„Kada smo kreirali izložbu o 1100 godina Hrvatskog kraljevstva htjeli smo fokus javnosti maknuti s onog očekivanog i povijesno kontroverznog“, uvodne su riječi koje nam, dok ulazimo u Klovićeve dvore, upućuje prof. Trpimir Vedriš, stručnjak za srednjovjekovnu povijest s Filozofskog fakulteta i pripadnik tročlanog tima koji je postavio izložbu „U početku bijaše Kraljevstvo“.

I doista, u trenucima kada se povijest u javnim raspravama svodi na razdoblje od šezdesetak godina 20. stoljeća, Klovićevi dvori čine se kao oaza racionalnosti i stručnosti, lišena politikanstva i kiča u koje je vrlo lako mogla upasti. Da bi se to postiglo, tročlani tim (koji čine glavni autor izložbe, povjesničar umjetnosti Dino Milinović te suatori, povjesničar Tomislav Galović i prof. Vedriš) odlučio je povući dva poteza: prvi je zaključivanje izložbe s 1918. godinom koja de facto i de jure označava kraj bilo kakvog oblika Hrvatskog Kraljevstva (što je, zbog isključivanja Jugoslavije i NOB-a izazvalo kritike kod dijela ljevice). Drugi, koji bi mogao biti kontroverzniji onima na desnijem spektru, je izdvajanje kralja Tomislava u zasebni segment, tj. kao svojevrsni dodatak izložbi.

Odluka je time zanimljivija ako se zna da se proslava 1100. godine računa upravo od navodne krunidbe kralja Tomislava 925. godine i Splitskih crkvenih sabora na kojima je sudjelovao.

Naš sugovornik to ovako objašnjava: „Mnogi očekuju izložbu o kralju Tomislavu koji je od početka obljetnice u središtu rasprava, a mi smo ta očekivanja odlučili ‘ispuhati’. Ovo nije izložba o krunidbi niti o jednom čovjeku o kojem postoje rijetki povijesni izvori, već izložba o Hrvatskom Kraljevstvu i kontinuitetu naše državnosti.“

Ipak, njegovu liku posvećen je dostojan prostor u prizemlju koji se može koristiti kao početna (što i preporučujemo) ili kao krajnja točka izložbe. U pet dvorana predstavljeni su povijesni izvori o kralju Tomislavu te njegova recepcija i odjek u hrvatskom društvu 19. i 20. stoljeća.

„Središnje mjesto izvora su papinska pisma Ivana XI. upućena ‘sinu Tomislavu, kralju Hrvata’. U njima se nalaze ključni detalji poput spominjanja kraljevske titule, ali i odluka Splitskih sabora iz 925. i 928. kojima je ukinuta Ninska biskupija. No radi se o prijepisu iz 16. stoljeća zbog čega skeptici dovode u pitanje njihovu autentičnost.“

Foto: Marin Škarica
Foto: Marin Škarica

Premda to nisu jedini izvori koji spominju Tomislava ili opisuju Hrvatsku 10. stoljeća (a prof. Vedriš upozorit će nas i na niz novih spoznaja koje govore u prilog autentičnosti papinskih pisama i povijesnosti prvog hrvatskog kralja), u kasnijim stoljećima srednjeg vijeka njegov je lik izblijedio iz sjećanja.

„Njegovo mjesto zauzele su neke druge hrvatske povijesne ličnosti, ali i ugarski kraljevi poput Stjepana, Ladislava i Emerika koji su imali i vjersku dimenziju te su se njihovi likovi često isticali u crkvama. Zato je možda i zanimljivije što je uoči izložbe pronađen u Ozlju crtež s likom i natpisom ‘Tomislav’ iz 1700. godine. To je trenutačno najstariji likovni prikaz njegova lika koji imamo.“

Hrvati i katolici

Suprotnost oskudnim izvorima o prvom hrvatskom kralju predstavljaju ostala razdoblja hrvatske povijesti državnosti koja su kronološki posložena na tri razine Klovićevih dvora. Prolaženjem kroz dvorane koje obiluju kamenim ulomcima i zapisima, povijesnim dokumentima, nakitom i umjetninama, posjetitelj će doživjeti kako priče, koje se ponekad čine tako dalekima i mitološkima, pred njim poprimaju konkretan oblik. Također, primijetit će koliko je hrvatska državnost, od kneževine iz 9. stoljeća do napuštanja Austro-Ugarske Monarhije, neraskidivo vezana uz kršćanstvo i Katoličku Crkvu.

„Premda se u nas često govori o 13. stoljeća kršćanstva, povezano s vjerovanjem da su Hrvati na ove prostore došli u 7. stoljeću, recentna istraživanja pokazuju da su se ti događaji odvili nešto kasnije. Ono što s pouzdanjem možemo utvrditi jest da se krajem 8. stoljeća Rimska Crkva, u vrijeme franačke ekspanzije pod Karolinzima, reaktivira na ovom području.“

Posebno važnim razdobljem Trpimir Vedriš smatra vremenski luk između prvih desetljeća i kraja 9. st., tj. razdoblje od Trpimira do Muncimira.

