“Dobro, učinit ću ovo s njim, ali ne ću učiniti ono.” Sve moje najveće pogrješke započinjale su malim kompromisima. “I dalje ću biti djevica pa to onda ne će biti ne znam što.” Onda korak dalje. Pa velike riječi: “Mislim da smo otišli malo predaleko.” “Da, to se više ne smije ponoviti.” Naravno, ta granica ne traje dugo i prije ili kasnije stare granice pretvaraju se u novu stepenicu prema spolnom odnosu.

Ne prođe dugo a da ne ostane više ništa osim spolnih odnosa. Zbog svega što se već dogodilo, vraćati se natrag više nije jedna od mogućnosti. Tada nastupa racionaliziranje: “Nije to tako velika stvar. Svi to rade. Ostat ćemo skupa. To je ljubav.”

Pokazatelj da je nešto što radiš loše jest kada počneš provoditi dobar dio vremena pokušavajući se uvjeriti da je to što činiš dobro. To je znak da te muči savjest.

Bog je stvorio naša srca za ljubav i ljubav donosi mir. Ali požuda donosi stres. Odjednom pomislimo: “Znam da ovo ne bih trebala raditi, ali kako ću prestati? No, dobro, još samo ovaj put.”

Nema mira dok nema potpune ljubavi. Živjela sam u stalnom, neizbježnom strahu da ću ostati u drugom stanju, da će me netko vidjeti, da ću se zaraziti i da ću biti iskorištena. Ponekad bi me taj strah potpuno prožeo, a ponekad bi se javio tek kao tihi šapat iz dubine mojega bića. Ali bio je stalno prisutan. Počela sam otupljivati svoju savjest i sve manje i manje cijeniti dar svojega tijela. S vremenom, ti mali kompromisi doveli su do gubitka moje nevinosti. Bilo je to samo pitanje vremena, s obzirom na ljude koje sam birala za svoje društvo i s kojima sam provodila vrijeme.

U mojemu krugu prijatelja na djevičanstvo se gledalo kao na sramotan nedostatak iskustva. Zbog njega bi se djevojka osjećala kao čistunka ili netko tko nije u stanju naći mladića. Bilo je praktički poput prokletstva. Sjećam se da sam više puta čula kako je djevičanstvo najljepši dar koji možeš dati svojemu suprugu. No, s druge strane, kao neko postignuće predstavljalo se gubljenje djevičanstva, kao ritual za uvođenje u ženstvenost i stvarni život. Žalosno, ali neke od mojih prijateljica smatrale su ga nečim “čega se moraš riješiti”.

Javno smo se ismijavali djevicama, ali potajno sam ih poštivala i divila im se, želeći biti na njihovu mjestu. One mogu u svakom trenutku postati poput mene, ali ja više nikada ne mogu vratiti ono što one imaju.

Dakle, čime bismo se mi žene trebale voditi? Voljeti sebe i poštovati se, veličati Boga svojim tijelom i izbjegavati upuštati se s mladićem u sve ono što ne bi željela da neka djevojka radi s tvojim budućim suprugom.

Moramo shvatiti da granice koje se stalno i iznova pomiču nisu prave granice. Čistoća je izazov za svaki par, ali velika je razlika težiti za čistoćom ili biti nadvladan požudom. Samo kada oboje vide čistoću kao cilj, mogu biti slobodni izgraditi odnos utemeljen na pravoj ljubavi u čijem će središtu biti Bog. Ako dvoje ljudi ne dijeli ovaj isti cilj, jedan će stalno vršiti pritisak na drugoga. Ponekad je pritisak očigledan. Češće je suptilan: mladić ne navaljuje na granice silom, nego se ponaša umiljato i prihvaća sve seksualno što si mu voljna dati.

Mnoge djevojke ne shvaćaju da, kada se mladić jednom uzbudi, njegova želja nije zadovoljena sve dok ne ode do kraja. A kada jednom isproba sve s jednom djevojkom, još uvijek nije zadovoljan nego želi isprobati sve djevojke. Djevojke ponekad to dozvoljavaju (ili čak potiču) ne bi li bile bliskije s mladićem. No, ta bliskost traje samo koliko i užitak.

Jednom kada popustite, sve se mijenja. Osjećate kao da je dio vas umro i ono za što ste se nekad nadali da je ljubav izobličilo se. Svi govore o tome kako je teško reći “ne”, ali nitko ne govori o tome kako je teško kada kažeš “da”. Nadalje, čistoća izražava integritet. Ne možeš se poigravati sa seksualnošću i mladićem. Umjesto toga, radije ga pozovi na ljubav. Ako pobjegne od toga izazova, onda ti je bolje bez njega.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Crystaline Evert “Istinska ženstvenost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.