Prof. Dubravka Hrabar: Brak kao životna zajednica žene i muškarca treba biti ustavna kategorija
Prenosimo razgovor s prof. dr. sc. Dubravkom Hrabar, predstojnicom Katedre za obiteljsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autoricom više desetaka znanstvenih radova objavljenih u domaćim i stranim znanstvenim publikacijama te dobitnicom nagrade Vlade Republike Hrvatske za životno djelo „Nagrada za promicanje prava djeteta“ koju je dobila 2005. godine.
Bila je članica Vijeća za djecu pri Državnom zavodu za zaštitu materinstva djece i mladeži, članica Povjerenstva za etiku i deontologiju Zbora liječnika Hrvatske, Nacionalnoga povjerenstva za medicinsku oplodnju, te nekoliko Vladinih radnih skupina (za izradu nacionalnog programa za Rome, za zaštitu djece i mladeži od štetnog utjecaja medija).
Profesorice Hrabar, u nekoliko ste navrata bili članicom radnih skupina ministarstava za izradu nekoliko zakonskih prijedloga (Zakona o braku i porodičnim odnosima, Obiteljskog zakona …). Krenimo od obitelji. Zašto se za obitelj kaže da je temeljna sastavnica društva?
Tisućljetno iskustvo nas uči da zdrava i prosperitetna društva počivaju na zdravoj obitelji. Kroz povijest su propale civilizacije u kojima je bila narušena osnovna kohezija između članova obitelji. Pravno gledajući, svi relevantni međunarodni dokumenti prepoznaju obitelj kao temeljnu jedinicu društva, a za zaštitu djece koja nemaju boljeg prirodnog okruženja za zdrav rast i odrastanje od obitelji, važna je Konvencija o pravima djeteta koja u uvodu kaže da „… obitelji, kao temeljnoj društvenoj skupini i prirodnom okružju za odrastanje i dobrobit svih njezinih članova, a posebice djece, treba omogućiti potrebnu zaštitu i pomoć kako bi mogla u potpunosti preuzeti svoje odgovornosti u zajednici…“. Psihološki gledano, mnoga istraživanja o djeci bez roditelja i onoj koja odrastaju u potpunoj i skladnoj obitelji, govore o životnim prednostima odrastanja u obitelji.
Zašto je obitelj važna za hrvatsko društvo s pravnog i političkog stajališta te zašto je za državu nužno štititi obitelj i brak?
Hrvatsko društvo je danas razoreno zbog mnogih loših okolnosti, od kojih na neke nismo mogli utjecati (rat), do onih koje bez mnogo razmišljanja usvajamo iz pomodarskih razloga, iz želje da budemo „kao veliki“, bez kritičnog promišljanja je li to za nas kao pojedince i zajednicu dobro. Moralne vrijednosti su negdje nestale, vrijednosni sustav se promijenio, a sve se mijenja iz jednostavnog razloga što je „zgodno promijeniti sve što se može promijeniti“. No, to uvijek i nije dobro, a svjedoci smo nastojanja da se oblici obitelji transformiraju, da joj se dade neki novi sadržaj. Mišljenja sam da tradicionalni oblici obitelji – majka, otac i dijete, uz raznovrsnu podršku društva mogu biti jamstvo „ozdravljenja“ hrvatskoga društva. Pravna zaštita obitelji odgovor je na zahtjeve koje se pred svaku državu koja je potpisnica međunarodnih ugovora stavljaju, pa tako i pred Hrvatsku.
Za brak se može kazati da je pravno najsigurniji institut, puno sigurniji od izvanbračne zajednice, jer s jedne strane odražava formu i provjeru pretpostavaka koje bračni drugovi moraju ispuniti da bi on nastao i bio pravno valjan, a s druge strane jest čvrst okvir u kojem su zadana „pravila igra“. Nije prolazan, fluidan, neobvezujući kao izvanbračna zajednica, i ulazeći u brak mi čak i na podsvjesnoj razini težimo njegovome održanju, jačanju, poboljšanju. Znamo da postoji izlaz iz njega (razvod), no istodobno smo svjesni da je važan za nas osobno, da je trajan (ne i neraskidiv), ali bi trebao biti i važan društvu. Jer dobri, stabilni brakovi odslikavaju se i u nutrini i vanjštini žene i muškarca, koji su zadovoljni osobno, privatno, ali i na poslu, u društvu itd.
