hitch

Godinama sam često pisao o pokojnom Christopheru Hitchensu koji je  posljednjih desetak godina bio vjerojatno jedan od najistaknutijih ateista na svijetu. Kad smo čuli da je u terminalnoj fazi raka, napisao sam tekst na CNN-ovom blogu, potičući kršćane na molitvu za Hitchensa. Na moje zaprepaštenje, ateisti su reagirali izuzetno negativno na ovu dobronamjernu preporuku. Ali, to je jedna druga priča.

Ono o čemu bih želio danas pisati tiče se nedavnog odmora na kojeg sam ponio dvije knjige: memoare Christophera Hitchensa Hitch-22, koje sam započeo i želio dovršiti, te knjigu njegovog brata Petera Hitchensa, The rage against God : how atheism led me to faith (Bijes na Boga : kako me ateizam doveo do vjere), zadivljujuć izvještaj putovanja mlađeg Hitchensa od militantnog trockističkog ateizma do snažnog kršćanstva. Bilo je to fascinantno (a moram priznati i uznemirujuće) iskustvo – kao da sam u glavi čuo dvojicu braće kako raspravljaju. Postalo je toliko intenzivno da sam tijekom tog odmora jednom čak i sanjao Christophera Hitchensa!

Dok Christopher ima više barokni književni stil, njegov brat piše trijezno i izravno. Peterova fundamentalna tema je: premda ateisti tvrde upravo suprotno, kolaps kršćanstva u biti nosi posljedice za civilizaciju kao takvu. Peter Hitchens je bio strani dopisnik u Moskvi tijekom posljednjih godina Sovjetskog Saveza te je doživio duboku krizu jedne kulture. Na svakoj razini sustava postojala je politička korupcija svake vrste; alkoholizam je bio raširen; pobačaji su daleko nadmašivali broj porođaja; na svakom koraku bilo je prisutno susprezanje od običnih uljudnih gesta poput izmjenjivanja uobičajenih znakova, pridržavanja vrata itd. Kako se može objasniti ovaj gotovo potpun etički kolaps? Peter Hitchens argumentira da je on neumoljivo proizlazio iz svjesne i brutalno nametnute sovjetske politike prema religiji. Od najranijih dana režima – čak i prije Staljinovog uspona – sovjetske su vlasti sistemski napadale religiju, posebno rusko pravoslavlje. Svećenici i redovnice u velikom su broju bili ubijeni ili zatvoreni, a malobrojni kojima je bio dopušten ostanak na životu, bili su dosljedno šikanirani, ismijavani i ponižavani. Štoviše, religija se neprestano stavljala na stup srama kao „neznanstvena“ i „zaostala“, sirovo praznovjerje i predmoderna mitologija. U obrazovnom sustavu vjerska poduka bila je strogo zabranjena. Zapravo je mehanički bila karakterizirana kao oblik zlostavljanja djece, trovanja umova mladih.

Peter Hitchens smatra da postoji jasna uzročna veza između brutalne antivjerske strategije i civilizacijskog sloma koji je bio posvuda očigledan u Sovjetskom Savezu ranih 1990-tih. To je točno, jer moralna matrica koja se uzima kao takva u stvari je posljedica određenih temeljnih vjerskih uvjerenja, uključujući i posebno vjerovanje u Boga kao jamstvo moralnog apsoluta. Moral postaje relativan jednom kad se riješi Boga ili Ga barem marginalizira. Kada se moral relativizira, naposljetku prijeđe u funkciju ugnjetavanja, u sustav ponašanja kojeg su ustanovili moćni za moćne.

Ono što Peter Hitchens vidi u djelima svog brata i ostalih popularnih ateističkih pisaca – Sama Harrisa, Richarda Dawkinsa, Daniela Dennetta i dr. – je tragično ponavljanje sovjetskog programa. Svi „novi“ ateisti pozivaju na eliminiranje religije kao nečeg otrovnog; svi je obilježavaju kao „predznanstvenu“ i „praznovjernu“; možda najzlokobnija usporedba je da svi do jednoga vjersku poduku opisuju kao oblik zlostavljanja djece. Zaključuje da bi ova vrsta agresije – iako se često predstavlja kao prosvijetljena strategija – mogla rezultirati točno onom vrstom moralnog kolapsa kojem je Hitchens svjedočio u Gorbačovljevoj eri Sovjetskog Saveza. On smatra da „novi“ ateisti ne uviđaju kako su upravo ona etička načela koja oni tako snažno ističu (npr. Christopher je neprestano jako bijesan zbog bilo kojeg moralnog prijestupa u svijetu) u smrtnoj opasnosti zbog napada na Boga. Bez transcendentog kao referentne točke, moral postaje nepostojan i ćudljiv baš kao i sama ljudska volja. Peter smatra da Christopher Hitchens i njegovi kolege ne vide kako u stvaranju etičkih prigovora oni implicitno prihvaćaju upravo onu kulturnu matricu koju eksplicitno pokušavaju potkopati. Peter Hitchens u suštini vidi neke uznemirujuće znakove u našim zapadnim društvima u kojima slom religije ima upravo taj etičko destabilizirajući efekt. U kulturi koja je odbacila moralni kodeks temeljen na apsolutnom i transcendentalnom, „njega bolesnika postaje manje požrtvovna, žene naginju tome da svoje blebetave supruge ostave u domovima u kojima će se o njima neosobno brinuti plaćeni stranci,… a vojnici su spremniji spasiti sebe dok njihovi drugovi leže u bolovima unutar neprijateljskog dosega“. Tradicionalni moral koji se temelji na istančanom osjećaju za božanske zapovijedi, dosljedno je pozivao ljude na nadilaženje sebe i vlastitih želja, čak i ako taj poziv uključuje posvemašnje žrtvovanje samoga sebe. Ateistički moral gotovo neizbježno prelazi u svojevrstan „tko je jači, taj tlači“, gdje želja jačega postaje kriterijem dobra i zla.

Ovih prošlih nekoliko godina svi smo imali dovoljno prilike slušati razmišljanja Christophera Hitchensa. Mislim da bi bila dobra ideja da sada poslušamo njegovog rječitog brata.

o. Robert Barron