„Čini mi se očitim da je u stasanju mlade hrvatske kneževine ključnu ulogu odigralo savezništvo s Francim, o čemu svjedoči karolinško oružje, nakit i drugi materijalni ostaci koje nalazimo na tlu Hrvatske. Također imamo i velik broj kamenih ostataka i oltarnih pregrada s imenima hrvatskih vladara i velikaša koji su se izgradnjom crkvi htjeli legitimirati kao kršćanski vladari.“

Foto: Marin Škarica
Foto: Marin Škarica
Foto: Marin Škarica

„Korpus latinskih natpisa u kamenu sačuvanih s područja hrvatske kneževine u 9. st. iznimno je bogat, čak i u širim europskim okvirima. To je ozbiljna legitimacijska karta te svaku osoba koja bi htjela relativizirati instituciju povijesne hrvatske države možemo smatrati lakrdijašem“, dodaje Vedriš koji posebno ističe natpis kneza Branimira iz Gornjeg Muća s uklesanom 888. godinom.

„Dotacija je iznimno važna jer se nije koristila u kasnoj antici i bizantskom svijetu, već je dio karolinškog nasljeđa. To je dodatni argument da tadašnja Hrvatska slijedi rimsko-franačke trendove i kulturu. Također, ako znamo da se u tom razdoblju raspada i Franačko carstvo, možemo dodavanje godine interpretirati i kao označavanje povijesnog trenutka neovisnosti Hrvatske od sile koja ju je pomogla stvoriti.“

Opisivanje svih važnih izložaka (među kojima je i originalna Višeslavova krstionica koju prate i recentne historiografske debate) oduzelo bi previše vremena, ali neke je doista važno spomenuti.

Tako poseban dojam izaziva dvorana s umanjenom tlocrtnom rekonstrukcijom bazilike sv. Petra i Mojsija u Solinu, krunidbenom bazilikom kralja Zvonimira koja je uništena u prodorima Osmanlija.

Posebno se ističe Zvonimirova zavjernica, dokument čija je važnost, smatra naš sugovornik, „možda nedovoljno poznata“ u Hrvatskoj.

„Dokument je 1076. izdao papa Grgur VII., veliki reformatorski papa, koji je preko svog poslanika okrunio Zvonimira. Dokument opisuje novi obred krunidbe prema grgurovskoj reformi te promiče novo shvaćanje odnosa papinstva i svjetovnog vladara. Zato je prijepis ovog dokumenta sačuvan u nekoliko različitih europskih kolekcija.“

U početku bijaše Kraljevstvo - 1100 godina hrvatskog kraljevstva

Trpimir Vedriš suautor je izložbe ‘U početku bijaše Kraljevstvo’. Foto: Marin Škarica

Trpimir Vedriš dodatno ističe: „Široj javnosti je i dalje slabo poznato da u Apostolskoj palači u Vatikanu (tzv. Sale Paoline – prema papi Pavlu V. koji je u njih smjestio Tajni vatikanski arhiv) postoji prikaz Zvonimirove krunidbe, nastao u 17. stoljeću, upravo kao primjer krunidbe po grgurovskoj reformi. Osim Zvonimirove krunidbe tamo je prikazan niz drugih važnih epizoda iz europske povijesti – poput krunidbe Karla Velikog ili krunidbe prvog ugarskog kralja Stjepana. Podsjetnik je to na činjenicu da je uspomena na kralja Zvonimira ostala sačuvana u Rimu, što je jedan od razloga zašto se na njega pozivaju knezovi Šubići kada u 14. st. pišu papama.“

Sjaj i muka

Sakralna ljepota i bogatstvo hrvatskog prostora u potpunosti se otkriva na prvom katu Klovićevih dvora gdje se posebno ističu izlošci iz riznice zagrebačke katedrale i Zadra. Nad ljepotom Zagrebačkog bjelokosnog plenarija iz 11. st. morali smo zastati, diveći se rezbarijama u tom vrijednom materijalu. Nasuprot njega stoji, pak, relikvija za koju će prof. Vedriš reći da bi „Mađari dali sve da ju mogu dobiti“ – plašt sv. Kralja Ladislava, izvorno nastao u 11. stoljeću.

No to je tek uvod za iduću dvoranu gdje središnje mjesto zauzima zlatna Škrinja sv. Šimuna iz 1380., plod zavjeta kraljice Elizabete, supruge kralja Ludovika I. Anžuvinca i kćeri bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.

„Škrinja je poput priče za nepismene. Ona kroz više reljefa govori o susretu sv. Šimuna Starca s malim Isusom kojeg uzima u ruke, iskopavanju skrivena svečeva tijela, ulasku kralja Ludovika u Zadar te zgodama povezanim sa štovanjem sv. Šimuna“, ističe naš sugovornik.