Kako je definiran brak u Ustavu Republike Hrvatske?
Ustav nema definiciju braka, već zakonodavcu prepušta da sve o braku uredi zakonom. Obiteljski je zakonodavac definirao brak (još u propisima nakon II. Svjetskoga rata) kao životnu zajednicu žene i muškarca (upravo ovim redoslijedom kao ustupak ženama nakon godina i godina potčinjenosti i neravnopravnosti) uređenu zakonom.
Što bi značilo uvođenje odredbe po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca u Ustav Republike Hrvatske?
Smatram da bi definicija braka u Ustavu bio dobar potez ustavotvorca, jer bi time postalo jasno da brak pripada samo ženi i muškarcu, da je to institut koji je namijenjen heteroseksualnim osobama, jer to jest njegov smisao, dok određena prava koja u smislu životne zajednice traže homoseksualne osobe, ako je to volja zakonodavca, mogu biti predmetom rasprave, no nipošto ne i brak. To bi bilo kao da npr. institut posvojenja koji je definiran kao pravni oblik zbrinjavanja djeteta bez roditelja i omogućavanja roditeljstva, odjednom „ispunite“ nekim drugim sadržajima kao npr. da je to način kako punoljetna osoba može steći državljanstvo, i sl. Zna se što je brak, koja mu je definicija, koji mu je životni i pravni sadržaj i značenje. Osobno bih voljela da u Ustavu stoji da je „brak životna zajednica žene i muškarca“. Ostale pojedinosti treba prepustiti (kao što i jest) zakonodavcu.
Je li za istospolne parove diskriminirajuće ako nemaju ista prava?
Ne bih rekla da su istospolni partneri time diskriminirani. Nijedan međunarodni dokument, pa ni europski što je važno istaknuti, ne obvezuje državu da homoseksualcima omogući sklapanje istospolnoga braka. Različitost u pravima je uvijek postojala i uvijek će postojati. Bitno je po meni da ne postoji različitost postupanja prema raznim osobama u istim situacijama. Osim toga, i postojeći (izmijenjeni) Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao uostalom i mnogi slični u drugim zemljama, navodi kako se diskriminacijom ne smatra stavljanje u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava i obveza uređenih Obiteljskim zakonom, osobito u svrhu legitimne zaštite prava i dobrobiti djece, zaštite javnog morala i pogodovanja braku. Dakako, upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna.
U dva ste navrata bili članicom delegacije Republike Hrvatske za obranu izvješća o pravima djeteta pri Odboru za prava djeteta u Genevi. Gdje su djeca u svemu tome?
Čak i tri puta sam bila tom prigodom u Genevi (treći put povodom izvješća o dvama Konvenciji o pravima djeteta pridruženim protokolima). Odbor jako pazi na stanje prava djece i nastoji obratiti pažnju na specifične probleme djece i njihovih prava u svim zemljama svijeta. Znamo da problemi djece i kršenje njihovih prava nisu isti u Južnoj Americi, Skandinaviji, Aziji ili Africi. Djeca su apsolutni postulat i središte prosudbe svih izvješća pri Odboru. Dosadašnja izvješća su bila izvrsna, Hrvatska se svrstala među najbolje države svijete glede zaštite prava djece. Vidjet ćemo kako će biti pri ocjeni posljednjeg izvješća.
Što vama osobno znače brak i obitelj?
Za mene je obitelj svetinja. U mojoj rođenoj obitelji sam dobila sve ono što me danas čini ovakvom kakva jesam i ponosim se mojom majkom i mojim ocem. Moja sadašnja obitelj – suprug i moja djeca su mi smisao postojanja. Nijedna žrtva za njih nije teška. Trudim se djeci prenijeti ljubav i dobro kako i oni jednoga dana ne bi posustali u tom divnom davanju. Obitelj je moj prvi poziv, a poslije toga dolazi sve ostalo.
