Može li društvena igra biti sredstvo evangelizacije? Može, ali ne onakve kakvu biste očekivali, tvrdi Nikola Bolšec koji stoji ispred ekipa koja je napravila igru ‘Misteriji velečasnog Browna’. Nastao iz pera G. K. Chestertona, vlč. Brown je svećenik detektiv koji rješava slučajeve ubojstava koristeći svoje dušobrižništvo iskustvo, a u ovoj igri će se morati osloniti i na vašu pomoć dok zajedno sa suigračima pokušavate utvrditi sve okolnosti ubojstva. Kako je ova igra nastala, što igrači mogu očekivati od nje te može li vlč. Brown i nas približiti Bogu, neke su od tema o kojima smo razgovarali s Nikolom.

– Kako si došao na ideju za igru?

Nadahnuće mi je došlo 2017. godine kada sam razmišljao kako najbolje promovirati Chestertonov život i djelo na način koji bi bio autentično njegov. Tada mi je pala na pamet ideja da bih mogao napraviti društvenu igru jer je i sam Chesterton izrađivao igre. U njegovoj je Autobiografiji ostalo zabilježeno da je zajedno s H. G. Wellsom razvio igru naziva Gype. Dok sam razmišljao kakvu vrstu igre bih želio sinulo mi je da je odgovor, zapravo, očit. Vlč. Brown. je Chestertonov najpoznatiji lik koji je i danas popularan čak i u sekularnim krugovima. Budući da je riječ o svećeniku detektivu koji rješava zločine, samo po sebi se nametnulo da igra mora biti vezana za rješavanja zločina.

– Možeš li nam malo približiti vlč. Browna?

Vlč. Brown je katolički svećenik, fiktivni lik, ali nadahnut stvarnom osobom, katoličkim svećenikom Johnom O’Connorom kojeg je Chesterton slučajno upoznao na jednom druženju. Chesterton, koji je tada još uvijek bio anglikanac, je u druženju s njime ostao zapanjen koliko dobro vlč. O’Connor razumije zašto ljudi čine zločine, koliko dobro poznaje narav grijeha, ljudsku psihu, zapravo samoga čovjeka. Njegovo znanje proizašlo je iz toga što se bavi grijesima, odnosno ispovijeda. Chesterton se nakon toga povezao s vlč. O’Connorom i on je kasnije bio jedna od ključnih figura Chestertonovog obraćenja na katoličanstvo.

Također, lik vlč. Browna je nastao i kao odgovor na dotad dominantne ustajale detektivske likove koji su kopirali Sherlocka Holmesa: imali su određene slične sposobnosti poput natprosječne inteligencije, u njihovim su se istragama događali neobični prevrati itd. Chesterton je opazio savršen potencijal u katoličkom svećeniku koji odlično poznaje ljudsku psihu i koji može poslužiti kao predložak za detektivsku fikciju u kojoj će glavni lik rješavati zločine ne nekakvom superiornom inteligencijom nego upotrebom zdravog razuma, bezazlenom vanjštinom i poznavanjem ljudske duše. Rješenja zločina do kojih ovaj svećenik dolazi su naizgled jednostavna, zdravorazumska, ali istovremeno čitatelja iznenade, tj. sva rješenja su takva da se čitatelj osjeća nasamareno jer je sve bilo ispred njega, a on to nije uspio uočiti. Ono što je zanimljivo jest da čovjek redovito uživa u tom osjećaju nasamarenosti.

– Na koji je način igra povezana s knjigama o vlč. Brownu i samim vlč. Brownom?

Povezana je više načina. Prvo je to što su svi elementi u igri preuzeti iz priča o vlč. Brownu: likovi, oružja, tragovi i, onaj najbitniji dio, citati iz knjiga o vlč. Brownu. Drugo je to što smo nastojali da sama mehanika igre prenese duh iz knjiga, a on se odnosi na potrebu interakcije između igrača i uporabu zaključivanja. Pri tome nije riječ samo o strogo logičkom zaključivanju a + b = c, nego i o uporabi intuicije, poznavanja drugog čovjeka, čitanja kako se tko ponaša, kao i o razumijevanju tragova koje vlč. Brown ostavlja igračima. Dakle, bilo je važno prenijeti ne samo sadržaj priča, nego i duh koji one nose, ono po čemu je vlč. Brown, a i sam Chesterton specifičan.

Što se tiče dizajna želja je bila da se prenese ono što je u umjetnosti bio duh vremena kad je nastajao vlč. Brown. Dakle, radi se o početku 20. stoljeća kojeg obilježavaju neogotika i secesija

– Na što ste još pazili kod kreiranja igre?

Osim da prenesemo Chestertonov duh o kojem smo razgovarali, želja nam je bila da igra mora sadržavati tri elementa: mora biti zabavna, konačni proizvod mora biti kvalitetan i igra mora biti lijepa. Kad uzmeš kartu da ti to bude užitak, da te vuče da igraš. To se pokazalo kao odlična formula jer je igra testirana na više od sedamdeset ljudi koji su odigrali mnoštvo partija. Testirali su je ljudi različitih profila i što se tiče dobnih skupina i što se tiče poznavanja knjiga o vlč. Brownu. Mnogi od njih nisu znali ništa o njemu, a svejedno su uživali u igri. Igra je testirana i na godišnjoj Chestertonovoj konferenciji u SAD-u od strane osoba koje su dobro upoznati s Chestertonovim djelom, i svi su bili jako zadovoljni igrom. Nije bilo dosadne partije i nije bilo partije koja bi se ponovila, uvijek je bilo nešto novo.

