Jedan kvalitetan odgovor nalazimo u drevnim, ali uvijek aktualnim Aristotelovim spisima.

U svojoj Poetici, Aristotel razmatra vrstu dramskog djela koje danas nazivamo grčkom tragedijom. Iako tamo navodi više obilježja, srž tragičnog jest u buđenju osjećaja sažaljenja (ἔλεος) i straha (φόβος) te njihova pročišćenja (κάθαρσις). Sažaljenje se odnosi na duboku patnju koju zadaje prikaz zla koje se okomljuje na onoga tko to ne zaslužuje; ta patnja nas toliko dira da i mi u njoj sudjelujemo. Strah, pak, nastaje zbog spoznaje da je stradali meni sličan. Aristotel vjeruje kako su ovakve emocije potrebne emotivnijim ljudima kako bi kroz dramsko djelo doživjeli pročišćenje – katarzu te se u svakodnevnom životu ponašali suzdržanije. Gledajući tragediju, emocije koje inače nosimo se pročišćuju čime postajemo kreposniji ljudi. Njegov učitelj Platon bio je suprotnog mišljenja. Smatrao je da kazalište, izazivajući snažne emocije, potiče gledatelje na slično ponašanje u svakodnevnom životu, a ne na samokontrolu. U njegovoj idealnoj državi nema mjesta za kazalište.[1]

Charlie Krik je živio pred kamerama. Internetski prostor prepun je njegovih rasprava i govora, ali i trenutaka iz obiteljskog života. Prateći reakcije, može se iščitati kako je bio glas mnogih koji su osjećali da se u društvu dobro naziva zlim, a zlo dobrim, a nisu znali kako to prikladno i razumski razložiti. Brojni su ga smatrali svojim uzorom i zaslužan je za oblikovanje njihova vrijednosnog sustava. Može se reći da je često bio doživljen kao glavni junak nekog velikog književnog djela kakva su kroz povijest oblikovala generacije. Stoga ne čudi da su se ljudi s njime emocionalno povezali, kao što se povezuje s likom omiljene televizijske serije, barem oni koji su ga tako pozitivno doživljavali. S druge strane, bilo je i mnogih koji su u njemu vidjeli glavnog negativca. Sve ovo nam objašnjava zašto toliko reakcija na njegovu smrti. Nije život djece ubijene u ratnim sukobima manje vrijedan ili nedostojan najvišeg pijeteta, već su emocije u ovom slušaju snažnije jer smo Charliejev život pratili, s njime se povezali i njegovu patnju doživjeli kao svoju. Radi se o dramskom suosjećanju, a ne vrijednosnom sudu.

No kako odgovoriti na te snažne emocije? Platon bi, vjerujem, sve medije i internetske sadržaje, koji žive od naših emocija, proglasio nepoželjnima, možda čak i zagovarao njihovu zabranu. Je li rješenje u odvajanju od svih takvih sadržaja, svojevrsnom fuga mundi – bijegu od svijeta, kako bi se „na miru” izraslo u kreposnu osobu? Ili je ova tragedija, odigrana pred očima cijeloga svijeta, prilika za katarzu, ne samo pojedinca nego i društva?

Sukobi, ratovi i mržnja postoje oduvijek no čini mi se da su određeni društveni događaji, poput Drugog svjetskog i kasnije hladnog rata, ipak donijeli određenu spoznaju o tome kamo u konačnici vode mržnja i nasilje. No kao da je čovječanstvo zaboravilo na tu lekciju te ljudi sve više daju oduška svojim frustracijama, ne razmišljajući o posljedicama. Ne samo da su ispadi bijesa sve češći, već smo postali toliko zatvoreni u sebe da drugu osobu više ne čujemo niti vidimo u cjelini – kao osobu – nego samo kao prijetnju koju treba eliminirati. Kršćanski odgovor na problem zla je sljedeći: Bog nije uzrok zla, ali ga dopušta kako bi izveo još veće dobro surađujući s onima koji prihvate njegovu milost. Najzorniji primjer toga je Kristova muka, smrt i uskrsnuće.

Platon i Aristotel su, svaki na svoj način, bili u pravu. Postoje ljudi koji se, gledajući patnju i nepravdu, pune bijesom te sami postaju nepravedni, dok drugi, gledajući isti prizor, doživljavaju pročišćenje te odlučuju da oni sami nikada neće biti takvi. Možda je Bog dopustio Charlievo ubojstvo kako bi cijeli svijet opomenuo da, pogođen suosjećanjem zbog nepravedne patnje, i strahom da se tako nešto može bilo kome dogoditi, zastane i razmisli kamo ide. Izljevi mržnje i osuđivanja po društvenim mrežama, svođenje druge osobe na predmet, odustajanje od dijaloga i zagovaranje eliminacije… sve to pridonosi atmosferi koja je dovela do tragedije kojoj smo svi mi – na neki način i u određenoj mjeri – svojim ponašanjem doprinijeli. Hoćemo li iskoristiti ove emocije za obraćenje ili ćemo krenuti prema još dubljem ponoru, najviše ovisi o nama.

[1]Više o Aristotelovom pogledu čitajte u članku: Ivan Dodlek: Aristotelovo određenje tragičnoga, https://hrcak.srce.hr/file/122408