U početku bijaše Kraljevstvo - 1100 godina hrvatskog kraljevstva

Škrinja sv. Šimuna Starca. Foto: Marin Škarica

Samo stoljeće nakon izrade Škrinje, hrvatski prostori žive pod konstantnom prijetnjom osmanskih napada. Gradovi hrvatskih velikaša padat će jedan za drugim, a vojni pothvati hrvatskih i ugarskih vojski neće uspjeti zauzdati nadolazeću plimu. Situacija će kulminirati tragičnim porazom na Mohačkom polju 1526. gdje je ubijen i ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Stoga će 1. siječnja 1527. hrvatski velikaši na Saboru u Cetingradu za kralja izabrati Ferdinanda I. Habsburškog. Inače, na Cetingradskoj povelji prvi je puta službeno kao grb Kraljevine korištena šahovnica.

No da hrvatska povijest nije samo skup podviga i tragedija, svjedoči upravo zgoda iz Cetingrada koju nam je prepričao Trpimir Vedriš.

„Carski poslanici su, po povratku iz Cetina sastavili izvještaj koji je sačuvan na desetak stranica. Prema izvještaju, sastanak s hrvatskim plemstvom bio je dogovoren na blagdan sv. Tome (20.12.) no dolaskom u Hrvatsku poslanstvo je zateklo tako loše ceste da im se put produžio te su na cilj stigli tek na Badnjak. Tamo, pritom, nisu zatekli nikoga jer, kako pišu ‘svi ljudi su u to božićno vrijeme ostali kod kuće, prema staroj navadi Hrvata, kojima je ovo vrijeme važnije od svih drugih svetih dana u godini‘. Tek tjedan dana kasnije, prvi su velikaši počeli dolaziti u Cetin s različitim isprikama.“

Izborom Ferdinanda I. neće se stišati osmanski napadi, ali će se u desetljećima nakon toga dogoditi jedan zanimljivi kontrast. Samo nekoliko kilometara od ratnih zbivanja i bojišnica, cvjetat će umjetnost i znanost te će Hrvatska, preko niza znamenitih osoba, imati važno mjesto u humanističkim gibanjima tog vremena.

To svjedoče i izlošci poput filozofskih rasprava Franje Petriša, prvog hrvatskog romana „Planine“ Petra Zoranića, „Machinae novae“ Fausta Vrančića te djela „oca hrvatske historiografije“ Ivana Lučića.

Foto: Marin Škarica
Foto: Marin Škarica
Foto: Marin Škarica

„Želja nam je bila napraviti kontrapunkt – s jedne strane imamo osmanske napade i pokolje, a s druge novo intelektualno i umjetničko vrenje tijekom kojeg se postižu dostignuća u rangu s talijanskim humanizmom tog vremena“, ističe prof. Vedriš upućujući nas i na liturgijske knjige sačuvane iz cistercitske opatije u Topuskom, prekrasno pisane – bolje rečeno, slikane – rukom.

„Ostala su nam brojna bogatstva, ali koliko je toga uništeno i nestalo u turskim prodorima nikada nećemo saznati“, zaključuje.

Od Kraljevstva do Ustava

No Hrvatska će se s vremenom oporaviti, što završne dvorane izložbe dobro prikazuju. Napoleonovo uspostavljanje Ilirskih pokrajina i dolazak novih idejnih strujanja, hrvatski narodni preporod, pothvati bana Josipa Jelačića i nastojanja oko ujedinjenja hrvatskih zemlja, uzdizanje Zagrebačke biskupije u rang metropolije (i odvajanje od utjecaja Crkve u Mađarskoj) te Mažuranićeve reforme označit će vrijeme ponovnog napretka, u skladu s pokretima u Zapadnoj Europi, ali i labuđi pjev Hrvatskog Kraljevstva.

Jer ono će, na bolje ili na gore, nestati odlukom Hrvatskog sabora u listopadu 1918.

U početku bijaše Kraljevstvo - 1100 godina hrvatskog kraljevstva

Foto: Marin Škarica

Prekid svih veza s Austrijom i Mađarskom te ulazak u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca označit će početak kratkog 20. stoljeća (k tome, burnog) koje će se okončati stjecanjem neovisnosti i pobjedom u Domovinskom ratu. Na tu će dugo baštinjenu želju podsjetiti posljednja dvorana izložbe koja ističe važnost hrvatskog Ustava, u čijoj preambuli iščitavamo ključne trenutke domaće povijesti – poput slika iz, kako ističe autor Dino Milinović, „obiteljskog albuma“

Mi ćemo, s druge strane, barem do izlaska iz Klovićevih dvora osjećati zadovoljstvo povijesnom lekcijom lišenom rasprava o ustašama i partizanima.

Izložba „U početku bijaše kraljevstvo“ otvorena je do 15. veljače 2026. u Klovićevim dvorima. Više o terminima posjeta i ulaznicama možete pročitati OVDJE.