Mnoge pojedinosti ukazuju na to da je u Isusovo vrijeme područje Tabge bilo pust kraj u kojem je zbog obilja vode bilo moguće da se okupi veći broj ljudi koji ga je htio slušati. Bez vode bi u ovako toplome kraju bilo nemoguće održati bilo kakav veći skup. No ni hrana nije bila nevažna jer nije postojala mogućnost da se hrana kupi i ljudi nahrane. Zbog toga se mjesto Isusova djelovanja i propovijedanja smješta u ovo područje koje se nazivalo područjem Sedam izvora, a nedostatak hrane biva povodom Isusova djelovanja, ali i njegovih učenika.

Tabga i Sedam izvora

Upravo područje Sedam izvora tvori podlogu za riječ Tabga. Sedam izvora se na grčkom kaže hepta pegon pa je u arapskoj verziji to pretvoreno u pojam Tabga, dok je hebrejski naziv En Ševa što je isto što i Sedam izvora. Kršćanska ga predaja vrlo rano smješta u blizini Kafarnauma jer je upravo u tom području bilo dosta izvora vode koja je bila topla i nešto slanija od obične slatke vode pa se uz obalu skupljalo puno ribe. Voda iz tih izvora tekla je u Genezaretsko jezero. Židovski pisac Josip Flavije također piše o izvorima u blizini Kafarnauma.

Ovo se područje izvora vode nazivalo u Isusovo vrijeme Magadan (mai – voda, gad – Gadona). Čini se da je Tabga u Isusovo vrijeme bila pust kraj i da je tu postojao neki kamenolom. Kasnije su u tom kraju živjeli judeokršćani (to su kršćani židovskog podrijetla). Ti su kršćani vezivali svoju predaju uz tri stijene Jedna stijena, u blizini Via maris, podsjećala je na umnoženje kruha (Mt 14,13-21; Mk 6,30-44); druga stijena-pećina, na obronku brda, predstavljala je mjesto Govora na gori (Mt 5,1); a treća stijena, tik uz jezero, bila je spomen na mjesto Ukazanja Uskrsloga i predaje prvenstva ljubavi apostolu Petru (Iv 21).

Mjesto spominje i hodočasnica Egerija koja je za vrijeme svoga hodočašća u Svetu Zemlju (381.-384.) posjetila ovo mjesto te spominje i stepenište na kojem je stajao Isus. Opisujući taj kraj, Egerija navodi izvore, palme i ledinu na kojoj su bili ljudi koje je nahranio Isus. Ona piše: “Tamo uz more (Galilejsko) je ravnica s dosta trave i palmi, a uz to se nalazi sedam izvora koji daju (beskrajno) obilje vode. Na toj je ravni Gospodin s pet kruhova i dvije ribe nahranio narod. Kamen, na koji je Gospodin položio kruh, postao je oltar.” Od tog kamena hodočasnici su odbijali dijelove i nosili sa sobom kao relikvije, što je bilo vidljivo i na samome kamenu. Mjesto je poznato također i Teodoziju u 6. st. kao i Hodočasniku iz Piacenze.

Povijest mjesta

Njemačka katolička udruga za Palestinu kupila je 1887. god. područje Sedam izvora i ne sluteći što se pod zemljom skrivalo. Arheološka iskopavanja započeta su godine 1911., a nastavljena godine 1932., da bi franjevac prof. S. Loffreda završio započeta iskopavanja. Njihovi rezultati bili su sljedeći:

Prva crkva, vjerojatno ona koju je hodočasnica Egerija vidjela, sezala je u prvu polovinu 4. st.; izgradio ju je Josip Tiberijadski, a po nalogu cara Konstantina. Dimenzije crkve bile su: dužina 18 m, a širina 9,5 m. U apsidi crkve bila je i stijena na koju je Isus postavio kruhove, a koja je služila kao oltar. Godine 419. dogodio se u ovim predjelima snažan potres koji je razrušio gradove i sela. U tom potresu po svoj prilici nastradala je i crkva u Tabgi.

Foto: Alfred Muller/Flickr

Godine 450. ponovno je izgrađeno svetište na tom mjestu, ali sada u bizantskom stilu. Novosagrađena crkva bila je znatno veća od prethodne i pomaknuta je na istok. Njezine su dimenzije iznosile: dužina 56 m, a širina oko 33 m. Bila je to trobrodna bazilika. Ispred nje je bio sagrađen trijem u čijoj se sredini nalazio zdenac za pranje (5 m). Kamen, koji se nalazio i u prvoj crkvi i označavao mjesto gdje je Isus položio kruh, došao je u novoj crkvi pod oltar. Tijekom narednih desetljeća crkva je bila ukrašena prekrasnim podnim mozaicima, zacijelo najljepšim u Svetoj Zemlji. Mozaici su napravljeni pod egipatskim utjecajem. Taj se utjecaj dogodio preko patrijarha Martiriusa iz Jeruzalema (479.-486.) koji je izvjesno vrijeme živio u Egiptu i čije je ime, iako nepotpuno, sačuvano u natpisu mozaika. Među mnogim posjetiteljima te crkve bio je i sv. Saba, utemeljitelj samostana u Mar Sabi, u Judejskoj pustinji. Godine 551. potres je uništio i tu crkvu, ali je ona bila opet ponovno obnovljena,

Godine 614. prigodom upada Perzijanaca u Svetu Zemlju, svetište je bilo u potpunosti razrušeno i zapaljeno. Biskup Arkulf, koji je oko 670. posjetio ovo mjesto, nije našao crkvu, nego samo ostatke nekoliko stupova. Tijekom kasnijih stoljeća trava je prekrila mjesto i tako ga izbrisala iz sjećanja. Gotovo 1300 godina ostalo je mjesto zatrpano pod zemljom. Možda su tako i sačuvani njegovi prekrasni mozaici?