– Možeš li nam reći nešto više o tome kako se utvrđuje pobjednik igre?

Igrači su podijeljeni u dva tima: „dobri“ i „loši“. Može igrati između 4 i 12 igrača, s time da je jedan igrač uvijek vlč. Brown, a ostali igrači su ili „župljani“ tj. prijatelji vlč. Browna, ili ubojica i njegovi suradnici. Cilj je da pozitivci u određenom broju krugova čitajući dosjetke koje vlč. Brown ostavlja otkriju tko je ubojica, s kojim oružjem je počinjen zločin i koji trag otkriva ubojicu.

– Koliko je vremena i ljudi potrebno da od ideje o društvenoj igri dođe do konačnog proizvoda?

Za izraditi samu igru, od inicijalne ideje do razvoja mehanike u svima fazama, grafičkog dizajna i ilustracija, potrebno je optimalno oko dvije godine.

Nas je bilo četvero koji smo radili na samoj mehanici, uz mene su tu bili još Ivan Burić, Filip Đekić i Filip Martin Svibovec. Ilustracije je radio akademski slikar Matko Antolčić, a grafički dizajn je radila magistra grafike Iva Risek Belančić. Želja mi je bila da sve bude lokalno, i da se osobama koje možda nisu eksponirane pruži prilika da sudjeluju na ovakvom projektu.

Reći ću i nešto što će na prvu možda zvučati negativno, ali govori vrlo pozitivno o naravi same igre. Neki ljudi koji su krenuli raditi na igri u njezinim predfazama otpali su zbog toga što nisu bili u potrebnom duhu. Nisu bili čestertonijanci u smislu da bi im bilo zabavno raditi na ovakvoj igri, nego su imali neku “skrivenu računicu” ili nisu tu bili zbog igre nego zbog interesa. To govori da je sama igra zahtijevala da čestertoniajnski duh vlada između nas, a taj duh nužno za sobom povlači da ono što radiš moraš raditi iz užitka.

– Što je bilo najzanimljivije što se dogodilo dok ste radili na igri?

Reakcije ljudi. Kada smo krenuli s testiranjem, nitko od ljudi koji su u tome sudjelovali nisu znali ništa o igri, tako da nam je činjenica da su se zabavili igrajući i bili spremni i dalje sudjelovati u procesu nastajanja igre bila vrlo ohrabrujuća.

– Ima li ova igra evangelizacijski potencijal?

Ima, ali ne u onom smislu u kojem uglavnom shvaćamo taj pojam. Mislim da često zaboravljamo da evangelizira svaki onaj koji u čovjeku potiče dobro, istinito i lijepo, onaj koji ga privodi istini. To je nesvjesna evangelizacija. Zato su crkveni oci mogli reći da je Duh Sveti prisutan i kod poganskih filozofa, samo ga oni nisu poznavali.

Prema tome, iako igra nosi naziv po katoličkom svećeniku, a i sam Chesterton je, između ostaloga, bio i apologet, glavni evangelizacijski potencijal igre je u tome da ljudima pokaže da je dobro zabavljati se, i da dobra zabava upućuje na izvor dobre zabave, a to je Bog. Jer, kako kaže Knjiga mudrosti, Mudrost je stvarala svijet igrajući se.

U tom smislu, moja je nada da će ova igra pomoći onima koji je igraju uvidjeti da vjera nije dosadna, da i katolici mogu napraviti zabavnu igru i da je u srži vjere radost.

– Jesmo li zanemarili taj element igre i radosti u današnjoj evangelizaciji?

Jesmo. Mislim da smo previše ozbiljni i da u nama prevladava, kako je to Chesterton nazivao, puritanski duh. Zaziremo od običnih ljudskih stvari kao što su: čaša pive, dobra igre, dobar film, dobra serija, dobra zafrkancija. Sve je to ne samo ljudsko, nego upućuje, odnosno trebalo bi upućivati, na izvor svega toga, a to je Bog.

Moj je dojam da mislimo da svojom ozbiljnošću trebamo zadovoljiti nekakvog ozbiljnog Boga, a sam je Bog u svojoj biti, da tako kažem, neozbiljan. Neozbiljnost, šala, zabava, igra, nam pokazuju da nismo determinirani. Zabava može nastati samo iz slobode, nitko čovjeka ne može prisiliti na zabavu. To je izraz apsolutne slobode. Igrati se možeš jedino ako si slobodan, a slobodan možeš biti samo u određenim okvirima, određenim pravilima, baš kao što i svaka igra ima pravila. Osim toga, kako je Bog stvarao svijet? Nije ga nitko prisilio na to, nije bio prinuđen, to je bio odraz njegov slobode i razigranosti.

Kako zainteresirani mogu kupiti ili naručiti igru?

Igru za sada mogu nabaviti u prednarudžbi do 15. studenoga preko obrasca na poveznici.

Igru će, s obzirom da nemamo nikakvih zastoja u proizvodnji, primiti u predviđenom roku – do 6. prosinca. Nakon toga ćemo vidjeti kako će se igra moći nabaviti – ako ostane primjeraka, naravno.

Planiramo neke promocije tijekom prosinca i siječnja, pa svakom čitatelju preporučam neka prati našu stranicu Gilbert.hr i naše društvene mreže.

*Sponzorirani članak