Sve nas je pogodila jučerašnja tragedija na Rabu.
Jedan život je prekinut.
Dijete — anđeo malenih ruku, toplo srce neba na zemlji — ispalo je iz očevih ruku.
I otišlo.
Prebrzo.
Prebolno.
Pretiho.

Ali, molim vas…
Nemojmo suditi.
Ne tražimo krivca.
Ne otvarajmo rane koje već krvare.
Jer nijedan sud ovog svijeta ne može biti gori od boli koju taj otac već sada nosi.
Jer nijedno “zašto” ne može vratiti vrijeme.
Jer nijedna analiza ne može zagrliti majčino srce koje vapi, jeca i puca u tisuću komadića.

To dijete sada nije izgubljeno. Ono je pronađeno — u naručju Oca nebeskoga.
Tamo gdje su suze otrte.
Tamo gdje je bol iscijeljena.
Tamo gdje je svjetlost veća od tame.
Ali ovdje… ovdje ostaje tuga.
Ovdje ostaje otac slomljen, majka nijema, rodbina zbunjena, prijatelji izgubljeni.
Potrebna im je naša podrška.

Zato, molim vas:
Ne sudimo.
Ne postavljajmo pitanja koja režu dublje nego što itko može podnijeti.
Ne izgovarajmo rečenice koje zvuče kao sol na otvorenu ranu.

Umjesto toga — budimo ljudi.
Budimo brat i sestra.
Budimo rame, šutnja, molitva.
Budimo prisutnost koja ne osuđuje, već grli.
Budimo ljubav koja ne analizira, već ljubi.

Sada nije vrijeme za riječi,
nego za suze.
Za šapat koji kaže:
Tu sam. S tobom sam. I ne idem nikamo.
Neka nas ovo ne podijeli, već ujedini.
Neka nas ne okameni, već probudi.
Da ljubimo jače.
Grlimo češće.
I zahvaljujemo za svaki dan — jer ništa nije zajamčeno, osim ljubavi.