SJEĆANJA ALFONZA TORBARA NA KRAŠIĆKOG UZNIKA ALOJZIJA STEPINCA

‘Stepinac je bio blag, ponizan i susretljiv, a zahvaljujući njegovu blagoslovu, naš je sin postao svećenik’

Alfonz je imao 16 godina kad je Stepinac, nakon odsluženja kazne u Lepoglavi, pušten na „uslovni otpust“ u Krašić. Tog 5. prosinca 1951., prisjeća se, Stepinac je stigao na župni dvor. „Vidjeli smo ga već sljedećeg dana, na svetoj misi koju je služio u župnoj crkvi i na koju je pohrlio sav krašićki svijet.”

Foto: Davor Trbušić

Malo je ostalo takvih kao što je Alfonz Torbar. Ponajprije jer je neke od njih Gospodin već pozvao u nebesku domovinu. Većina pak nije imala milost osobno svjedočiti svetačkom životu krašićkog uznika Alojzija Stepinca, dok je tek nekolicina njih ustrajala do kraja u svom pozivu na svetost poput mojeg 84-godišnjeg sugovornika. Uoči 59. godišnjice smrti kardinala Stepinca, Alfonz unatoč narušenom zdravlju i u iščekivanju operacije lijevog oka spremno pristaje na razgovor u svojoj rodnoj kući u Krnežićima pokraj Krašića, gdje živi sa svojim sinom Josipom i snahom Maricom. Rođen je 17. studenog 1935. godine u obitelji oca Šandora i majke Tereze. Sa sedam godina kreće u prvi razred, no već sljedeće godine škola je izgorjela do temelja pa do 1946. uopće ne pohađa nastavu. Nakon rata ipak stječe osnovnu naobrazbu, i to u vatrogasnom domu gdje nastavu vodi učiteljica Vida, ni manje ni više – partizanka s puškom. Dolazi 1950. kada ga otac Šandor šalje u Draganić kako bi završio stolarski zanat. Bilo je to vrijeme radnih akcija i prisile, te vrijeme provođenja agrarne reforme za koju su svi biskupi tadašnje DF Jugoslavije, na čelu s nadbiskupom Stepincem, istaknuli kako ona „oduzimlje i izvlašćuje od Crkve sva zemljišta sa svim gospodarskim alatom bez ikakve odštete, kao da ih je Crkva stekla krađom“ (usp. Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, 20. rujna 1945.). Osim toga, tim su pismom, koje je prema mnogima bila „kap koja je prelila čašu“ strpljenja maršala Tita, biskupi hrabro ustali protiv osuda i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabrane katoličkog tiska, zatvaranja sjemeništa, ukidanja privatnih katoličkih srednjih škola – jednom riječju, protiv svih zlodjela komunističkog režima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Alfonz je imao 16 godina kad je Stepinac, nakon odsluženja kazne u Lepoglavi, pušten na „uslovni otpust“ u Krašić. Tog 5. prosinca 1951., prisjeća se, Stepinac je stigao na župni dvor. „Vidjeli smo ga već sljedećeg dana, na svetoj misi koju je služio u župnoj crkvi i na koju je pohrlio sav krašićki svijet. Otada je redovito slavio nedjeljnu svetu misu u podne, za vrijeme koje je uvijek klečao, osim kada bi propovijedao. Tada bi se popeo na kor, a propovijedi bi mu obično bile podijeljene u dva dijela: tumačenje Starog zavjeta pa misao o evanđeoskom tekstu“, govori oponašajući blaženikovu gestikulaciju ruke s uvijek podignutim dvama prstima. Napominje kako je župna crkva bila „puna k’o čep“, kao i to da bi se njezina vrata na početku mise odmah zatvarala da milicija ne sluša o čemu bi Stepinac propovijedao.  

„Nadbiskupa bi za misu često oblačio moj otac. Stepinac ga je volio i zbog njega bi se rado tijekom svojih šetnji krašićkim krajem zaustavljao kod naše kuće. Viknuo bi s ceste: ‘Šandore, kako si?’, a nerijetko bi sjeo s nama i popio čašicu rakije ili vina“, prisjeća se Alfonz, dodajući da su ti susreti bili opušteniji i spontaniji u prvim godinama Stepinčeve internacije kada ga još milicija nije pratila u stopu. O Stepinčevoj neposrednosti svjedoči i to da su teme razgovora uglavnom bile vezane uz poljoprivredu i tešku svakodnevicu seljaka, ali i to da je djeci koja su ga voljela i od milja zvala „Isusek“ dijelio bombone.

„Uvijek je imao pune džepove. Djeca su mu stalno prilazila a on bi im bombone stavljao na glavu. Starijima bi pak dijelio cigarete, za svakoga je imao ponešto“, govori Alfonz.  

Pratnja milicajaca za vrijeme njegovih šetnja vidno ga je uznemiravala. Stepinac je molio za njih i prema riječima Vranekovića više je puta i u Lepoglavi i u Krašiću ponovio: „Jadni su ti naši stražari. Čuvaju svoj kruh, ispričavaju se. Vjerujem da je gorak taj kruh. Da jednom ovo svrši i da odem u Zagreb, vjerujte mi, bio bih sretan da im svima mogu prirediti jedan dobar objed, i sve bez razlike imati zajedno za stolom.“ No svojim sumještanima nikada nije govorio o svojim osjećajima i kako trpi za Crkvu jer odavno je Stepinac svoj život predao u Božje ruke. Učinio je to posljednji put na smrtnoj postelji 10. veljače 1960. godine, rekavši da je uvijek sve primao iz ruku Božjih, da prima i sada, i da će primati i ubuduće.

