Možeš li se malo predstaviti?

Zovem se Tomislav Vujeva, imam 33 godine. Dolazim iz Livna, gradića u Bosni i Hercegovini, 100 km istočno od Splita. U Družbi Isusovoj sam već 9 godina, ušao sam 26.09.2012. U Livnu sam završio osnovnu i srednju školu, zatim sam završio Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Na predzadnjoj godini fakulteta odlučio sam da želim postati isusovac. Te godine sam se javio našim patrima u Zagrebu. S faksa sam direktno ušao u novicijat. Zatim je slijedio klasičan put koji prolazi svaki isusovac; novicijat, dvije godine studija filozofije na Jordanovcu, magisterij-pastoralna praksa koju sam imao godinu dana na Kosovu i godinu dana u Opatiji, zatim tri godine teologije u Rimu na Gregorijani. U travnju ove godine sam zaređen za đakona, nedugo sam zaređen za svećenika. Volim fotografirati i planinariti. Smatram da je jedno od povlaštenih mjesta gdje možemo susresti Boga upravo priroda.

Kako si doživio poziv

Kao mali bio sam jako pobožno dijete i kad bismo bili na misi govorio sam da želim biti mali fratar misleći na ministrante. To je bio moj prvi bliski kontakt sa svećenicima i redovnicima općenito. Sada mogu sa sigurnošću reći da su se tu rodile klice mog poziva, ta želja da budem blizu oltara, da pomažem fratrima i da budem s njima. Kasnije u pubertetu, kako to obično bude, želja za odlaskom u crkvu je splasnula i uopće nisam razmišljao o  zvanju, sigurno ne o isusovcima jer tada nisam znao ni da postoje. Bez obzira na to, i tada su crkva i vjerski život bili važni za mene. Uslijedio je period lutanja i traženja te sam na trećoj godini studija počeo zapitkivati sam sebe jesam li zaista vjernik ili se samo pravim da jesam. To razdoblje bila je prekretnica u mom životu kada sam ponovno počeo intelektualno istraživati vjeru, ali i intenzivnije prakticirati molitvu. Naučio sam više o meditaciji, čitanju časoslova i lectio divina te mi je to pomoglo da shvatim tko sam zapravo. Kako se bližio kraj faksa, počeo sam se pitati što će biti nakon, te su se pojavljivali strahovi kako će mi izgledati budućnost. U tom periodu moja večernja molitva bila je samo jedna rečenica „Bože, prosvijetli mi pamet“. Taj period moje osobne neizvjesnosti trajao je oko godinu dana dok nisam doživio milosni trenutak u kojem sam shvatio da trebam biti svećenik. Ta spoznaja činila se kao najprirodnija stvar za mene i odlučio sam slijediti tu milost.

Kako si se odlučio baš za Družbu Isusovu?

Znao sam da želim biti redovnik budući da su me zajednica i zajednički život privlačili. Prva ideja bila mi je da idem u fratre budući da sam njih prve susreo i učio od njih  još kao mali. Ali nikako se nisam uspio odvažiti i javiti im se. Zatim sam se sjetio isusovaca s kojima me upoznao moj otac koji je kod njih išao na vjeronauk i počeo ih više istraživati. Odlučio sam da ću u isusovce, ali sam se osjećao jako entuzijastično oko te odluke pa sam odlučio pričekati neko vrijeme kako bih mogao razlučiti je li to zaista za mene ili je neka prolazna euforija. U međuvremenu sam proučavao i druge redove, ali isusovci su mi ostali prvi izbor. Naposljetku prevagnulo je to što sam čitao o sv. Ignaciju. Privukla me ta jednostavnost kod njega. Također me isusovcima privukao dualitet akcije i kontemplacije u jednom, molitva i rad koji se međusobno prožimaju. Nakon što sam saznao dovoljno informacija, javio sam se isusovcima. Rekli su mi da pričekam još godinu dana dok ne završim fakultet pa ako ću tada još uvijek imati želju, da onda uđem u Družbu.

Kako si se osjećao kada su ti rekli da moraš pričekati još godinu dana?

Iskreno, bio sam spreman ostaviti sve i otići u novicijat. Sebe sam uvjeravao da ću sve prekinuti i reći da odmah dolazim. Bilo mi je drago i laknulo mi je kada su rekli da pričekam jer roditelji tada još uvijek nisu ništa znali. Shvatio sam da mi godinu dana ne mijenja ništa ako je to to, te da ću i nakon godinu dana biti presretan da uđem u novicijat i postanem isusovac.

Kako je obitelj reagirala?

