enciklika laudato si

Enciklika Hvaljen budiLaudato si, važan je dio programa koji je sadašnji papa pred Crkvu stavio već u trenutku kada se prvi put predstavio izabranim imenom najpoznatijeg siromaha iz Asiza – Frane. No, je li ta Papina poslanica revolucionarna novost u Crkvi kako su je protumačili brojni uglednici društvenog i političkog života među kojima i hrvatska zelena ljevica, ili je njegova enciklika u biti na tragu i dosadašnjeg nauka Crkve? Istog onakvog kakvog su prenosili i njegovi prethodnici: papa Benedikt XVI. i sveti Ivan Pavao II., ili puno ranije papa Lav XIII., te mnogi drugi veliki crkveni oci.

Već sami odabir imena – Frane, sažetak je i programsko utjelovljenje tri temeljne odrednice koje ovaj papa isusovac opetovano ponavlja, smatrajući ih prijeko potrebnim odgovorima na izazove u kojima se nalazi suvremeno društvo.

Prva je ta da je zadatak svakoga čovjeka „brinuti se za sve stvoreno“, i to s punom sviješću o individualnoj odgovornosti za osobne postupke. Osim što to nije propustio više puta naglasiti u svojoj novoj enciklici, Papa je to već i ranije, iznimno jasno i s protokolarnom izravnošću prilično neuobičajenom za rimske prvosvećenike, rekao rukovodećim političkim elitama u Europskom parlamentu i Vijeću Europe, tijekom svoga prošlogodišnjega posjeta Strasbourgu. „Osobno ste odgovorni za sudbine onih koji su vas izabrali, vaša je zadaća učiniti sve što možete da ova naša zajednička kuća bude bolji dom za sve ljude!“

Naravno, za papu Franu briga o stvorenome ne znači samo poduzimanje konkretnih koraka da nam svima “na zemlji bude dobro”, nego i nužno postavljanje svakoga od nas u ispravan red stvari, u prvom redu u odnosu prema zajedničkom Stvoritelju. Štoviše, za Franu je, upravo isusovački, postavljanje svakoga stvorenog čovjeka u pravilan odnos prema Bogu, zapravo rješenje svih njegovih patnji. Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega prirodno je stanje čovjeka kao izvorne slike Božje. Baš zato, želi reći Papa, nije na čovjeku da se Boga igra, nego da Boga hvali (laudare!), i to za sve dobro koje mu je Bog učinio i za sva dobra koja mu je dao.

Jasno se iz Franine enciklike iščitava i nešto što bi njegovi novi prijatelji na zelenoj ljevici rado zaboravili, dodajući mu naljepnicu marksista. Etički pluralizam za katolika je neprihvatljiv, ponavlja Papa, i to u vrlo sličnom obliku u kojemu je to još prije napisao papa emeritus Josef Ratzinger u svojoj doktrinalnoj noti o sudjelovanju katolika u političkom životu. Bog je izvor svega moralnog reda i čovjek je, kao slika Božja, pozvan da taj red poštuje. S tim u vezi, važno je naglasiti koliko se jasno u ovoj enciklici razabire kako sadašnji papa čvrsto stoji na pozicijama svojih prethodnika, i to u potpunom suglasju s dosadašnjim učiteljstvom Crkve.

Upravo je to važno podcrtati svim onim sudionicima politike na lijevom spektru koji bi se pod krinkom zelenila, rado htjeli sakriti pod plaštom pape Frane. Da, Papa jest za brigu o ekonomskim i prirodnim resursima, promovira zaštitu okoliša i prirode te jačanje svijesti o klimatskim promjenama i o održivom razvoju našega planeta. No, Papa svojom enciklikom nije nikakav revolucionar, nego nastavljač djela svojih prethodnika. To što neki sve ono što Frane iznosi osvajačkim osmijehom nisu mogli iščitati u znatno slojevitijim tekstovima njemačkoga pape profesora – Ratzingera, nije problem Crkve, nego onih koji ne znaju ili taj stav ne žele iščitati.

Druga ključna odrednica, ona je kojom prst upire prema multinacionalnim kompanijama i svima koji izrabljuju svijet “periferije”, a to su siromašni.

“Ne zaboravi na siromašne!” rekao je Frani u konklavama kardinal Claudio Hummes, i sam brazilski fratar, koji je dobro znao kako je teško kada se kapitalizam pretvara u robovlasnički odnos. I Frane ih zaista nije zaboravio, zaobilazi centre i odlazi na «periferiju», među odbačene, među one koji nisu dobili pravedan dio dobara koji im kao stvorenima od Stvoritelja i pripada. Upravo je ovdje Papa najžešće osudio iskrivljavanje moralnoga reda, ne kao komunist, marksist, ljevičar ili socijalist. Sasvim suprotno, učinio je to kao rimski biskup, kao čuvar crkvenog nauka, jednako kao što je to učinio papa Lav XIII. svojom enciklikom Rerum Novarum 1878. godine dok je industrijska revolucija razdirala socijalno tkivo tadašnjega društva te jednima sve više davala, a drugima sve više uzimala.

Nije se ovim korakom Papa uključio odjednom u sve socijaldemokratske partije svijeta, nego je odvažno nastavio nešto sasvim drugo, nastavio je dalje promovirati socijalni nauk Crkve. Ukratko, rekao je, kao što to stoljećima već govore oni koji se smjenjuju na Petrovoj Stolici, da Crkva ne podržava izrijekom niti jedan politički program s njegovim razrađenim socio-ekonomskim značajkama. Ne, jedan je i jedini program Crkve, ponavlja Frane, kao što je to kod nas znao reći nadbiskup Alojzije Stepinac, a to je Kristovo evanđelje, radosna vijest! Drugim riječima, uređenje društva zadatak je legitimno izabranih predstavnika naroda, a ne Crkve, čija je zadaća biti moralni korektiv koji svakome donosi radosnu vijest o spasenju.

Na koncu, treći korak koji Papa uvodi kao krunu svoga pontifikata jest milosrđe. Možda će se nekome činiti da baš ono nema nikakve veze s cirkularnom ekonomijom, održivim razvojem, i sličnim donekle okolišnim pojmovima. Za Papu je problem u samom ishodištu ekonomske politike, koje u današnjem svijetu ne čini milosrdna ljubav, nego glad za profitom. Frane je ovdje jasno isusovac, čovjek kojemu je ignacijanski ispit savjesti ključan faktor individualnog postupanja u svijetu. Skrbim li se za bližnjega? Jesam li prema bližnjemu milosrdan? To su varijable Papine ekonomije. S druge strane, proglašenjem Jubileja milosrđa, Papa se ponovno vraća na Boga, ponavljajući koliko je čovjekova ekonomska sreća, kao i svaka njegova druga sreća, povezana s Božjom blizinom.

Zaključno, u tim je trima odrednicama sažetak Papine enciklike: briga o svemu stvorenom, briga o siromasima te milosrđe kao kruna kršćanske ljubavi.

Za ljevicu u Hrvatskoj možda razočaravajuće nerevolucionarno, za desnicu svakako putokaz da u svom političkom radu ima novo sidro za koje se može čvrsto uhvatiti.

dr. sc. Mario Šiljeg | Bitno.net

Autor je bivši ravnatelj Agencije za zaštitu okoliša i docent na Geotehničkom fakultetu u Zagrebu. Tekst je u skraćenom obliku originalno objavljen u Večernjem listu. Objavljujemo ga uz dopuštenje autora.