Autobiografiju svete Male Terezije, „Povijest jedne duše“, zamišljam kao veliku, raskošnu palaču. Ali, da bi se ušlo u tu palaču, potrebno je ući kroz mala, niska vrata, kroz koja se može proći jedino ako se klekne ili jako sagne.

Zapravo je jako teško govoriti o jednostavnim stvarima. Još je teže jednostavnim rječnikom govoriti o jednostavnim stvarima. Tako da je sigurno pametnije uzeti u ruke „Povijest jedne duše“ ili bilo što drugo što je napisala Mala Terezija, nego čitati ovaj moj članak. Ali, ako to trenutno ne možete, valjda su i ove moje sklepane rečenice bolje nego ništa.

No, što je uopće to u svetoj Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica da je mnogima omiljena? Po čemu je ona jedna od najvećih svetica Crkve? Što ju čini crkvenom naučiteljicom, bok uz bok sa svetim Tomom Akvinskim, svetim Augustinom i još mnogima?

Opet, nije ni na to lako odgovoriti. Napisane su brojne knjige, mnogi su razbijali glavu s tim pitanjem. Najbolje je, stoga, pitati Malu Tereziju što ona kaže o sebi.

Malenost

A prvo što ova karmelićanka kaže za sebe je – da je malena, da je slaba i da ne može ništa učiniti bez Božje pomoći.

Ona za života nikada nije učinila niti jedan težak grijeh. Kako to objašnjava? Kaže, Isus je znao da je slaba pa ju je sačuvao od napasti, od svijeta. Na primjer, dao joj je svete roditelje i sestre, a već s 15 godina ulazi u karmelićanski samostan.

Usprkos tome, i dalje smatra da se ne može uspoređivati s velikim svecima – za nju su oni planine, dok samu sebe smatra zrnom pijeska na zemlji po kojem ljudi gaze.

Pouzdanje

Kako ona rješava taj problem? Kaže: dopustit će Isusu da bude njezino dizalo. Sam Isus će nadoknaditi ono što ona nema.

Zašto i ne bi? Mala Terezija smatra da nam Bog nikada ne daje čežnju koju nije moguće ispuniti. Ona je silno željela postati svetica, ali smatrala je da ona to sama ne može postići.

U Evanđelju učenici dolaze Isusu i objašnjavaju mu da nemaju dovoljno hrane da se nahrani mnoštvo – samo pet kruhova i dvije ribe. Oni mu ipak to sve daju, a Isus prima tu skromnu hranu i umnaža je toliko da je na kraju ostalo 12 punih košara viška.

Mala Terezija je bila u pravu kada je smatrala da ne može postati svetica. Ali ona je sve to predala Isusu koji ju je učinio ne samo sveticom, nego i velikom misionarkom, premda nikada njezina noga nije kročila u misijske zemlje. Njezino dizalo odvelo ju je u nebeske visine s kojih ona i danas sipa kiše ruža onima koji traže njezin zagovor.

Što to znači za nas?

A sada se vratimo u stvarnost. Kako izgleda naša svakodnevica? Što se dogodi kada zaboravimo ponijeti mobitel jer se punio na punjaču, ili kada nam se pokvari auto, kada dobijemo otkaz ili padnemo ispit?

Sveta Mala Terezija nije dopustila da ju odrede stvari koje ne može učiniti. Iako je bila na rubu očaja jer je htjela promijeniti cijeli svijet, a bila je preslaba za to, učinila je nešto posve drugo: sve je predala Bogu.

Shvatila je da su njezina djela potpuno nebitna i prazna ako ona nema ljubavi. Shvatila je da ono što je u očima svijeta bitno ništa ne znači Gospodinu koji zna što je svakome u srcu. Shvatila je da ima samo jedan dan na zemlji i živjela je dan po dan – nije znala što joj donosi sutra, ali imala je povjerenje u Boga. Pronašla je Božju ljepotu ne samo u prekrasnim vodopadima i mirisnim ružama, nego i u kapi rose i malenoj tratinčici.

Najvažnije od svega, ona je znala da je bitna Bogu i da je Bog ljubi. Vidjela je to u malim i neobičnim znakovima pažnje, poput onoga dana kada je oblačila redovnički habit te je iznenada pao snijeg. Znala je da tu ljubav ne može ničime zaslužiti, nego samo prihvatiti i isprazniti svoje srce kako bi što više Božje ljubavi stalo u njega.

Što je ono što nam zadaje brige? Koji nas, naizgled nerješivi, problemi muče? Mala Terezija nikada se nije uznemiravala, a vjerujem da bi to savjetovala i nama: s mirom i pouzdanjem ići sigurnim koracima prema Bogu, i sve će biti dobro.