Zahvaljujući ljubaznom dopuštenju gosp. Ivice Šole, ekskluzivno objavljujemo njegovu vrlo aktualnu kolumnu iz najnovijeg tiskanog izdanja “Obzora”, podlistka Večernjega lista.

Pedofili

Kada je umro prijatelj, pripovijeda Kundera, svi su slutili da je neku svoju tajnu odnio u grob. Upitavši ga, kao intimusa, što je pokojnik skrivao cijeli život, ovaj odgovori: «Nije pravi prijatelje onaj koji zna sve o svom prijatelju, već onaj koji si dozvoli da nešto ne zna.»

Svijet bez tajne, na bilo kojoj razini, je totalitarni svijet, totalitarno društvo, makar se radilo i o umjetničkom pokretu, nadrealističkom idealu bretonovskog tipa u kojem je poželjno da ljudi žive u kući od stakla. Nažalost, taj bretonovski ideal našao je svoje ostvarenje u totalitarizmima prošlog stoljeća koji su, gle cinizma, državu promatrali kao umjetničko djelo, o čemu zorno govori estetika nacifašizma. Jedan od temeljnih postulata fašističke države je apsorpcija privatnog od strane javnog, što je, u komunističkoj inačici, izrečeno staljinovskom zapovjedi kako «komunist ne smije imati privatni život». Drugim riječima, čovjekova nutrina pripada partiji, državi.

Ono što nijedan totalitarni režim u povijesti nije napravio na zakonskoj razini, ni Tito ni Hitler ni Staljin, kanila je hrvatska demokratski izabrana vlast: dokinuti ispovjednu tajnu. Nije hrvatski zakonodavac izuzetak po pitanju ovog totalitarnog pokušaja. U lipnju prošle godine irska je vlada, s pravom zgrožena držanjem pojedinih irskih biskupa oko zataškavanja seksualnog zlostavljanja djece, zaprijetila kaznom do pet godina zatvora svećeniku koji odbije odati ispovjednu tajnu ukoliko represivni organi države to od njega traže, ili ne prijavi mogućeg prijestupnika. Tako se jedno veliko zlo ide liječiti drugim, opasnim upadom države u ljudsku nutrinu, na području koje, ukoliko ne ostane tajno, gubi smisao svoga postojanja, ne samo sakramentalnog već i antropološkog, pri čemu se, usput rečeno, krše i drugi pozitivni zakoni te princip slobode vjeroispovijesti.

Braniti ispovjednu tajnu ne znači zataškavati pedofiliju, već braniti čovjekovu nutrinu, ma kakva ona bila, od presizanja Levijatana, od države sa fašističkom napašću.  Budući da je put u pakao popločan dobrim namjerama, ulaskom države u ispovjedaonicu otvara se i orvelovsko pitanje: Koje je to ministarstvo istine i po kojem ključu i kriteriju bi se procesuiralo ispovjednika da oda, ili ukoliko ne oda, što mu je penitent izgovorio? Zahvaljujući razvoju tehnologije postoje sasvim dostatna zakonska sredstva i procedure da se, mimo upada države u nutarnje područje kao što je sakramenat ispovijedi, sumnjiva osoba provjerava. Veliki Brat danas svakome može u par minuta pretresti mobitel, razgovore, sms-ove, mailove, računala, kao i drugim putovima provoditi istrage. Da ne bude nesporazuma, za pedofiliju i pedofile kao i zataškavače, ne treba biti milosti, ali u ime iste borbe, kao što je Bush učinio nakon napada na Blizance, vršiti nasilje nad temeljnim ljudskim slobodama, put je u foucaultovski panotizam totalitarnog tipa. Zar toga već nema previše?

Svježi je primjer u kojem je američki predsjednik Obama tražio od Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica da moraju vršiti kontracepcijske usluge u svojim institucijama, abortus uključujući, onima koji to zatraže iz raznih motiva. Kardinal Dolan, kao i drugi američki biskupi, ustali su protiv ovoga pozivajući se na američki Ustav i princip slobode vjeroispovijesti, tj. slobode savjesti nad čime, osim ako se ne radi o nacifašizmu, država nema vlasti, ne smije vršiti to nasilje. Zagovornici ovog Obaminog napada na ljudsku nutrinu, na slobodu vjeroispovijesti, uzvratili su podvalom, vratolomnom interpretacijom pri kojoj bi, pojednostavljeno, sloboda vjeroispovijesti (nutarnje područje) bila reducirana tek na slobodu kulta (izvanjsko, liturgijsko manifestacijsko područje), bez ikakvog korelativa na vrijednosni univerzum i građanski stav koji iz toga proizlazi. Pa bi katolik na misi i općenito u liturgiji smio pojati Bogu koliko ga je volja, ali bi u svojoj bolnici trebao slijediti državne naputke, premda se kose s njegovom vjerom i savješću. Ta drskost države u kontekstu raznih zakonskih prijedloga nije nimalo bezazlena, premda se skriva iza plemenitih ciljeva. Tako je i kod nas, nošen hvalevrijednom borbom protiv pedofilije, zakonodavac kanio napasti ispovjednu tajnu, uspostaviti državni nadzor i nad grobnom rakom pokojnog Kunderinog prijatelja koji je, kao i njegov imaginarni ispovjednik, na bijes Velikog Brata, tu tajnu odnio u grob, premda je, vjerujemo, bila banalna, ali izvan kontrole Levijatana. Borba protiv pedofilije treba biti beskompromisna. To je strašno bolno pitanje za sve. Ali ta borba ne smije se odvijati na način da se jedno zlo liječi drugim, da fašisti naganjaju pedofile.

Ivica Šola