoga bližnjega. Potrebna nam je lustracija brvna iz našega oka kako bismo bolje vidjeli i pomogli drugima da i oni lakše izvade trun iz svoga oka. Prije svega, potrebno nam je lustrirano – čisto srce, jer srcem se bližnjega najbolje vidi i razumiju njegove potrebe”. Naglasio je da nam taj hitni korak pomaže osjetiti poteškoće drugih, osposobljava nas za solidarnost i pravednost koja svoju puninu nalazi u milosrdnoj ljubavi. Pojasnio je da nam sam Bog prvi daje primjer praštanja te da se u sakramentu pomirenja događa čudesna lustracija oproštenja naših grijeha protiv Boga i čovjeka, naše apostazije – otpada od Boga i bijega od bližnjega. Također, i naša molitva za druge, kao i duhovna i tjelesna djela milosrđa, otvaraju nas prema onima od kojih nas je udaljila šutnja, uskraćeni pozdrav ili mržnja u srcu.

“Pomozi nam Blažena Djevice da u ovoj jubilejskoj godini milosrđa skratimo put pomirenja i ubrzamo vrijeme našega oproštenja. Prati nas, Majko milosrđa, da naša domovina Hrvatska raste u pravdi i istini, miru i pomirenju. Da gradeći naše zajedništvo u različitosti, budemo otvoreni budućoj slavi Tvoga i našega uznesenja, po istom Kristu, Gospodinu našem”, zaključio je nadbiskup.

Na kraju misnog slavlja, na kojem je pjevao zbor Svetišta, hodočasnicima se obratio upravitelj svetišta fra Petar Klapež. Slavlje je završilo nadbiskupovim blagoslovom, pjesmom “O Gospe Sinjska” te državnom himnom “Lijepa naša”. Praćena alkarima i alkarskim momcima, svećenicima i nadbiskupom, Gospina slika je u procesiji vraćena u crkvu Gospe Sinjske.

IKA | Bitno.net