MUDRO RAZLIKOVANJE

Zbog čega Crkva razlikuje homoseksualnu sklonost i homoseksualno ponašanje?

Malo će ljudi, koji identificiraju sebe kao homoseksualce, ikada potvrditi da su odabrali biti takvima. Budući da se istospolna privlačnost ne odabire slobodno, ona sama po sebi nije grijeh. Ali to ne znači da je dobro djelovati u skladu s njome.

shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Moj je svećenik rekao da Crkva poučava kako je u redu biti homoseksualac, ukoliko se ne djeluje u skladu s time. Je li to istina? Čini mi se kao proturječnost.

Izgleda da je ovaj svećenik govorio o mudromu razlikovanju koje Crkva pravi između homoseksualne sklonosti i homoseksualnoga ponašanja. Malo će ljudi, koji identificiraju sebe kao homoseksualce, ikada potvrditi da su odabrali biti takvima. Budući da se istospolna privlačnost ne odabire slobodno, ona sama po sebi nije grijeh. Ali to ne znači da je dobro djelovati u skladu s njome.

U ovomu nema proturječnosti. Alkoholičari imaju poremećenu želju za pijančevanjem. Oni koji se prejedaju imaju poremećenu želju za jelom. Te žudnje same po sebi nisu grijeh, ali nije dobro da čovjek prema njima djeluje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ipak, svećenikova izjava zahtijeva dodatno pojašnjenje. Prije svega, kao što se u sekularnomu svijetu poima, kada netko sebe označi homoseksualcem (ili “lezbijkom”), to najčešće uključuje: “Takav sam rođen. Uvijek ću takav/takva biti i planiram takvim načinom živjeti.” Unatoč svemu onomu u što bi nas homoseksualna propaganda htjela natjerati da povjerujemo, nitko nije homoseksualac. To jest, nitko nije ontološki (u samomu svojemu biću) usmjeren prema istome spolu.

Zbog paloga svijeta u kojemu živimo, istospolna privlačnost je stvarnost s kojom se mnogi ljudi moraju suočiti, ali te privlačnosti nikada ne mogu odrediti tko neka osoba jest u samoj biti svojega identiteta. Istina je da se identitet osobe ne može odvojiti od njegove ili njezine spolnosti. Ali spolni identitet se odnosi na to jesmo li stvoreni ili kao muško ili kao žensko.

Smisao našega spolnoga identiteta neodvojiv je od našega komplementarnoga poziva na plodno zajedništvo na sliku Božju. Istočni grijeh je zasjenio više ili manje onaj izvorni poziv u svakome od nas. Ali, nije promijenio činjenicu da nas je Bog stvorio upravo takvima.

Tijelo je otkrivenje osobe. Radi bračnoga značenja tijela, možemo zaključiti da je svaka ljudska osoba ontološki usmjerena prema suprotnomu spolu. To je jednostavno očito prema onomu kako je Bog stvorio naša tijela.

Ukoliko netko doživi jaku privlačnost prema istomu spolu, to se ispravnije može nazvati dezorijentacijom, budući da se udaljava od naravnoga Bogom danoga nadopunjavanja spolova. Opet, budući da ljudi u pravilu “otkrivaju” kako ih više privlači isti spol umjesto da “odlučuju” o tomu, ne postoji moralna pogrješka povezana s tom dezorijentacijom. Pa ipak, vrlo je važno shvatiti da je istospolna privlačnost, sama po sebi, kako je Crkva opisuje, “objektivni poremećaj”, time što se udaljuje od izvornoga reda koji je Bog uspostavio.1

Vraćajući se na postavljeno pitanje, možemo vidjeti da nije posve točno reći kako Crkva naučava da je “biti homoseksualac u redu”. Reći da nešto samo po sebi nije grješno nije isto što i reći da je nešto “u redu”. To može dovesti do pogrješnoga zaključka kako je homoseksualna privlačnost neutralna, pa čak i dobra. Da je to slučaj, bilo bi kontradiktorno tvrditi kako je djelovanje prema tim željama nemoralno. Ali takva privlačnost ne može biti neutralna, još manje dobra, jer se ona usmjerava prema izvornomu moralnomu zlu – homoseksualnomu ponašanju.2

Palu ljudsku narav privlače mnoge stvari koje su moralno zle; homoseksualno ponašanje je samo jedna od takvih stvari na vrlo dugačkomu popisu. Kao što smo već ranije primijetili, ta se privlačnost naziva požuda. Proizlazi iz grijeha i navodi na grijeh, ali sama po sebi nije grješna. Ona je tek datost pale ljudske naravi.

Ali upravo zbog toga što požuda proizlazi iz grijeha i navodi nas na grijeh, nije “u redu”. Pozvani smo je prevladati – bez obzira očituje li se u istospolnim sklonostima ili u poremećenim sklonostima prema suprotnomu spolu ili u poremećenoj želji za jelom i pićem.3

Kao i svi drugi, oni koji doživljavaju homoseksualne sklonosti pozvani su na život u neporočnosti, to jest, pozvani su da iskuse otkupljenje svoje spolnosti sve dubljim prihvaćanjem Kristova djela u svojim životima. Bez sumnje, istospolne sklonosti znaju biti naročito težak križ za nošenje. Ali Božja oslobađajuća milost uvijek je prisutna kako bi nam pomogla da živjeti njegov izvorni plan ljubavi. Upravo je zato učenje Crkve o spolnosti, uključujući njezino učenje o istospolnosti, radosna vijest.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1      Pogledajte Kongregacija za nauk vjere, Poslanica o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, 3. U daljnjemu tekstu Poslanica.
2      Usp. Poslanica, 3.
3      Kada govorimo o požudnoj želji za suprotnim spolom, za hranom i pićem, potrebno je upotrijebiti pridjev “neuredna”, jer te želje nisu požudne same po sebi. One su dio Božjega izvornog plana, i kad su pravilno usmjerene, one su dobre. Međutim, homoseksualna požuda je neuredna u sebi samoj. Ona nije bila dio Božjega izvornog plana, nego je posljedica istočnoga grijeha.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 31. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi