Često se o našem vremenu govori kao o vremenu preosjetljivih ljudi koji se lako uvrijede kada god se netko negativno osvrne ili na ono što govore ili na ono što jesu. „Danas više ništa nikome ne smiješ reći a da se ne uvrijedi“, kažu mnogi i vjerojatno su donekle u pravu, ali samo donekle. Jer ljudi su uvijek bili osjetljivi na ono što se o njima govori, a u „dobra stara vremena“ jedna kriva riječ mogla je dovesti do toga da vas uvrijeđena strana izazove na duel zbog kojega će netko od vas smrtno stradati. Srećom, takvu smo razinu osjetljivosti napustili.

Ne, nije pretjerana osjetljivost na izgovorene riječi ono što obilježava naše vrijeme kao nijedno dosad. Ono po čemu je naše vrijeme bitno drugačije od bilo kojeg drugog ne trebamo tražiti na strani uvrijeđene osobe, nego na strani onoga koji odašilje uvredu. Jer nikada u povijesti čovječanstva nije bilo moguće da doslovno svaka osoba na kugli zemaljskoj može na najbrutalniji način izvrijeđati svaku drugu osobu, a da je neće morati pogledati u oči ili joj pristupiti. Naše doba je doba jeftinih i beskonačnih uvreda koje preplavljuju društvene mreže, brutalnih nasrtaja, pozerstva koje hini hrabrost tako što osobu udaljenu stotinama ili tisućama kilometara unižava, znajući da se nikada neće morati suočiti s posljedicama izgovorenoga.

Zbog spomenute lakoće kojom se uvrede danas odašilju, izgubili smo svaki pojam o njihovoj grešnosti koja često zalazi i u područje teškoga grijeha, kada osoba koju smo uzeli kao metu trpi ozbiljne posljedice naših riječi, a ruku na srce, mi nikada ne možemo biti sigurni koliku štetu ono što pišemo nanosi. Prava je šteta, stoga, što iako se naši životi danas uvelike događaju u online prostoru, grijesi koji se tamo čine prolaze i samoj Crkvi ispod radara. Uistinu, osobno se ne mogu sjetiti da sam ikada u propovijedi čuo upozorenje vezano uz to kako se ponašamo jedni prema drugima, primjerice na društvenim mrežama. To je područje postalo svojevrsni prostor u kojem su Božji zakoni suspendirani i u kojem ljubav prema bližnjemu (a da ne spominjem ljubav prema neprijatelju) više nije norma. Norma je isključivo odobravanje sebi sličnih osoba, što se često vrlo uspješno postiže cinizmom i vulgarnošću.

Primjeri neprihvatljivih komentara o kojima govorim su beskrajni i vjerujem da nikoga ne treba puno uvjeravati u njihovu brojnost, a postoje slučajevi (i sve ih je više) s ekstremnim posljedicama, kada su osobe podizale ruku na sebe zbog maltretiranja kojima su bili izloženi online. Budimo posve otvoreni: ljudi koji su izazvali da netko podigne ruku na sebe online maltretiranjem sudionici su u ubojstvu. I to ubojstvu koje nije bilo brzo i bezbolno, nego dugačko i bolno, a moglo bi se itekako govoriti i o krivici onih koji samo „lajkaju“, podržavaju komentarima ili dijele uvredljive objave, a da pritom nikada ne zastanu i promisle o tome što čine. Prema nekim procjenama, godišnje se dogode desetci tisuća takvih ubojstava koja se uglavnom računaju tek kao samoubojstva.

