Godine 2006. ispaljen je možda najpoznatiji hitac na religiju i vjeru. Richard Dawkins, evolucijski biolog i tadašnji član New Collegea u Oxfordu, objavio je knjigu Iluzija o Bogu (The God Delusion), nazvavši vjeru u osobnog Boga zabludom. Iste je godine kognitivni znanstvenik Daniel Dennett objavio Kraj čarolije (Breaking the Spell), analizu religije utemeljenu na empirijskim dokazima — ne toliko pucanj, koliko punjenje oružja za druge. Također iste godine, neuroznanstvenik Sam Harris objavio je Pismo kršćanskoj naciji (Letter to a Christian Nation), otvoreno pismo kršćanima u Sjedinjenim Američkim Državama s istaknutim ciljem „razbijanja intelektualnih i moralnih pretenzija kršćanstva u njegovim najpredanijim oblicima“. Godinu dana kasnije, novinar Christopher Hitchens u knjizi Bog nije velik (God Is Not Great) ustvrđuje da je religija „nasilna, iracionalna, netolerantna, povezana s rasizmom, tribalizmom i netrpeljivošću, uronjena u neznanje i neprijateljski nastrojena prema slobodnom istraživanju, prezriva prema ženama i prisilna prema djeci“.

Te su knjige predstavljale vrhunac nastojanja skupine koja se ponekad naziva „Četiri jahača“ — Dawkinsa, Dennetta, Harrisa i Hitchensa — četvorice muškaraca odlučnih ukloniti religijski utjecaj iz javnog života. Okruženi širim krugom intelektualaca, poput fizičara Victora J. Stengera, biologa PZ Myersa i glumca Stephena Fryja, postali su trn u oku vjernicima ljudima diljem Zapada, piše Thomas Edwards za Catholic Herald.

Kako autor nastavlja, “napadi su bili žestoki, a Katolička Crkva bila je njihova glavna meta, osobito Crkva Ivana Pavla II., konzervativna, glasna i dinamična u zemljama u razvoju”.

Međutim, gotovo dva desetljeća nakon objave Zablude o Bogu, novi ateizam više nije prijetnja kršćanstvu kakva je nekoć bio. Razloga za to ima nekoliko. Prvi je taj da je ateizam u izumiranju. Istraživanje Pew Researcha pokazalo je da su religijski neopredijeljeni 2010. godine činili 16,4 posto svjetske populacije. Do 2060. očekuje se pad tog udjela na 13,2 posto. Niske stope fertiliteta među onima koji su nereligiozni, u kombinaciji s golemim porastom vjerskih uvjerenja na globalnom Jugu, stvorile su okolnosti u kojima je ta pozicija manje prominentna nego što bi mnogi očekivali.

Drugi razlog je znatno drukčiji kulturni krajolik u odnosu na 2006. godinu. Te se godine u Dawkinsovoj rodnoj Britaniji 3 posto stanovništva deklariralo muslimanima. Do 2026. njihov se udio više nego udvostručio. U SAD-u se 2006. godine 0,39 posto ljudi identificiralo kao transrodno; do 2026. taj je udio među tinejdžerima dosegnuo 3,3 posto. Osim brzih kulturnih promjena, porasla je i politička napetost, čineći neprihvatljivom kritiku onoga što bi se moglo opisati kao zaštićene društvene promjene. Propitivanje društvenih promjena koje je masovna imigracija iz islamskih zemalja donijela Ujedinjenom Kraljevstvu rezultiralo je optužbama za islamofobiju. Zabrinutost zbog prinuđivanja djece na uzimanje blokatora puberteta smatra se transfobijom. Posljedično, društvena stigmatizacija drugačijih stavova ugrađena je i u pravosudni sustav. U 2023., policija je u Ujedinjenom Kraljevstvu uhitila 12 tisuća osoba zbog objava na društvenim mrežama.

Novi ateizam utemeljen je na pretpostavci da sve u što vjerujemo treba biti podvrgnuto provjeri. Te 2006. kršćanstvo mu se činilo očitom metom s istinama koje, premda ukorijenjene u najvećim filozofskim tradicijama svijeta, u konačnici počivaju na vjeri i osobnom susretu s metafizičkim Bićem. Tih su godina otkrivena i brojna zlodjela klera na području zlostavljanja.

Danas novi ateizam, suočen s ludošću ljevice, postavlja isto pitanje o islamu i transrodnosti koje je nekoć postavljao katoličkoj vjeri: što kažu dokazi?

Ovo ublažavanje među novim ateistima osobito je vidljivo u stavovima njihovih predvodnika. Richard Dawkins danas se naziva “kulturološkim kršćaninom” te ističe kako u odnosu prema islamu i kršćanstvu u Africi pripada “kršćanskom timu”. S druge strane, Ayaan Hirsi Ali, jedna od ranih zagovornica novog ateizma, postala je ne samo kulturološkom, već i stvarnom kršćankom.

Ddvadeset godina nakon Zablude o Bogu, ne bi trebalo čuditi što novi ateizam nije uspio u svojoj misiji pobijanja kršćanstva. Suočio se s tisućljetnom filozofskom tradicijom koja ima daleko veću empirijsku težinu no što su možda pretpostavljali. Ono što, međutim, može iznenaditi jest činjenica da je autor te knjige danas „na strani kršćana“, zaključuje Edwards za Catholic Herald.