Nekada je seks bio tabu tema dok ga danas u jeftinim verzijama nalazimo posvuda. Umjesto teme o kojoj se moralo šutjeti, sada se seks omotao beznačajnošću. Postoji opasnost da se beznačajnost lako pretvori u potpunu neodgovornost.

Sramežljivi ste kada govorimo o ovome? Mnogima stvarno značenje i dubina kršćanskoga spolnog morala postaju jasnijima tek sa stjecanjem većega životnog iskustva, tek na drugi pogled.

Dr. Margarita Seiwald, danas majka i psihijatrica, opisala je svoj put do ove spoznaje toliko zorno da ovdje nisam mogla izbjeći citiranje njezina poduljega teksta:[1]

“Kao i svaka šesnaestogodišnjakinja u pubertetu, bila sam čvrsto uvjerena da i Katolička Crkva, i u prvomu redu papa kao njezin čelnik, posve uskogrudno gledaju na pitanja seksualnoga morala… Tek kada sam se stvarno počela suočavati s tekstovima Katoličke Crkve, počela sam shvaćati da je moju seksualnost stvorio Bog, dakle da je Bog želio spolnost te da je ona dobra. Spolnost mi je darovana, poklonjena kao dar. Na tjelesnoj razini ona mi omogućava nevjerojatno duboko povezivanje s drugim čovjekom. Tjelesni gledano, ne postoji bolji način da se darujem drugoj osobi od spolnosti. Dakle, moja je spolnost nevjerojatno dragocjena.

No ona je ujedno i točka na kojoj sam silno ranjiva; upravo zbog toga me Crkva i moli da s tim darom postupam vrlo oprezno. Koliko se brzo može s drugim čovjekom postati jedno u tjelesnomu smislu, koliko vremena treba proći da bi se upoznalo srce toga drugog? Tek sada konačno shvaćam da ono ‘ući čista u brak’ ne znači da je spavati s nekim nešto prljavo, već da se ne smijemo tjelesno vezati s drugim prije no što uopće znamo odgovaraju li naša srca jedno drugomu.

Od toga mi je trenutka stav Crkve prema ljudskoj seksualnosti postajao sve jasniji pa sam se prihvatila pomnijega promatranja i proučavanja veza koje su me okruživale. U svojemu krugu poznanika pronašla sam mnoge ljubavne parove koji su u svojoj velikoj početnoj zaljubljenosti odmah završili zajedno u krevetu da bi se tek nakon dosta mjeseci od ove velike tjelesne bliskosti među njima počela razvijati i nutarnja bliskost, na kojoj je i dalje trebalo dosta raditi. Često bi nakon izvjesna vremena došlo i do toga da bi oboje uvidjelo kako uopće ne odgovaraju jedno drugome. Rastanci koji bi potom uslijedili bili su neopisivo bolni – neke od prijateljica povjerile su mi kako ne vjeruju da će ikada više biti u stanju istinski i duboko voljeti.

Sa svojim novim zaključkom da bi trebalo slijediti savjet Crkve te se u duboku tjelesnu vezu upustiti tek kada se javno odluči, čitavim svojim bićem, dušom i tijelom, srcem i glavom, za jednoga čovjeka – dakle, na dan svojega vjenčanja – u početku sam nailazila i na dosta neugodnosti. Nerijetko bi me proglašavali frigidnom, a često bi me zbog ove teme i sasvim otvoreno ismijavali. I u mojim je vlastitim ljubavnim vezama pridržavanje toga zaključka o predbračnome uzdržavanju od seksa često išlo vrlo teško jer neki od mojih prijatelja uopće nisu bili vjernici, a nekoliko puta sam teška srca morala i okončati vezu jer bi me prijatelj neprestano pokušavao zavesti i nagovoriti na veću bliskost. Usto, imala sam problem i s vlastitom zaljubljivom naravi pa mi se često događalo da moja slika o ljubljenomu nema nikakve veze s njegovim stvarnim karakterom.

Dakle, sve sam bolje shvaćala stav Crkve o tomu pitanju. Spoznala sam da je ljubav – pored onoga neizrecivo lijepa osjećaja zaljubljenosti – prije svega odluka donesena mojom voljom. Da je zaljubljenost, naravno, prekrasan dar, ali da ljubav između muškarca i žene ne bi trebala ovisiti samo o tomu prekrasnom osjećaju. Dar koji svojim tjelesnim predanjem drugome dajem izraz je moje ljubavi koja govori da ga želim ljubiti u našim dobrim i lošim danima, bez obzira je li onaj divan osjećaj još tu ili se na neko vrijeme i povukao.

Sada sam već pet godina u sretnu braku sa svojim suprugom Franzom i često zahvaljujem Isusu na tome što smo oboje izdržali dobru pripremu za naš brak koji nam je On darovao. U tomu smo se razdoblju jako dobro upoznali i nismo se uzajamno zavaravali o razlikama koje postoje među nama. Često bi nas znala obuzeti i golema želja za potpunim tjelesnim sjedinjenjem, ali smo oboje znali da duboko u svojim srcima još nismo donijeli odluku za izricanjem onoga konačnog ‘da’. U takvim nam je razdobljima silno pomagala sljedeća rečenica lisice iz Maloga princa: ‘Ti si čitav život odgovoran za ono s čime si se dobro upoznao.’

U zajedničkoj bitki koju smo oboje morali voditi tijekom toga pripremnog razdoblja postajali smo sve svjesniji toga koliko se uzajamno poštujemo te da nam u našoj ljubavi nije toliko stalo do vlastite sreće, do vlastitoga zadovoljenja, već do sreće onoga drugog. Onako kako je Bog naredio Mojsiju iz gorućega grma: ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!’ Tako sam ja doživjela, a i danas doživljavam, koliko su moja seksualnost, plodnost i poziv na majčinstvo duboko utemeljeni na iskrenoj odluci naših srca koju smo donijeli jedno za drugo. Jer ona nije bila donesena iz čiste zaljubljenosti i zbog tjelesne privlačnosti, već se temeljila na duboku poštovanju prema neizmjernu dostojanstvu drugoga.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler “Kako pronaći ljubav svoga života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

[1]  Tekst dr. Margarite Seiwald, objavljen u tjedniku Vision 2000, izdanje 6/2010, pod nazivom Total verklammt – oder was?.