Foto: Kruno Kozina

Godine 1982. na temeljima nekadašnje bizantske crkve sagrađena je nova moderna crkva, koja se danas nalazi u posjedu njemačkih benediktinaca. U crkvu je ugrađen dio podnog mozaika koji je pronađen. Gotovo je tri četvrtine staroga podnoga mozaika ostalo sačuvano. Mozaik predstavlja floru i faunu, što se nalazila u jezeru i oko jezera. U mozaiku se nalaze 22 različite vrste ptica, a među njima i paun kao simbol vječnoga života. Mozaik je čuven po motivu čuda umnoženja. Naime, u mozaiku se nalaze dvije košare kruhovima i s obje strane košare po jedna riba. Motiv se često stavlja na suvenire u Svetoj Zemlji. U novu crkvu ugrađen je i prastari kamen, koji je bio i u prethodnim crkvama i za koga se vjeruje da je onaj isti na koji je Isus položio kruh i ribe prigodom blagoslova.

Poruka i značenje događaja umnoženja kruha

Sinoptička evanđelja i Ivan imaju dosta detalja u kojima se ne slažu. Naime, sva četiri evanđelja donose jedno umnoženje kruha i tu se slažu: 5 kruhova, 2 ribe, 12 košara ostataka, 5000 osoba. Međutim, problem se javlja, jer Matej i Marko donose još jedno izvješće o drugom umnoženu, kruha: 7 kruhova, nekoliko riba, 7 košara, 4000 osoba. Ima razlike i s obzirom na aktere događaja. U prvom umnoženju kruha inicijativu imaju apostoli, a u drugom sam Isus.

Međutim, unatoč brojnim detaljima u kojima se evanđelisti u izvješćima o ovom događaju razlikuju, začuđuje velika podudarnost u bitnim stvarima. Ipak se javlja pitanje: Kako protumačiti ove duplikate? Očito je da se radilo o jednom događaju koji nam je sačuvan u dvije verzije. Iz toga se treba zapravo uočiti važnost događaja što je imao za prvu kršćansku zajednicu. Nedvojbeno je da je događaj umnoženja kruha ostao duboko usječen u sjećanje prve kršćanske zajednice. Zbog čega bi to bilo toliko važno?

Razloga ima više i valja ukazati na njih da bi se uočila dubina i doseg samoga događaja. Sam događaj pokazuje kako su velike skupine naroda bile oduševljene Isusovim naukom. Isus je, s druge strane, imao sažaljenja za te ljude koji su “kao ovce bez pastira”. To svoje sažaljenje Isus je iskazao konkretnim činom pomoći. Ne treba zanemariti da Isus istodobno ima razumijevanja i za svoje učenike kojima je također potreban odmor, zato ih je poveo na osamljeno mjesto.

Iz analize proizlazi da Isus ne “nasjeda” oduševljenju masa koje su se “jeftino” nasitile kruhom. On ne želi na taj izvanjski, površan način biti postavljen za Mesiju. On narodu pomaže, ali mu olako ne obećava “kruha i igara”. Iz svega toga proizlazi da taj događaj ima dublje značenje. Što je Isus želio postići ovim događajem?

Foto: Berthold Werner/Wikipedia

Razvidno je da je događaj povezan s Isusom, a i Isus to ne odriče nego, štoviše, to i naglašava. Teološko produbljivanje prisutno je osobito kod Ivana (6,25-54). Na tom mjestu Isus izričito tvrdi da istinski kruh silazi s neba, od Oca. Taj kruh daje život. Nakon tako postavljenih premisa Isus svečano izjavljuje: “Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada” (Iv 6,35). Posve je bjelodano da se ne radi o svakidašnjem kruhu nego o Isusovu životu kao davanju i žrtvovanju za ljude. Posrijedi je nova stvarnost koja je nazočna u činu euharistije. Isus se lomi za ovaj svijet. On je sam, a daje se za mnoge, za sve. Pa ipak, ta je ljubav dostatna, jer se umnožava i na taj način postaje prava ljubav.

Naime, istinska ljubav se ne troši nego što se više daje, t0 umnožava. Ona raste i u onome koji daje i u onome koji prima. Materijalne vrijednosti kad se dijele nestaju, ali kod ljubavi je obrnuto. Onaj koji daje ljubav, nije siromašniji nego bogatiji. Kod ljubavi uvijek preostaje ono “više”, jer se ona ne može iscrpsti. Ljubav se ne mjeri i ne ravna matematičkim pravilima niti strogom logikom uzajamnosti.

Upravo se u tome nalazi dublje shvaćanje čina umnoženja kruha. Kruh je simbol života. Bez ljubavi nikakav kruh ne može zasititi ljudsko srce. Drukčije rečeno, gdje postoji ljubav – s malo kruha moguće je nahraniti bezbroj ljudi. U tome je nenadmašna poruka ovoga događaja! S druge strane, bez ljubavi – puno kruha ne znači ništa!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Tragovima biblijskih prostora i događanja“. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.