Ovakvi nesretni događaji s najtežim posljedicama najčešće se događaju među mlađom populacijom, bilo kada je riječ o agresorima, bilo kada je riječ o žrtvi, ali to ne znači da su bez krivice odrasli koji svojim ponašanjem često daju loš primjer. Jer, dok u fizičkom svijetu odrasli svoje nemoralno ponašanje ponekad mogu sakriti od očiju mlađih, na društvenim se mrežama ono često događa javno. Osim toga, neće li maltretiranje koje navodi mladu osobu da digne ruku na sebe odrasloj osobi izazvati barem dugotrajan stres, možda aktivirati neku bolest ili na drugi način narušiti zdravlje? I ne snosi li agresor tešku odgovornost zbog takvog ponašanja? Zamislite da vas netko pokuša osramotiti pred dvoje ili troje ljudi – vjerojatno biste bili uzrujani ostatak dana. A ako se pokušaj sramoćenja dogodi pred stotinama, tisućama, ili stotinama tisuća kao što se događa na internetu, koliko bi vas to više uzrujalo. Nažalost, malo ljudi shvaća ovu naoko jednostavnu stvar.

Nažalost, kršćani koji bi trebali biti svjetlost svijeta i sol zemlje nerijetko nisu ništa bolji od ostatka populacije. Štoviše, ponekad upravo zato što su si utuvili u glavu da svojom vulgarnošću brane samoga Boga, nasrću jedni na druge nesmiljenom žestinom. Često je to uvijeno u rukavice kvazipobožnosti ili dušobrižništva, ali svakome tko ima zdrav mozak i čistu savjest jasno je da se u velikoj većini slučajeva radi o nasrtaju na drugoga zbog nekog sebičnog razloga poput vlastite antipatije prema određenoj osobi ili želje da se istaknemo svojim komentarom. Posljednja žrtva takvog nasrtaja bila je Simona Mijoković, koja upravo objavljuje knjigu o svojem obraćenju, ali uvjeren sam da bi se, kad bi sveti Augustin danas objavio svoje Ispovijesti, našla gomila „dobronamjernih“ kršćana koji bi napisali nešto poput „Prvo je činio grijeh, a sad još želi i zarađivati prodajući knjigu o tome“, ili „Ono njegovo dijete koje je dobio dok je živio razvratno, treba li ono čitati o tome?“. Nema veze što je Augustin imao sv. Ambrozija za duhovnika, (nepoznata) osoba na Facebooku bila bi vjerojatno uvjerena da proniče njegova „srca i bubrege“, bolje od bilo koga drugoga, i što je najopasnije, mislila bi da se bori za Božju stvar.

Pa dobro, zar se onda više ne smije ništa ni o kome reći niti komentirati? Naravno da smije, ali nažalost mi tako rijetko govorimo kad trebamo. U političkom prostoru i prostoru tzv. „kulturnih ratova“ događa se nerijetko i od strane kršćanskih aktera cijeli niz zloupotreba „svetinja“ u posve svjetovne svrhe, ali tada najčešće šutimo jer su tamo mete osobe koje se ne libe obračunati s onima koji ih prozivaju. Internetski bully, kao i onaj kojeg možemo sresti u školi ili na ulici, uvijek pazi da mu se ne dogodi da ima više štete nego koristi od svojeg napada.

Što nam je dakle činiti? Ovdje bih upotrijebio Solženjicinovu vrlo kratku i vrlu moćnu rečenicu koja može dovesti do značajnih promjena: „Oduprite se laži.“ Kada vidite da netko napada integritet osobe koju poznajete i o kojoj mislite dobro, vi se umjesto žrtve oduprite internetskom bullyju. To biste zacijelo učinili kada biste bili u zajedničkom društvu u „stvarnom svijetu“, zašto onda to ne učinite i na internetu? Naravno, uvijek je poželjno odvagnuti hoćemo li svojom reakcijom povećati vidljivost napadaču, no ono što je ključno jest shvatiti da pitanje koje je Kain postavio Jahvi „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ uvijek ima potvrdan odgovor bez obzira nalazimo li se u fizičkom ili digitalnom prostoru. A i Kristove riječi „Bijah gladan i (ne) dadoste mi jesti“ lako bi se u naše digitalno doba mogle proširiti na nešto poput „Vrijeđali su me pred tisućama i (ne) stadoste mi u obranu“.