Taj sam dan prolazila poznatom trešnjevačkom ulicom, ubrala divnu hortenziju pred obližnjom kapelicom i zastala pred tzv. Prozorom života. Pitala sam se hoće li ikada nešto od “ovoga biti?” Bilo je to nekoliko sati uoči noći kad se oglasio alarm te smo jutrom dočekali vijest o bebi u tom malom inkubatoru. Nakon noći koje simboliziraju umor i kušnje, poruku o spašenom životu obavijenu radosnim ruhom, prvo sam dobila od susjede koja ju je poslala, reklo bi se slično oduševljeno kao žene koje su javljale vijest Uskrsnog jutra. Tako to i treba biti. Neka se radost osjećala u zraku. I ne moramo to nužno odmah povezivati s vjerom. Bili smo sretni zbog nečega dobroga, zbog nečega spašenoga, zbog života – a to je ono iskonsko dobro u čovjeku.

Sutradan sam imala priliku biti u rađaoni i biti tik uz sami život i uz bebe – one tek rođene, jednodnevne, kao dvotjedne bebe. Veliko je to otajstvo u kojem se izmjenjuje naš osjećaj moći nad nečim tako krhkim poput tek rođenog života, kao i nemoći uistinu zagospodariti njime. Još sam se više osvjedočila koliko je “Prozor” velika stvar za cijelo društvo kad su cimerice u rodilištu spomenule da su negdje na internetu vidjele da je netko negdje u nekom prozoru ostavio bebu, iako s vjerom možda nisu imale nikakve poveznice.

Dok se nije jedna i prva beba našla u ovom poznatom inkubatoru, nije još značajnije ništa smetalo, možda se i mislilo: Kakva korist od ovoga? No, kad se saznala vijest, odmah ju je se “poklopilo”. Radost i život i dobro odjednom se nije moglo pretrpjeti. Od toliko gorućih stvari i odluka odjednom se našlo vremena reagirati na neki spašeni život koji je odjednom nekoga smetao. Pao mi je u pamet Jona kojeg je zasmetalo dobro koje je Bog iskazao Ninivljanima. “Činiš li dobro time što se srdiš?“ (Jona 4, 4.9), pitao ga je Bog. Sigurno ne jer nije znao odgovor. Ne mogu se oteti dojmu pita li to i Hrvatsku i što točno i kome smeta?

Još malo najjednostavnije pučke analize. Oni koji će zadržati i truditi se podizati život, sumnjam da će ih ikada jedno ovako mjesto poput “Prozora života” potaknuti da promijene mišljenje. A oni koji su došli do suprotne odluke, bilo svjesno ili brzopleto, da ostave ovu bebu, tko jamči da u nekom djeliću sekunde ne bi to učinili bilo gdje, gušeći svoju savjest, ne gledajući mjesto takvoga čina niti imajući trunke dostojanstva?

A ovako se jednom životu dala šansa. Po jednom “Prozoru”. Ovako je on na tren bio borba protiv smrti i umiranja. Otpor svakom ratu i gašenju života. Simbol mira. I ono veliko je da nas je sve učio da je jedan spašeni život kao tisuću njih. Odjednom smo bili kadri vidjeti veličinu tog jednog i biti slični Majci Tereziji koja je jednom shvatila ovu istinu kako je jednom učiniti nešto – kao da si cijelom svijetu to učinio. Odjednom taj prozor otvara nove vidike svima nama. Da svi više cijenimo život. Ovaj je “Prozor” te noći spasio kako jedan život, tako i sve nas. Dao nam je na tren radost i nadu i priliku da činimo dobro za stvari koje smo počeli uzimati zdravo za gotovo.

Tome zapravo služe prozori. Da nam otvore vidike. Da unesu zraka. Da provjetre, da unesu svjetlo, da očiste smrad i vonj. Očito je danas, u vrijeme sve većih staklenih stijenki i sve neobičnijih arhitektonskih zdanja, sve manje poznata čar prozora koje je nekad tako dragocjeno otvoriti i koji su nam kadri biti spasonosna “slamka spasa” u mnogim neprilikama, ljetnoj vrućini, zagušljivoj prostoriji ili tamnoj sobi. Njih je uvijek dobro imati. Oni poput samoga Boga donose nadu i život te svjetlo u tamu.

A Bog, kad se i zatvore prozori, otvori vrata. Kad se i ruši, on gradi. U tjednu zatvaranja prozora, on otvori vrata posvetom cijeloga naroda. Svako je zlo kao pas koji reži, no samo na lancu. Kad bi se i prozori svijeta zatvorili, jače je svjetlo u nama nego tama oko nas. On je posljednji Pobjednik u svakoj nevolji koja je zadesila svijeta od kad ga ima i njega se jedino bojmo! U godini nade, godini posvete, godini Jubileja, godini ratova i zatvorenih prozora, jedino neka nam to bude važno!

Na dan 27. lipnja – dan otvorenih vrata cijelom hrvatskom narodu!