Intervju s predsjednikom HBK nadbiskupom Marinom Srakićem u uskrsnom broju “Žive zajednice”.

Pastva

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić je u razgovoru s dr. Adolfom Polegubićem u uskrsnom broju Žive zajednice, mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, istaknuo da je nemjerljivo ono što je Hrvatska inozemna pastva tijekom proteklih sto, do sto dvadeset godina učinila za Hrvate katolike izvan domovine, a najviše su za to zaslužni pastoralni radnici, misionari na terenu.

Istaknuo je da Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH svake godine bar na jednom zasjedanju raspravljaju o pitanjima inozemne pastve i svaki puta se nameću nove poteškoće kojima je teško doskočiti.

“Zbog događaja koji su se zbili prije dvadesetak godina naše iseljenike sam uspoređivao s Josipom Egipatskim koga su braća prodala, ne znajući da će im upravo on pomoći i spasiti ih od sigurne propasti. I naši iseljenici su na neki način “prodani” od strane one politike koja ih je primorala potražiti kruh i egzistenciju izvan domovine. Oni su kasnije pritekli u pomoć u veoma teškim vremenima Domovinskog rata. U isto vrijeme bili su “veleposlanici” svoga naroda i svoje Crkve. Nažalost, to se zaboravlja i ne cijeni dovoljno. Naše dvije Biskupske konferencije zajednički vode brigu o inozemnoj pastvi uzimajući u obzir zahtjeve i pravila mjesnih Crkava”, rekao je nadbiskup Srakić.

Upozorio je i kako je svećeničkih i redovničkih zvanja sve manje, “nedovoljno čak i za nas ovdje u domovini, a pogotovo za inozemnu pastvu, pa se pojedine misije moraju zatvarati ili fuzionirati”. “Misionari ili župnici u inozemstvu su sve stariji. Nekada bismo nešto htjeli sačuvati, ali uz najbolju volju to ne možemo. Zbog masovnog odlaska u iseljeništvo, broj obitelji u domovini, posebno u nekim krajevima, drastično se smanjio, a isto tako i broj djece. Zbog dovoljnog broja svećenika koji su dolazili iz domovine nismo posvećivali dovoljnu pozornost na djelo zvanja u inozemstvu. Malo je zvanja iz “gastarbeiterskih” obitelji, a kako bi nam bili od koristi oni koji osim hrvatskog znaju i neki drugi jezik! Pogotovo danas kada biskupi mjesnih Crkava traže poznavanje i jezika i prilika od strane onih koji žele pastoralno djelovati među svojim sunarodnjacima. Svjesni smo i toga da su mnogi naši vjernici, posebno iz Bosne, otišli u inozemstvo i tijekom Domovinskog rata. Valjalo bi ispravljati ranije propuste te barem sada intenzivnije kroz pastoralno djelovanje među našim iseljeništvom, osobito među mladima koji se okupljaju u Hrvatskim katoličkim misijama i župama, buditi nova svećenička i redovnička zvanja. U protivnom se može dogoditi da te zajednice postupno ostanu bez željenih pastira”, poručio je nadbiskup.

Istaknuo je i kako je “pred nama „treća generacija” naših iseljenika koja sve manje poznaje jezik i koja se drugačije odnosi prema „Domovini svojih otaca”. “Ona se udaljuje od stare domovine, htjeli mi to ili ne. Unuci naših radnika pohađaju inozemstvu škole, druže se sa svojim vršnjacima drugih nacionalnosti. U takvoj situaciji ne bismo ih smjeli izgubiti kao vjernike-katolike. Još uvijek treba podržavati vezu i s vlastitim narodom i sa svojom Crkvom. Pune crkve naših iseljenika znak su da se na tom području mnogo radi i od strane misionara i od strane roditelja”, izjavio je nadbiskup. “Jasno, ni mjesne Crkve u inozemstvu ne mogu ostati nezainteresirane za ta pitanja. Njima je stalo da se vjernici sačuvaju, dakako uz njihove župne i druge zajednice. Neki to nazivaju „asimilacijom”, ali najgore bi bilo kad bismo, u slučaju nedostatka hrvatskih misionara vjernike ostavili nezbrinutima u pogledu vjere. Mi se moramo suočiti s tim pitanjem, ali ne samo mi. O tome razmišljaju i biskupi mjesnih Crkava u kojima naši iseljenici žive. Nije dobro zauzeti negativan stav prema onima koji se pomalo uključuju u život mjesne Crkve u kojoj danas žive. Nije negativno kad čujemo da su poneki od naših ljudi članovi pastoralnih ili drugih vijeća u župi u kojoj žive. Naprotiv! Teška srca gledamo što se događa, ali neke stvari ne možemo predusresti”, rekao je nadbiskup.

Na pitanje kako kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Srakić gleda na cjelokupno domovinsko i crkveno djelovanje prema hrvatskom iseljeništvu, istaknuo je:
“Gledam sa zabrinutošću. U nekom smislu i s osjećajem nemoći pred problemima. Možemo imati dobru volju, ali ona nije dovoljna u nekim situacijama. Briga o inozemnoj pastvi treba biti briga svih nas, a ne samo nekih biskupa ili nekih redovničkih zajednica. Neki će biskupi s pravom priznati da je to njihova briga, ali to u nestašici zvanja mogu samo konstatirati i ništa više. Na Izakovo pitanje „Oče, a gdje je janje za žrtvu?”, Abraham je odgovorio: „Gospod će već providjeti janje za žrtvu!”. Moramo upeti sve sile, ali računati i na to da će Gospod providjeti”.(ika/bitno.net)