To je bilo malo čudno. Došao sam kući i cijelo ljeto izbjegavao taj razgovor iako mi je pater rekao da moram s njima pričati. Nakon par večeri neuspjelih pokušaja, rekao sam sam sebi “sad ili nikad”. Rekao sam im da im moram nešto ozbiljno reći, te ih obavijestio o svojoj odluci da postanem svećenik, isusovac. Mislim da u početku nisu povjerovali. Bili su dosta suzdržani te su mi samo rekli da imam dovoljno godina da sam odlučim kamo idem.  Pretpostavljam da nisu ozbiljno shvaćali da će se to stvarno dogoditi. Tek kada je za Uskrs iduće godine došao jedan pater da upozna obitelj i da vidi odakle sam, postalo im je jasno da ozbiljno razmišljam o tome.

Je li bilo nešto što te odvlačilo od tvoje odluke da postaneš svećenik?

Susret s realnim ljudima je uvijek izazov. Tu te mogu stvari odvlačiti ili privlačiti. Za mene je izazov bilo iskustvo na svom magisteriju, prvoj godini prakse, na Kosovu. Tamo sam bio u međunarodnoj zajednici, ali naglasak je bio njemački, bili su isusovci iz njemačke provincije. Bio sam u apostolatu koji se bavi isključivo ljudima druge vjere što je za mene osobno bio jako veliki izazov. U početku mi je to iskustvo bilo teško, pomiriti se sam sa sobom da sam ja tu kao redovnik. To je bio socijalni apostolat i bilo je u mome viđenju toliko daleko od onoga što sam ja zamišljao u budućnosti kao isusovac da je dovelo do određenih sumnja i propitivanja mojih odluka. Nije tu bilo propovijedanja ni naviještanja Evanđelja, nema molitvene zajednice. Naša misija je bila da pomognemo mladima u školi i Romima da postanu boljim i slobodnijim ljudima. Jer ako je čovjek slika Božja, iako mu ne naviještaš za Krista direktno, dovodiš ga bliže Kristu. U tom trenutku nisam bio u stanju to shvatiti, ali s vremenom sam shvatio.

Koje ti je bilo mladomisničko geslo?

Geslo je glasilo iz 2 Kor 5,21: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“

To mi je ostalo iz jednih duhovnih vježbi koje sam imao prije par godina gdje mi je bilo zapelo za uši. U biti ta činjenica da je križ potreban, na kraju Uskrsnuće je naš konačni cilj u životu. To je ono što nam je Krist omogućio. Unatoč svim tim mojim slabostima i manama, On je taj dio uzeo na sebe. To ne znači da ću ja raditi što god hoću jer je On to sve ponio. Znači, da i to što nije baš najbolje kod mene, On je to već uzeo i On je to transformirao na način da meni omogući da pređem preko i mimo toga dalje od onoga što me možda sada definira, da pređem dalje od negativnog i da u konačnici mogu pristupiti tom Uskrsnuću na neki način.

Što bi za tebe značilo geslo „Sve na veću slavu Božju“?

Rekao bih na prvu da to nije perfekcionizam, kako to obično biva. To je doslovno kako je Mala Terezija živjela, u svakoj maloj stvari to posvetiti i Bogu zahvaliti. Da sve šta radiš, radiš s dobrom namjerom, iz ljubavi prema bližnjemu i iz ljubavi prema Bogu. Iako u tom trenutku možda nisi eksplicitno svjestan toga da je konačno to tvoje unutarnje usmjerenje. Zapravo to znači da nije važno hoćeš li napraviti 5 pastoralnih centara ili biti župnik u nekom selu jer što god da činiš činiš iz te ljubavi, sve je jednako važno.

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu za isusovce?

Bitno je da osoba dođe i vidi. Ako osjetiš to nešto, dođi i popričaj s nekim isusovcem. Dođi i u novicijat. Dođeš li tamo i na samo 3 dana i to je dobro jer si u 3 dana vidio da to nije za tebe. Važno je da se osoba odvaži.

Imaš li za kraj neku poruku za dečke koji razmišljaju o pozivu?

Ako se stvarno dvoumiš, ako razmišljaš je li to za tebe, moraš napraviti neki iskorak i neki pomak. Moraš napraviti neki prvi korak, je li to razgovor s duhovnikom ili se barem povjeriti prijatelju. Mnogi ljudi kasnije žale ako to ne slijede. Ima mnogo ljudi koji dođu, postanu redovnici, uđu u sjemenište, u bogosloviju, i odu, ali odu s nekim mirom jer su nešto dobili iz tog procesa. Dobili su samopouzdanje, neko bolje razumijevanje sebe, produbljivanje u vjeri. S jedne i s druge strane mogu biti pozitivna iskustva, bez obzira kako to završi. Dođite i kušajte kako je dobar Gospodin.

Ako razmišljaš o pozivu, poslušaj savjet i – dođi i vidi. Pridruži nam se na vikendu razlučivanja za mladiće od 12. do 14. studenog i u zajedništvu otkrij je li to tvoj put. Prijavnicu možeš pronaći na poveznici. Hrabro samo!