Foto: Davor Trbušić

„Vijest o njegovoj smrti zatekla me je u vinogradu. Navečer sam ga, zajedno s ostalim Krašićancima, išao vidjeti na odru u župnoj crkvi. Prvo je trebao biti pokopan u Krašiću pa su moj otac i nekolicina krašićkih muževa počeli s kopanjem groba u prezbiteriju crkve“, ističe Alfonz pa nastavlja: „Onda je stigla vijest da će Stepinac ipak biti pokopan u zagrebačkoj katedrali. Na dan sprovoda moj je otac u 5 ujutro krenuo za Zagreb, ali ga je ubrzo zaustavila milicija i uzela mu osobnu kartu. Nije im rekao da ide na sprovod pa su ga zato vjerojatno na kraju i pustili. Mnogi nisu bili te sreće, uključujući i najbližu Stepinčevu rodbinu.“

Iz ovoga je jasno da nije Stepinac bio jedini koji je trpio nepravdu, već su trpjeli i oni oko njega, oni koji su ga poznavali i s njime dijelili ovozemaljski život. Bez obzira na vremenski odmak, tako je i danas, jer Stepinac „nije primarno svetac za sretne ljude koji žive udobne živote“, kako je ustvrdio povjesničar i autor Stepinčeva životopisa Robin Harris. Za njega i s njim trpio je, prije svega, krašićki župnik Josip Vraneković, Stepinčev „Šimun Cirenac“, kako veli Alfonz, koga su progonili, na koga su pokušali izvršiti atentat kod Prekrižja i Jaske, koga je UDBA budno pratila i koji je naposljetku umro četiri godine nakon „Eminencije“, kako je Stepinca često oslovljavao.

I Alfonz je jednom bio izložen ismijavanju i neugodnosti. „Od 1955. do 1957. služio sam vojni rok u Đakovu. Prije odlaska otišao sam kod Stepinca na ispovijed. Ne sjećam se točno što mi je rekao, no ostao mi je u živom sjećanju kao blag i strpljiv ispovjednik. Svaki grijeh bi malo rastumačio, upozorio na njegovu težinu… Često bi ispovijedao i to već od 5 sati ujutro, a mnogi su mu dolazili“, govori Alfonz. Kao uspomenu na ispovijed Stepinac mu je darovao medaljicu s likom Isusa i Majke Božje, koju je spremio u novčanik. Za vrijeme jednog pretresa u vojsci, oficir je posegnuo u Alfonzov džep i vidio medaljicu: „Šta ovo ima Torbar?“ – upitao je, no srećom, njegov nadređeni ga je ignorirao pa Alfonz ostao pošteđen poruge a možda i fizičkog maltretiranja. Pošto je odslužio vojni rok Alfonz se vraća u Krašić i upoznaje Barbaru, s kojom se u siječnju 1958. odlučuje vjenčati. „Vjenčao nas je Stepinac, koji je bio pozvan i na svadbu, ali došao je samo župnik Vraneković. Stepinac mu je rekao da kupi dvije slike – jednu za Barbaru i mene i jednu za moju četiri godine mlađu sestru Maricu, koju je također vjenčao“, svjedoči Alfonz.  

On je još u vojsci izrazio želju da bi volio imati sina svećenika, što se i obistinilo, zahvaljujući, uvjeren je Alfonz, blagoslovu nadbiskupa Stepinca. „Naš prvi sin Josip bio je beba kad se razbolio. Obratili smo se župniku Vranekoviću koji je predložio da ga donesemo u župu. Stepinac je počeo moliti za Josipovo ozdravljenje te na kraju udijelio i blagoslov mojoj supruzi Barbari koja je bila trudna s Ivanom. To je bio poseban Stepinčev blagoslov jer je Ivan danas svećenik“, smatra Alfonz.

Osim sina Ivana, na putu svećeničkog života je i njegov 29-godišnji unuk Marko Torbar, čija je mlada misa 2015. godine ostala upamćena i po dirljivom govoru djeda Alfonza. „Pomolio sam se za nadahnuće Duha Svetoga i poručio mu da ostavi ćaću i mater i bude vjeran svome Bogu, da sluša glas svoga biskupa i služi svom narodu. Jer, jao si ga hrvatskom narodu ako ostane bez svojih svećenika“, ističe Alfonz, dodajući da i danas moli Stepinčev zagovor za svećenike i redovnice, kao i za nova duhovna zvanja.   

Kao i za mnoge nadbiskupove suvremenike, za njega nema sumnje da je Stepinac svet. Ipak, svake večeri izmoli jedan Očenaš upravo na nakanu da njegovu svetost prepozna i upozna cijela Crkva. Na pitanje po čemu najviše pamti Stepinca, Alfonz zaključuje: „Bio je blag, ponizan i susretljiv. Nije bilo razlike je li netko bio vjernik ili nevjernik, sa svima se ophodio na jednak način. Ne razumijem ni danas kako je bio snažan u kušnji za vrijeme zatočeništva. Sam Bog ga je držao i bio je miran kao malo dijete. To ne može svaki čovjek, u to sam siguran.“

Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić

Zagrebačka nadbiskupija | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 2. veljače 2019.

Možda vam se svidi